Početna stranica » Župe Obri, Podhum (Žitače) i Solakova Kula u slivu rijeke Neretvice

Župe Obri, Podhum (Žitače) i Solakova Kula u slivu rijeke Neretvice

300 pregleda

Nedostatak vizije i dobrih želja, osim strahota rata i migracija koje ga po pravilu prate, glavni su uzroci što ovaj kraj ulazi u novo doba bez perspektive. Nadati se da će se povijesni kotač zaustaviti i krenuti uzlaznom putanjom

Pisati u skraćenoj verziji o zemljopisnim, povijesnim, narodnosnim i vjerskim sastavnicama jednog čitavog kraja od skoro 300 km2 površine predstavlja za autora teškoću kako obraditi toliki prostor nastanjen od neolitika (2500. – 2000. pr. Kr.) do suvremenog doba, a da se pri tom ne izostavi nešto veoma značajno za ovaj kraj.

O nazivu Klis

Uobičajeno je u narodnom govoru da čitavo ovo područje nosi naziv Klis. Padom Bosne pod osmansku upravu 1463. godine, nije odmah mijenjana teritorijalna vojna i upravna struktura, osim u nazivlju, pa su srednjovjekovne župe preimenovane u nahije, a tvrđavske knežije u tvrđavske nahije. Veliko Osmansko Carstvo imalo je veoma složenu upravnu strukturu pa je Bosna i Hercegovina ušla u pokrajinu Rumeliju, a sama Bosna dobila status okruga (sandžak ili kajmakluk). Takav ustroj će se zadržati u periodu od 1465. do 1580. godine, kada je novim ustrojem dobiven viši status pokrajine (beglerbegluk, pašaluk) koji je zadržan sve do kraja osmanske uprave 1878. godine. Za ovaj ukupan vremenski period od 1465. do 1878. godine unutarnji status okruga (sandžaka) je mijenjao svoje granice. Kao niža ustrojbena vojna jedinica formirana je Bosanska Neretva na desnoj obali Neretve kao dio kraljevih zemalja sa Bokševcem i Trešnjevcem kao utvrdama. Na drugoj (lijevoj) obali Neretve nastala je tzv. Hercegovačka Neretva s Biogradom kao utvrdom Hercegovih zemalja.

Nakon Mohačke bitke 1526. godine u kojoj su porazili hrvatsko-ugarsku vojsku, Osmanlije su otvorili put za Budim i osvajanje primorskih gradova. Godine 1537. Osmanlije su osvojili jaku utvrdu Klis na moru, dolinu rijeke Cetine kao i posjede u Lici i Krbavi te u Jajačkoj banovini. Formiran je novi okrug (sandžak) pod nazivom Klis koji se teritorijalno pružao od Klisa na Jadranskom moru do Livna. U taj je prostor ušla i nahija Bosanska Neretva na sjeveroistoku, a sjedište sandžak-bega je bilo u Klisu i Livnu. U okviru ovoga sandžaka našli su se Drniš, Grahovo, Sinj, Livno, Glamoč, Rama i, naravno, Bosanska Neretva. Stanovništvo u dolini Neretvice živjelo je u jednoj administrativnoj jedinici pod nazivom Kliški sandžak više od 300 godina i saživjelo se s tim toponimom, što je razumljiv razlog za zadržavanje imena do danas. Već u XVII. stoljeću Klis kao utvrda je bio ponovno zauzet od Mađara (i hrvatskih velikaša), ali je zadržan naslov Kliški sandžak.

Zemljopis

Područje Klisa obuhvaća krajnji sjeverozapadni dio općine Konjic i zauzima površinu od skoro 300 km². Na sjeveru i sjeveroistoku graniči s općinama Fojnica i Gornji Vakuf-Uskoplje, na zapadu s općinom Prozor-Rama, dok na istoku graniči s općinom Kreševo. Na jugoistoku tu granicu bi činila rijeka Kraljuštica, a na jugu Jablaničko jezero koje pripada općinama Konjic i Jablanica. Klis rubno ograničavaju planinska područja Bokševica na zapadu, Bitovnja na sjeveroistoku te Zec planina na krajnjem sjeveru. Područje Klisa može se omeđiti slivom rijeke Neretvice, te je tako u susjedstvu sliva rijeke Rame na zapadu, rijeke Vrbas na sjeveru, Fojničke rijeke na sjeveroistoku i rječice Kraljuštice na istoku. Ovo područje pripada prirodno-geografskoj regiji Površi i brda u regiji Visoka Hercegovina. Administrativno područje Klisa u potpunosti pripada općini Konjic i Hercegovačko-neretvanskoj županiji.

Karakteristika ovog područja je njegova izolacijska zatvorenost visokim planinama Bokševicom, Zec planinom i Bitovnjom te rijekom Neretvom, a od 1954. godine i Jablaničkim jezerom, što je narodu otežavalo komunikacije kroz čitavu povijest i prema Bosni, tj. Lašvanskoj dolini, i prema Hercegovini sve do izgradnje visećeg mosta u Ostrošcu 1959. godine i novog mosta preko Jablaničkog jezera u Čelebiću otvorenog 2012. godine.

Područje Klisa nalazi se na razvođu između jadranskog i crnomorskog sliva. Glavni riječni tok ovog prostora jest rijeka Neretvica koja se ulijevala u rijeku Neretvu sve do izgradnje Jablaničkog jezera. Neretvica je i najvažnija hidrološka okosnica, koja teče gotovo meridijanski sa sjevera na jug i kao stalni vodeni tok ima duljinu od 27 km. Njezina izvorišna čelenka nalazi se na padinama Zec planine na nadmorskoj visini od 1660 metara. Ona se ulijeva u Jablaničko jezero (kod naselja Buturović Polje) na nadmorskoj visini od 270 metara. Ukupan pad rijeke Neretvice je 1390 metara. Glavni pravac pružanja toka rijeke Neretvice jest sjever-jug. Najveći padovi na uzdužnom profilu nalaze se u sjevernom dijelu sliva.

Najviši vrh je Gunjača s 1845 m. S te visine reljef se strmoglavo spušta k dolini rijeke Neretvice i na ušću u Jablaničko jezero iznosi 278 metara.

S obzirom na veliku visinsku razliku i njezinu osovinu kroz područje, rijeka Neretvica prima s desne strane 13 rječica i potoka, a s lijeve 19 pritoka. U ukupnom povijesnom trajanju Klis će živjeti u sklopu administrativnih jedinica država koje su upravljale čitavom BiH, ali uvijek posebno i odvojeno. Bit života u duhovnom i materijalnom smislu promijenit će dva okupatorska perioda: prvi padom Bosne pod osmansku upravu 1463. godine, a drugi smjenom uprave u okviru Austro-Ugarske po Berlinskom kongresu 1878. godine. Položaj katolika u prvom okupatorskom periodu se promijenio – oni su svrstani po tzv. milet sustavu u građane drugog reda, a u drugom periodu promjene su se ogledale u uspostavi redovite crkvene hijerarhije 1881. godine i u postupnom usvajanju sloboda i prava onodobnog europskog sustava. U biti povijesnih gibanja period poslije Prvog svjetskog rata, tj. vrijeme Države SHS i Kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941.), pa potom vrijeme Socijalističke Jugoslavije (1945. – 1990.) obilježit će uprosječen razvoj prve i druge zemlje i na području Klisa. Istina, ovaj period će obilježiti Prvi i Drugi svjetski rat s velikim gubicima u ljudstvu i materijalnim dobrima, iza čega će konačno uslijediti kataklizma i najveći gubici u stanovništvu u posljednjem ratu (1991. – 1995.).

Klimatske odlike Klisa rezultat su geografskog položaja na kontaktu primorskog juga i planinskog sjevera. Klima ovog prostora ima karakteristike prijelaznog tipa: to je izmijenjeni mediteranski tip klime u donjim, nižim dijelovima i umjereno kontinentalna klima u sjevernim dijelovima. Sa sjevera, sjeveroistoka i istoka prostor Klisa je zaštićen padinama Zec planine, Pogorelice i Bitovnje od prodora kontinentalnog utjecaja. Sa zapadne strane na područje Klisa dolazi do prodora vlažnih zračnih masa. Za definiranje klimatskih odlika Klisa korišteni su podaci s meteorološke postaje Seonica (420 m), Konjic (280 m) i Solakova Kula (877 m). Najhladniji mjesec je siječanj s prosječnom temperaturom od 0,7 ºC. Godišnje temperaturno kolebanje iznosi 18,4 ºC i manje je od granične temperature (20 ºC) koja razdvaja maritimni i kontinentalni tip klime. Gotovo polovina površine Klisa nalazi se pod šumskom vegetacijom u kojoj prevladavaju dvije šumske zajednice: šume hrasta i šume bukve. Na većim nadmorskim visinama prostire se pojas bukve, jele i bora. Pogledajmo površine:

  Iskorištenost zemljišta    Površina (ha)
Poljoprivredno zemljište3900,32
Crnogorične šume300,42
Mješovite šume2000,54
Šume listača1500,56
Pašnjaci2200,34
Prirodni travnjaci300,93
Prijelazne šume – grmlje400,66
Složene strukture uzgoja12600,82
Vodna tijela600,03
Ukupno24200,60

Ovdje moramo istaći i značajnu zastupljenost pitomog kestena o čijim površinama ne postoje pouzdani podaci.

Područje Neretvice – Klisa je još od metalnog doba bilo značajno po nalazištima rudarskih sirovina koje su se eksploatirale u zavisnosti od stupnja tehnologije i povijesnog razdoblja. Valja spomenuti i tradiciju ispiranja zlata oko Zlatne luke, zatim iznad Gobelovine i Stojkovića, te zalihe bakra koje se nalaze na lokalitetu Marina stijena, Smiljeva kosa, Otunje, Budišnja Ravan. Pronađena je žica tetraedrita u selu Koto. Na rajonu Parsovića nalazi se ležište pirofilita kao minerala za proizvodnju keramike, gume, boja i lakova. Sredinom 70-tih godina aktiviran je otvoreni kop pirofilita koji se mljeo u mlinu u Konjicu i izvozio. Inače, zalihe pirofilita procjenjuju se na 35.000.000 tona. Rudnik je za vrijeme rata zatvoren, kao i mlin u Konjicu. Očekuje se povoljan investitor, a same zalihe se procjenjuju među najveće u Europi. Također je utvrđena zaliha barita na rajonu Otunjski vis, kao i zalihe kvarca na lokalitetu Prolaz na Pogorelici.

Politička i crkvena povijest

Znanost i arheološka istraživanja do sada nisu pronašli tragove najstarije prisutnosti čovjeka na ovom području u najstarijem paleolitskom dobu. Međutim, područje između Konjica i Jablanice je bilo naseljeno u mlađem kamenom dobu. Od tih naselja arheološki je najznačajnije ono otkopano u Lisičićima čiju ubikaciju iskopavanja je uoči potopa Lisičića pod Jablaničko jezero od 1952. – 1954. izvršio arheolog Alojz Benac.

„Naselje je bilo smješteno nedaleko od Lisičića na jednoj niskoj terasi s desne strane Neretve, oko 100 m od njezinog starog korita, gotovo usred polja. Kronološki, ono pripada u cjelini mlađem neolitu, a u apsolutnim brojkama uzima se da je trajalo približno između 2400. i 2200. godine prije Krista. Kulturna pripadnost ovog naselja posve je jasno određena: ono je dio hvarsko-lisičićke skupine rasprostranjene u Dalmaciji (posebno na otocima) i u Hercegovini (osim Lisičića, jedna stanica ove kulture otkrivena je u Zelenoj pećini iznad Vrela Bune). Kako je čitava hvarsko-lisičićka skupina mnogim osobinama čvrsto povezana s neolitskim kulturama na Apeninskom poluotoku, a posebno s onima na otocima centralnog Mediterana (Sicilija, Sardinija, Eolski otoci, Malta), smatra se da su i stanovnici Lisičića bili mediteranskog podrijetla te da su u ovaj kraj doselili sredinom trećeg milenija prije Krista dolazeći s juga, uz Neretvu.

Neolitsko povijesno razdoblje zamijenit će metalno doba. Brojni su dokazi života ovog doba na prostorima doline Neretvice. Na temelju istraživanja koja su obavili poznati arheolozi Alojz Benac, Đuro Basler, Pavao Anđelić, Veljko Paškvalin ubicirani su lokaliteti gradinskog tipa, i to u: Buturović Polju, Lisičićima, Obrima, Mravuljak (Mrkosovice), Gradina (Došćica), Glavičica (Homatlije), Igrišće (Homatlije), Ošljakinja (Studenčica), Greben (Čelina), Pop (Studenčica), Kostreš (Studenčica), Gradina (Čelina), Šuplja stijena (Pačorani), Gradina (Oteležani), Križ (Bušćak), Komin (Bare), Grad (Bare), Grab (Dobrićevići), Bojišće (Ljesovinja), Gradac (Prijeslop), Hum (Prijeslop), Gradina (Podhum), Hum (Gorani), Gradina (Bukovica), Ilina (Gorani), Stojkova glava (Blučići), Gradina (Gradac), Rakova noga (Nevizdraci), Gostijevanj (Lisičići), Kvok (Strgovnice), Gradina (Trešnjevica), Glavica (Repovci), Humac (Repovci), Crijep (Hasanovići), Gradište (Ostrožac), Gradina i Grad (Mrakovo). Karakteristika metalnog doba je intenziviranje stočarstva kao veoma značajne grane gospodarstva, preživljavanja i postupnog izjednačavanja sa zemljoradnjom te značajnijeg prelaska s lovnog gospodarstva na vlastito uz usvajanje tehnologija prerade metala, najprije bronce pa onda željeza.

Ovdje valja spomenuti dulji narodnosni sklop koji je naseljavao uže i šire područje naše tri župe. U historiografiji se tituliraju kao skupina plemena pod nazivom Iliri. Oni su indoeuropska etnička skupina koja je od kasnog brončanog doba (od 1200. – 800. g. pr. Kr.) do kraja starog vijeka naseljavala veoma široke prostore istočne obale Jadrana sve do Albanije i unutrašnjosti do Drave i Dunava. Danas se općenito smatra da su nastali u dugotrajnom procesu miješanja i sažimanja neolitskih i enelitičkih populacija Indoeuropljana koji su na zapadne dijelove Balkana doselili početkom metalnog doba. Na prostoru Bosne i Hercegovine bila su najistaknutija ilirska plemena Japodi u zapadnoj Bosni, Mezeji u sjeverozapadnoj Bosni, Dinardi u južnoj Bosni, Delmati u južnoj Bosni i zapadnoj Hercegovini, Sardeati u prostoru Uskoplja, Ardijejci u donjem toku i ušću Neretve, Daorsi u jugoistočnoj Hercegovini, Mulkumani u istočnoj Hercegovini, Desidijati u srednjoj Bosni, Ditijoni u donjem porječju rijeke Bosne te Breuci i Oserijati u Bosanskoj Posavini. Ako bi tražili plemena koja su naseljavala područja doline rijeke Neretvice, onda bi to bili Nerensi koji su naseljavali srednji i gornji tok rijeke Neretve.

U to doba će početi postupno formiranje grčkih kolonija na jadranskoj obali i otočju, prije svega kao trgovački oblici dodira. No s jačanjem Rima sve je bilo postupno preuzeto – osvojeno od strane njihovih legija, ali sa stalnim ratnim sukobima sa žilavim plemenima u priobalju i unutrašnjosti. Dobro organizirano i tehnološki napredno Rimsko Carstvo postupno će zagospodariti dalmatinskom obalom stoljeće pr. Kr. i zauzeti dijelove dobro organiziranih ilirskih plemena u priobalju Jadranskog mora i djelomično u unutrašnjosti. U napetosti između ove dvije suparničke strane izbit će ilirski Batonov ustanak (od 6. – 9. po Kr.). U žestokim sukobima izuzetno tehnički i vojnički osposobljenih rimskih vojski i ustanika, koji su imali u početku značajne uspjehe, cezar August, rimski car, je slomio otpor i konačno pokorio ilirska plemena te carstvo proširio čitavim područjem današnje Bosne i Hercegovine pa preko Save do Dunava. Rimljani će 10. godine po Kr. podijeliti ovo područje na provinciju Dalmaciju i provinciju Panoniju, a ovi će naši prostori ući u sastav prve.

Počinje doba rimske uprave koje će trajati više od četiri stoljeća. Od slamanja Batonovog ustanka Rim – kao najveća i najbolje organizirana poznata država onog doba – vojnom silom, administrativnim uređenjem i najvećim civilizacijskim dostignućima uvodi tvrd centralistički sustav upravljanja, red, disciplinu, gospodarstvo, trgovinu, pismenost, svoje najveće kultove i uopće dostignuća onodobnog suvremenog pristupa državi i društvu.

Naravno, po sili upravljanja novopridošlih činovnika i njihove administracije stanovništvo postupno, ne bez otpora, prihvaća novu državu i svjetonazor. U ovom periodu će se u našim trima župama osjetiti napredak u oblasti graditeljstva, izgradnje infrastrukture (putovi i vodovodi), rudarstva, poljoprivrede, trgovine, izgradnje objekata kulta i pismenosti. U suvremenoj historiografiji uopće se malo pridaje važnosti ovom relativno dugom periodu od preko 400 godina u povijesti ove zemlje i krajeva, iako arheološki ostaci govore o možda najuspješnijem periodu razvoja. Istina, Hrvati i ostali narodi koji danas žive na ovom prostoru u to doba se još nisu bili doselili, ali će se svakako njihovim kasnijim doseljavanjem miješati sa starosjediocima i postati biološki amalgam novih naroda. Ipak, kao snažna poveznica između ovog i budućeg perioda ostat će tragovi kršćanskog kulta koji je zasađen još u doba Rimljana i nastavit će svoj put do današnjeg dana.

U ovom periodu izgradit će se prvi kaldrmljeni putovi od mora prema unutrašnjosti Bosne i to: Narona – Porim – Bahtijevica – Lipeta – Borci – Konjic – Ivan planina i drugi put desnom obalom Neretve i južnom Hercegovinom s odvojcima prema Fojnici i Kreševu s putnim priključcima u dolini Neretvice i naseljenim mjestima.

Rimljani su u poljoprivredi unijeli revoluciju donoseći vinovu lozu, šljive, neke od žitarica, a posebno kesten koji još i danas ima značajnu gospodarsku važnost. Ustvari, budući da su se na ovom području nalazili tabori vojske, administrativni činovnici i rudari, snabdijevanje robama i žitaricama je bilo otežano tijekom zime. Donesen je kesten koji ima hranjivu vrijednost gotovo kao žito pa se čak od njega može praviti i kruh, a klima i tlo na ovom području pružaju izvanredne uvjete za njegov uzgoj. Romanizacijom stanovništva pomoću velikog broja državnih i vojnih djelatnika iz prostranog carstva, usvojen je u cijelosti rimski vjerski kult s mnoštvom božanstava čiji su likovi i reljefi ugrađeni u hramovima diljem područja ovih župa. Arheolozi su otkopali i znanstveno obradili više njih i to: Reljef ploča s likom božice Venere (boginja plodnosti i praroditeljica Rimljana) u Buturović Polju, reljef boga Silvana (bog šuma, stada i duhovnih moći) u Buturović Polju, reljef boginje Minerve (božica obrtništva i zaštitnica grada Rima) u Gorici, reljef boginje Dijane (boginja životinja, lova, lovaca, žena i poroda) u Lisičićima, žrtvenik bogu Jupiteru (vrhovno božanstvo, otac bogova i ljudi, božanstvo svjetlosti) u Gradcu, reljef boga Mitre (bog nepobjedive svjetlosti) u Lisičićima, a posebno je značajan i otkopan čitav hram posvećen ovom bogu kod željezničke ložionice u Konjicu na putu za Repovicu. Značajno je napomenuti pronalazak više nadgrobnih spomenika nazvanih stelama u obliku kamenih stupova ili ploča s natpisima koji daju obilje informacija o pokojnicima i onima koji su ih podigli.

Uspostava crkvene hijerarhije

Razvitkom političkog sustava i romaniziranjem starosjedioci su se asimilirali s novim sustavom do te mjere da je car Karakala (212. god. po Kr.) svim stanovnicima Carstva podijelio građanska prava. Iz ovog odnosa već od druge polovine trećeg stoljeća Rimom vladaju ilirski carevi među koje ističemo Klaudija II., Aurelija te mnogo poznatog Dalmatinca Dioklecijana (284. – 305. god. po Kr.) čija se palača i danas nalazi u Splitu kao remek djelo onodobne arhitekture.

Rimsko Carstvo ulazi u duboku krizu pa će sjeverni narodi, najprije Huni pa potom Vizigoti te Avari, uzrokovati propast Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine). Novopridošla plemena će postupno prihvatiti romanizirani način života. Upravo uz Avare će se postupno na naša područja naseljavati slavenska plemena te širiti svoj politički i teritorijalni utjecaj.

Kršćanstvo će se pojaviti u doba Rimskog Carstva pa će poslije mnogih zabrana i progona biti carskim dekretom poznatim kao Milanski edikt 313. g. proglašeno ravnopravnom religijom u Carstvu. Za ovo vrijeme će se izgraditi mnoge crkve, pa i u naše tri župe, i kršćanska vjera će postati dominantna. Iz ovog perioda je otkopana kasnoantička bazilika u selu Bare čije zidine i danas izgledaju impozantno.

U dugotrajnom procesu formiranja ranofeudalnog pa feudalnog društva izgrađivat će se institucije i vlast po uzoru na slične u Europi. Bosanska država je nastala u slivu rijeke Bosne do Neretve, a na području današnje Hercegovine se formiraju humske zemlje pod vodstvom njihovih velikaša sa stalnom promjenom granica i titulara. Po logici zemljopisnog položaja područje Klisa je pripadalo Bosni uz upravljanje banova i kraljeva iz dinastije Kotromanića. Suvremenim pojmovnikom kazano, područje Klisa zemljopisno pripada visokoj Hercegovini, a povijesno, pa čak i crkveno hijerarhijski, Bosni.

Padom Bosne i Huma pod osmansku vlast, od 1463. – 1527. godine će trajati stalni sukobi i ratovi velikih sila Venecije, Austrije i Mađarske s jedne strane i nove osmanske vlasti. U tim mnogobrojnim ratovima katolici i franjevci će permanentno biti označeni kao potencijalni nositelji nemira protiv strane vlasti, tim više jer se centar katoličanstva nalazio u Rimu, dok je srpsko-pravoslavni živalj sa svojim patrijarhom živio i djelovao na njezinom teritoriju i imali su znatno veće povlastice i mogućnosti da se zauzmu za svoj narod.

Katolici – Hrvati će potpuno nestati s mnogih područja pa tako i s lijeve obale Neretve, dok je na desnoj ostao manji broj njih koje su pastorizirali franjevci iz Kreševa. Do rušenja franjevačkog samostana u Konjicu (1524.) pastorizaciju područja doline Neretvice su obavljali franjevci ovog samostana. Nakon toga su prešli pod crkvenu jurisdikciju samostana u Kreševu. Na ovom području utemeljena je župa Neretva koja će po nekim podacima imati 1600 katolika, ali je 1737. godine zabilježeno svega 436 katolika pa je formirana kapelanija Neretva 1813. godine, a potom je 1820. godine utemeljena župa Podhum.

U XIX. stoljeću Osmansko Carstvo će pokušati reformama izvršiti modernizaciju svog arhaičnog društvenog uređenja, ali bez većeg uspjeha, tako da će nakon unutrašnjih pobuna i austro-rusko-turskog rata 1875. – 1878. na Berlinskom kongresu Bosna i Hercegovina doći pod privremenu upravu Austro-Ugarske Monarhije, a potom 1908. godine ista će izvršiti aneksiju (pripojenje).

S dolaskom nove austro-ugarske uprave, pored vojne uspostavlja se civilna vlast pa i redovita crkvena hijerarhija. Bulom pape Leona XIII. od 5. kolovoza 1881. godine uvedena je redovita crkvena hijerarhija u Bosni i Hercegovini s nadbiskupijom u Sarajevu te biskupijom u Mostaru i biskupijom u Banjaluci.

O fenomenu Crkve bosanske napisano je više desetina znanstvenih knjiga i preko 500 znanstvenih i ostalih radova. Ovaj fenomen, osim dogmatsko-ekleziološkog sadrži i političko-društveni kontekst koji se tako savršeno miješaju da i najboljeg poznavatelja prilika dovodi u kušnju pogrešnog zaključka.

Sa sigurnošću možemo zaključiti da je Konjic imao najmanje dvije hijerarhijski više strukture Crkve bosanske, a to su sjedišta gosta u Seonici i Bijeloj. Čini se kako se često spominjani i veoma uvaženi gost Radomir Butković ipak rodio u Konjicu ili njegovoj okolici, to tim više jer su mu nećaci bili gosti Radin Seoničanin i Radin Priljubović. Logično je zapitati se zašto je tolika koncentracija uglednika Crkve bosanske u Konjicu i zašto su upravo stolovali na mjestima gdje se spominju. Trebamo znati da je Konjic bio i razdjelnica i sastavnica kraljevskih zemalja i humskih posjeda, da su se u Konjica nalazili Trešnjevo i Bokševac kao dva stolna grada dinastije Kotromanića s desne strane Neretve, a da je lijeva strana Neretve ulazila u sastav humskih zemalja kojima su upravljali humski velikaši i gdje su se nalazili utvrđeni gradovi Biograd, Vrabač, Kom i dr. koji su imali i funkciju naplate carina i praćenja roba i ljudi. Sličan slučaj je i sa Seonicom jer je ona raskrižje putova prema Fojnici i Kreševu, a Bradina je raskrižje putova za Sarajevo i centralnu Bosnu. Na svim ovim punktovima nalazile su se hiže, sjedišta Crkve bosanske. Na tim mjestima su se nalazile ne samo osobe od najvećeg državnog povjerenja već i osobe koje su pružale prijeko potrebne informacije, kao neka vrsta novinske agencije. Tu su se sklapali i najvažniji državni poslovi. Predstavnici Crkve bosanske su se nalazili na svim strateškim točkama i služili su ne samo bosanskoj vlasteli već i kralju, i bdjeli su nad državnim suverenitetom.

Jedan od najvećih gospodarskih uspjeha u početku druge Jugoslavije je izgradnja brane na Neretvi i stvaranje vještačkog hidro-akumulacijskog Jablaničkog jezera (1954.). Njegovom izgradnjom potopljeno je golemo poljoprivredno zemljište u plodnim aluvijalnim poljima oko Neretve i Neretvice pa će se iseliti veoma velik broj stanovnika i potopiti administrativni centar čitavog kraja – Ostrožac sa željezničkom prugom i cestom, ostavljajući čitav kraj bez ijednog mosta sve do 1959. godine. Ovaj državni projekt je nevjerojatno unazadio čitav kraj ne samo iseljavanjem mnoštva puka iz plodnih potopljenih polja već i poticanjem raseljavanja i odlaska u zapadne zemlje veoma velikog broja ljudi. Tek će potkraj 70-ih godina onodobna aktualna vlast shvatiti da je učinjena nepravda čitavom jednom kraju pa će programirati i pustiti u pogon (1979.) Tvornicu zakovica u Buturović Polju s 223 zaposlena, izgraditi mini dom zdravlja, robnu kuću, potaći razvoj zadrugarstva, izgraditi veliku osmogodišnju školu u Parsovićima, dograditi osmogodišnju školu u Seonici te poboljšati i popraviti druge područne osnovne škole, čime će se postupno popravljati demografska slika čitavog područja.

Demografska kretanja

Ako uzmemo u razmatranje da je prema istraživanju velikih arheologa Pavla Anđelića, Alojza Benca, Đure Baslera, Veljka Paškvalina na području ove tri župe ubicirano u metalno doba 37 nalazišta organiziranog življenja i da je na svakom živio makar jedan rod, znači da je u metalnom dobu, tj. od 2000. godine pr. Kr. do početka prvog milenija, u sve tri župe živjelo 3700 stanovnika. Broj se povećavao u raznim povijesnim razdobljima, s nešto većim ili manjim oscilacijama. Međutim, prema popisu iz 2013. godine ukupan broj je iznosio 3467, pa se može zaključiti da je potpuno izostao prirast i doseljavanje u posljednjih 4000 godina. Da se ovaj egzodus dogodio poslije 1991. godine, govore podaci iz popisa 1948. – 1991. pa ih prezentiramo.

  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 1948. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 12 805. Ovaj popis nije rađen po nacionalnostima već zbirno.
  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 1953. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 13 590. Ovaj popis nije rađen po nacionalnostima već zbirno.
  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 1961. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 13 246. Ovaj popis nije rađen po nacionalnostima već zbirno.
  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 1971. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 14 363. Ovaj popis nije rađen po nacionalnostima već zbirno.
  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 1981. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 13 991. Ovaj popis je rađen po nacionalnostima, a od toga je Hrvata bilo 4876.
  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 1991. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 11 769. Ovaj popis je rađen po nacionalnostima, a od toga je Hrvata bilo 4008.
  • Broj stalnog domicilnog stanovništva u župama Obri, Žitače/Podhum i Solakova Kula 2013. godine iznosio je ukupno Hrvata, Bošnjaka-muslimana i Srba 3467.

Prema podacima svećenika koji trenutno (2017.) pastoriziraju sve ove župe, stanje katolika je sljedeće:

– Župa Obri 26

– Župa Solakova Kula 22

– Župa Žitače-Podhum 85

Raseljavanje tolikog broja ljudi izazvano je strahotama nepotrebnog hrvatsko-muslimanskog rata (1991. – 1995.) i stagnacijom gospodarske aktivnosti u čitavom kraju. Najveći broj stanovništva hrvatske nacionalnosti je naseljen u Hercegovini, Republici Hrvatskoj te europskim i prekooceanskim zemljama. Bošnjačko-muslimansko stanovništvo se preselilo u Konjic, Sarajevo, Mostar, ali i u inozemstvo, kao i Hrvati. Dolina Neretvice – Klis je doživjela neviđen egzodus stanovništva tijekom 4000 godina svog organiziranog društvenog življenja na ovom području. Nadati se da će budući razvoj gospodarske aktivnosti u šumarstvu, rudarstvu, voćarstvu i turizmu ponovno privlačiti kako potomke domicilnog stanovništva tako i nekih drugih koje će također privući atraktivni klimatski i uopće životni uvjeti.

Župa Žitače – Podhum

Područje Neretvice – Klisa crkveno-hijerarhijski pripada Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ramski dekanat, i ima tri župe, i to: Žitače – Podhum, Obri i Solakova Kula.

Ukupno područje Bosne još iz doba srednjovjekovnih narodnih vladara su pastorizirali franjevci koji će ostati sa svojim narodom i tijekom osmanske okupacije. Franjevci će u Bosnu doći potkraj XIII. stoljeća i postupno zamjenjivati dominikance i širiti svoj utjecaj i prostor djelovanja tako da će 1340. godine formirati vikariju; uvjet je bio da imaju najmanje dvije kustodije i 6 – 12 samostana. Već 1385. godine imat će 7 kustodija i 35 samostana. Jedan od samostana se nalazio u Konjicu. Njega će osmanska vlast uništiti 1524. godine, a franjevce pobiti ili protjerati. Ovaj samostan je pastorizirao i područje Nertvice – Klisa, ali nema podataka koliko je bilo župa i kako su se one zvale. Zbog osmanskog odnosa prema katolicima kao narodu drugog reda, svi franjevački samostani u Bosni su uništeni izuzev njih tri, i to: Fojnica, Kreševo i Kraljeva Sutjeska.

Vremenom će nestati ili se islamizirati svi katolici lijeve obale Neretve, a ostat će određen broj na desnoj obali u slivu rijeke Neretvice koje će pastorizirati franjevci iz Kreševa. Izgleda da je u tom periodu tamo postojala i župa Neretva. Međutim, nakon Bečkog rata (1716.) smanjuje se broj katolika u dolini Neretvice tako da se gubi župa i ponovno prostor pastoriziraju franjevci iz Kreševa, a broj katolika se svodi na 466, dok ih je početkom XVII. stoljeća tu živjelo 1600. Nakon ovog perioda broj katolika ponovno raste tako da franjevci Bosne Srebrene ponovno 1813. godine obnavljaju kapelaniju u mjestu Podhum, a 1820. godine utemeljuju istoimenu župu.

Tijekom 80-tih godina XIX. stoljeća izgrađena je župna crkva uz koju će se izgraditi Dom sv. Ante i prva osnovna škola u čitavom kraju (1882.). Dobrotom vlč. Bosiljka Bekavca, koji je živio u SAD-u, financirana je kupnja zemljišta i izgradnja nove crkve na lokalitetu Žitača (1959. – 1962.). Stara crkva u Podhumu je porušena izuzev tornja, a pored nje je izgrađena manja kapelica; toranj i kapelica postoje i danas, ali se nalaze u lošem stanju. Bilo bi logično obnoviti toranj, kapelicu i groblje uz njih. Nova crkva na Žitačama zajedno sa župnom kućom i domom sv. Ante u posljednjem ratu su potpuno uništeni. Crkva i župni stan su poslije rata potpuno obnovljeni. Prvi franjevac koji se još u ratu vratio i preuzeo ovu župu je fra Ivica Karatović. On je sagradio malu crkvu od drvenih brvna u selu Obrenovac i u njoj održavao misna slavlja i sve druge liturgijske obrede, jer je crkva na Žitačama bila potpuno devastirana.

Popise pučana ove župe ostavili su prvi apostolski vikar fra Mato Delivić (1747.) pa biskup fra Pavo Dragićević (1743.), biskup fra Marijan Bogdanović (1768.) i biskup fra Augustin Miletić (1813.) navodeći imena osoba i mjesta – sela gdje su živjeli. Kroz čitavo nastupajuće vrijeme franjevci će nastaviti svoj pastoralni i kulturno-prosvjetni rad. Župi sada pripada 26 naseljenih mjesta. Ova župa će formirati dvije kapelanije: Solakovu Kulu (1886.) i Ostrožac – Obri (1919.) koje će biti proglašene župama; sada ih opslužuju dijecezanski svećenici.

Pogledajmo popis katolika u župi Žitače/Podhum između 1885. i 2017. godine.

Godina popisaBroj katolika
1855.1970
1864.2357
1870.1978
1877.2128
1884.2310
1905.2982
1910.2978
1923.2321
1931.2421
1937.2380
1959.2341
1973.2591
1991.2360
2001.171
2017.85

Zbog oskudnosti zadanog prostora ovog uratka valja od arheoloških znamenitosti spomenuti sudačku stolicu iz srednjega vijeka pronađenu 1884. godine u selu Bukovica. Ta sudačka stolica je svojevrstan stećak na kojem je prikazan lik žene s krunom na glavi te figura muškarca koji drži mač u ruci. Zbog prikaza žene s kraljevskom krunom, povjesničari su mišljenja da se radi o kraljici Jeleni Gruboj (1395./98.). Mač u rukama muškarca smatra se simbolom vlasti te je isti bio u službi vladara (kraljice). S obzirom da se radi o sudačkoj stolici vezanoj za Kraljev Sto, pojedini povjesničari su mišljenja da se radi o kraljevom sucu.

Župom upravlja u sadašnjem mandatu fra Marinko Štrbac koji s minimalnim brojem domicilnih vjernika čini nevjerojatne pastoralne napore da je održi u životu i udahne duh kršćanskog života, ljubavi i tolerancije prema susjedima.

Nužno je spomenuti teškoće, stradanja i umorstva čitavog puka župe tijekom prošlog rata gdje se posebno ističe masakr koji su počinile snage Armije BiH u selu Trusina kada su ubijene 22 osobe među kojima su civili i manji broj pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Taj čin je pokrenuo val iseljavanja koji traje do danas.

Župa je posvećena sv. Anti Padovanskom te se na dan patrona župe organizira slavlje i narodno veselje.

Župa Obri

Ova župa je nastala kao posljedica rasta broja katolika, a i novih gospodarstvenih okolnosti izgradnjom željezničke pruge Metković-Sarajevo. Na lokalitetu Ostrožac izgrađena je željeznička postaja oko koje se počela razvijati trgovina, obrt i komunikacijska veza s čitavim onodobnim austro-ugarskim svijetom i u dubinu čitavog Klisa. Najprije je formirana kapelanija župe Podhum, pa potom župa (1919.). Izgrađena je privremena crkvica – brvnara i započeta gradnja nove crkve velikih dimenzija koja nije dovršena jer je čitav Ostrožac 1953. godine potopljen pod Jablaničko jezero.

Ostrožac je postao središnje urbano mjesto čitavog Klisa pa je unio život u čitav kraj i potaknuo trgovinu, obrt, a naročito izvoz voća i povrća. Prema neslužbenom zapisu jednog trgovca iz onodobnog Ostrošca godišnje je otkupljivano i otpremano na tržišta ex Jugoslavije i Europe sa željezničke stanice Ostrožac 100 tisuća tovara konja raznog voća i povrća. Župa Ostrožac je bila posvećena Presvetom srcu Isusovu.

Poslije potapanja izgrađena je nova crkva na obodu prekrasnog polja Obri (1955.). Treba istaći da se u ovom polju nalazi zavjetna crkvica posvećena sv. Ivi narodnosno nazvana „Pod brijestom” gdje se na ljetni Ivandan slavi sveta misa i održava hodočašće vjernika iz čitavog kraja. Hodočašću su s raznim nakanama i potrebama pristupali i muslimani i pravoslavci, bez imalo zazora vjerujući u svetačke moći sv. Ive. Prema Šematizmu za 1961. godinu župa Obri je imala 13 naseljenih mjesta.

Pogledajmo statistiku kretanja katolika u župi Ostrožac, poslije Obri, između 1923. i 2017. godine

Godina popisaBroj katolika
1923.721
1931.1667
1937.1993
1959.1595
1973.1408
1991.1960
2001.62
2017.26

Ova župa ima i lijepu filijalnu crkvu sa župnim stanom u selu Kostajnica.

Svi crkveni objekti su tijekom posljednjeg rata porušeni i devastirani. Na Badnjak 2002. godine muslimanski ekstremist Muamer Topalović iz Oteležana je pobio troje povratnika iz obitelji Anđelić iz Kostajnice bez ikakvog povoda, čini se da ih nije ni poznavao, čime je dobrim dijelom i ovaj događaj zaustavio povratak hrvatskih prognanika na svoja vjekovna ognjišta.

Crkva u Obrima, filijalna crkva u Kostajnici sa župnim dvorom te sva groblja su obnovljena i održavaju se redovita liturgijska slavlja i drugi obredi. Prvi koji se vratio prije kraja posljednjeg rata za župnika ove župe je bio don Anto Ledić. On je unio optimizam i želju za povratkom na stara ognjišta i ohrabrio one koji su ostali da sačuvaju duh katoličkog i hrvatskog naroda. Sadašnji župnik don Josip Majić se također izvanredno trudi da osim ove župe upravlja i župom Solakova Kula nadajući se očekivanom boljitku.

Župa Solakova Kula

Utemeljena je kao mjesna kapelanija župe Podhum (1866.). Prva župna crkva je sagrađena 1883. godine. U razdoblju od 1958. – 1960. sagrađena nova, a 1961. godine i župni stan.

Župi pripada 16 naseljenih mjesta. Svi župni objekti su devastirani i uništeni tijekom posljednjeg rata, a katolici Hrvati su zbog ratnih strahota i ubojstava morali napustiti svoja ognjišta.

Pogledajmo tabelu broja katolika u župi između 1870. i 2017. godine

Godina popisaBroj katolika
1870.661
1877.742
1910.1228
1923.1228
1931.1619
1937.1876
1959.1731
1991.1069
2001.64
2017.22

Valja napomenuti da se u ovoj župi u naselju Bare nalazi otkopana ranokršćanska bazilika izuzetno dobro očuvanih temelja i krstionica. Na kompleksu zemljišta u neposrednoj blizini izgrađena je mala filijalna crkva, a nakon posljednjeg rata u okviru reanimacije postojećih objekata izgrađen je prostran dom za svećenike i putnike namjernike, gdje se svake godine na Petrovdan priređuje liturgijsko slavlje uz nazočnost velikog broja naroda iz svih krajeva, uglavnom onih koji su raseljeni ili njihovi potomci. Ovaj kompleks je izgrađen zaslugom i uz pomoć mons. dr. Pere Sudara, pomoćnog biskupa vrhbosanskog, koji se rodio u naselju Bare. Upravljanje župom povjereno je dijecezanskim svećenicima, a župnik je don Josip Majić.

Na kraju se mora istaći da čitavo područje Neretvice – Klisa koje ima tri župe – od kojih dvjema upravljaju dijecezanski svećenici, a jednom franjevci – živi u velikom skladu i uz ogromne teškoće zbog velikog prostranstva, a malog broja katoličkog hrvatskog naroda. Usporedbe radi na ovom području veličine skoro 300 km2 živi svega 3467 stanovnika po popisu iz 2013. godine, a od toga broja svega133 katolika Hrvata. Površinom ovo područje je veće od čitave općine Kreševo, Čapljine, Stoca, Čitluka i mnogih drugih. Prirodni resursi, veoma povoljna klima, bujna vegetacija i plodne poljoprivredne površine nude mogućnosti za pristojan život. Začudo, stjecajem povijesnih okolnosti rata i tranzicije čitav kraj ima manje stanovništva nego u metalno doba prije 4000 godina. Ako su na ovom području u kontinuitetu ljudi živjeli ukupnu pisanu i usmenu povijest ove civilizacije, teško se možemo pomiriti s činjenicom da je u suvremeno doba to nemoguće. Dakle, nedostatak vizije i dobrih želja, osim strahota rata i migracija koje ga po pravilu prate, glavni su uzroci što ovaj kraj ulazi u novo doba bez perspektive. Nadati se da će se povijesni kotač zaustaviti i krenuti uzlaznom putanjom, prije svega aktiviranjem bogatih resursa (rude, šume, vode, poljoprivredno zemljište i turizam), a ljudi će sami doći kao i mnogo puta u povijesti.

Važno je spomenuti jedan veoma interesantan fenomen u ove tri župe, a to je nadprosječan broj svećeničkih zvanja i redovnica.

Župa Solakova Kula ima živih 15 svećenika, od kojih je jedan biskup, i 13 časnih sestara; župa Obri ima jednog svećenika i 3 redovnice; te župa Žitače/Podhum 13 svećenika i 16 redovnica. Ukupno, čitav kraj je crkvi podario 29 svećenika i 32 redovnice. Ne možemo iznijeti podatke o broju kroz povijest, jer bi to iziskivalo temeljito arhivsko i knjiško istraživanje. Gore pobrojani još uvijek djeluju diljem BiH i svijeta.

Ovaj fenomen o broju zvanja u tako malom broju katolika zavrijedio bi poseban znanstveni rad.

(Ivan Anđelić, godišnjak Kalendar svetog Ante 2018.)