Početna stranica » Učiti ili ne učiti? Ili ostaviti za sutra?

Učiti ili ne učiti? Ili ostaviti za sutra?

277 pregleda

Najvažnija spoznaja o motivaciji za učenje jeste da se ona ne podrazumijevaa! Ona se gradi, oblikuje i razvija. Stoga, roditelji i nastavnici, strpljivo!

Motivacija se nalazi u temelju svake ljudske djelatnosti, pa tako i učenja. Neki je definiraju kao nagon, pokretač za aktivnost ili želju za postizanjem nekoga cilja. Upravo cilj aktivnosti igra važnu ulogu u oblikovanju modela motivacije. Ti su modeli strukturirani i specificirani na različite načine i od različitih teoretičara: od globalnih do situacijskih, primarnih i sekundarnih, direktivnih i onih nedirektivnih i brojnih drugih. Pa ipak, najpoznatija podjela modela motivacije je na onu vanjsku (ekstrinzičku) i unutarnju (intrizničku) motivaciju. Pod prvom se definira ona motivacija koja je pokrenuta vanjskim utjecajem (ocjena, pohvala, nagrada), dok druga, unutarnja, predstavlja procese i pokretače unutar individue (zanimanje, izazov, sklonost, zadovoljstvo). U strukturiranju modela motivacije za učenje posebno je zanimljiva tzv. samodeterminirana motivacija koja nastaje iz procesa kognitivnoga prilagođavanja, kao što je samopercepcija, opažajna kontrola i optimizam. Za naše obrazovne uvjete i okolnosti, gdje proces učenja često izaziva otklon, nevoljnost pa čak i anksioznost, ovaj model motivacije igra važnu ulogu jer ističe pozitivnu samopercepciju u stjecanju kompetencija i uspjeha. Tome u prilog idu i istraživanja Kaufmana i suradnika koji ukazuju na to da su neke osobine ličnosti značajni predikatori motiviranosti, ne samo za rad i učenje nego za cjelokupnu motiviranost osobe za bilo koju djelatnost. Koliko često samo nevoljnost, nemotiviranost i usporenost nekoga definiramo kao lijenost, nerazvijene radne navike, bahatost i slično? Pogrešno! Istraživanja u polju psihologije ističu ekstraverziju, tj. sposobnost prilagođavanja osobe novim sredinama, situacijama i izazovima, te savjesnost, kao presudne faktore u formiranju motivacije. Još jedan bitan prediktor motivacije jest neuroticizam koji se definira kao sklonost tjeskobi, sniženom raspoloženju, stresu i emocionalnoj hipersenzibilnosti. Stoga, roditelji, odgojitelji i nastavnici, polako! Motiviranost za rad, učenje i za svaku djelatnost se gradi, oblikuje i razvija!

Na same modele motivacije u školi utječu brojni faktori: interindividualni i intraindividualni, nastavni sadržaji, metode rada, socijalni utjecaj, sredinski faktori i brojni drugi. U istraživanjima europskih školskih sustava, kurikula i metodike nastave kroz sferu nastave i motivacije za učenje, može se steći uvid u bogat dijapazon nastavnih metoda, kreativnih sadržaja u udžbenicima i radnim materijalima te raznolikom bogatstvu u pristupima izučavanja različitih tema iz različitih područja tj. predmeta. U svima njima naglašena su funkcionalna znanja, odnosno razvoj vještina. Ipak, ulazak u učionice u nekim razvijenim obrazovnim sustavima Europe, u stvarnom nastavnom procesu, otvara mnoga pitanja u nastavničkoj praksi. Ključno pitanje koje se postavlja jest: kako motivirati učenike za učenje? Ili još konkretnije, kako postići tu razinu usmjerene pažnje, predanosti i udubljenosti u rad koji se mogu danas vidjeti u samom nastavnom procesu glasovitih školskih sustava kakvi su u Danskoj i Finskoj? Učenici i učenice u tako uređenim i organiziranim školskim sustavima su fokusirani, predani i zainteresirani za učenje i stjecanje znanja, navika i vještina. Nova pitanja koja se nameću su: koji su modeli ovakve motivacije, na koji način se može pobuditi i razviti takav i toliki interes za nastavu i učenje?

Interes, motiv i radoznalost

Ako je interes za predmet ili teme iz predmeta ključ za aktiviranje motivacije, onda je važno razmotriti strukturu interesa i njegovu povezanost s motivacijom. Interes se ne može definirati samo kao zanimanje za predmet i učenje, on ima mnogo širi aspekt utjecaja. Osjećaj zadovoljstva, izazov pred postavljenim zadatkom, uživanje u radu i samom učenju, voljene aktivnosti, samo su neki od elemenata iz sfere afekta koji su dio predanoga interesa za predmet i teme iz samoga predmeta. U samoj etimologiji pojma motivacija nalazi se termin motiv, pa se stoga može i zaključiti da motiv predstavlja možda ključni segment tumačenja i definiranja motivacije. Iza termina motiv trebali bi nazrijeti nagon, htijenje, želju ili poticaj za činjenje neke aktivnosti ili djelatnosti. Generator motiva može biti želja za postignućem, želja ili spremnost za postizanje nekoga standarda uspješnosti ili savršenosti, ili čak želja za izbjegavanjem neuspjeha. Snaga nečije težnje postizanju nekoga standarda savršenosti određena je, prema tome, odnosom između ta dva motiva. Još jedan bitan faktor motivacije je radoznalost, osobina čiji intenzitet tijekom čovjekova života varira. Njezin intenzitet je najveći u djetinjstvu, s vremenom može stagnirati ili se povećavati tijekom života. To je različito kod svake individue. Nisu rijetki slučajevi utjecaja roditelja na razvijanje radoznalosti. Roditelji radoznale djece razvijali su kod djece nezavisnost, demokratske i egalitarne odnose unutar obitelji ljubavlju, razumijevanjem i stalnom komunikacijom. Ulaskom u pubertet radoznalost ima tendenciju opadanja. Najčešći razlozi tome jesu sustavi vrijednosti izgrađeni pod snažnim sredinskim utjecajem, ili kolokvijalno rečeno pod utjecajem vršnjaka i društva u kojem zainteresiranost za rad i učenje u adolescentskim godinama nije baš „cool” i „in”. Stoga, buđenje, razvijanje i unapređenje radoznalosti za nastavu i učenje mora biti kontinuirani proces.

Nastavnik kao generator motivacije

Iz navedenoga se može zaključiti da odgojitelj i nastavnik predstavljaju važan faktor u pobuđivanju interesa za predmet i motivaciju za učenje. Stručna naobrazba u slučaju motivacije ne znači „potkovanost” materijalnim znanjem, nego prije svega mora biti utemeljena na didaktičkim znanjima i metodičkim umijećima, izborima adekvatnih metoda i ono najvažnije upotrebom odgovarajućih modela motivacije kod učenika. To znači širok krug aktivnosti, rada i umješnosti. Nastavnik, stoga, treba biti pedagog, psiholog, metodičar i didaktičar. Osim stručne strane svoga obrazovnog profila, nastavnik kao predani pedagog treba poznavati svoje učenike, njihove životne situacije, okolnosti u kojima žive, područja ranijega ili trenutnoga zanimanja, modele razvoja, poticanja i unapređenja interesa učenika za njegov predmet. Bitan temelj za motiviranje učenika je i sama ličnost nastavnika i odnos s učenicima. Američki psiholog, komunikolog i tvorac svoje glasovite metode o komunikaciji i rješavanju sukoba Thomas Gordon u svojim razmatranjima o uspješnom nastavniku naglašava socijalni, društveni odnos s učenicima. Tako on navodi bitne stavke za taj dobar odnos: otvorenost (izravan i iskren međuodnos i komunikacija), brižnost (međusobno poštovanje i briga), međuovisnost (suprotno od ovisnosti o nekome), samostalnost (sloboda razvijanja jedinstvenosti, kreativnosti i individualnosti) i uzajamno zadovoljenje potreba (da nijedna potreba nije zadovoljena na račun potrebe onoga drugog). Nabrojene zadaće nastavnika u motiviranju učenika impliciraju položaj i značaj nastavnika kao bitnoga segmenta u motivacijskom procesu u nastavi.

Svi nabrojeni elementi motivacije upućuju na njezinu složenu strukturu i ključnu važnost za uspješno učenje i rad. I ne samo to, nego i za intelektualni razvoj svake osobe, u kojoj je presudna uloga nastavnika i njegovih kompetencija i karakteristika, napose onih koje nas čine ljudima.