Početna stranica » Opismenjavanje puka u Bosni

Opismenjavanje puka u Bosni

326 pregleda

Franjevci su za opismenjavanje koristili knjigu fra Stipana Margitića Markovca, rođenoga sredinom 17. stoljeća u Jajcu a koji je umro 1730. godine u Fojnici. Njegova najpoznatija knjiga "Ispovid karstianska", objavljena u Veneciji 1704., u narodu je bila poznata kao "Stipanuša"

Iako je većina stanovništva u vrijeme osmanskoga razdoblja bila nepismena, ipak se može reći da je ono posjedovalo sposobnost prilagodbe koja se ogledala u zapamćivanju molitava ili prepoznavanju prilika i odnosa u prirodi prema znakovima vremena. Svaka postojeća religijska skupina u tadašnjoj Bosni osnivala je neku vrstu škola, koje su uglavnom bile unutar ili uz postojeće vjerske objekte i u njima su poučavane osnove čitanja i pisanja, računanje i religijski predmeti.

Za opismenjavanje običnoga puka franjevci su koristili knjigu fra Stipana Margitića Markovca, rođenoga sredinom 17. stoljeća u Jajcu a koji je umro 1730. godine u Fojnici. Najveći dio života proveo je u samostanima u Fojnici i Kreševu, a mnogo je putovao po Bosni. Njegova najpoznatija knjiga Ispovid karstianska, objavljena u Veneciji 1704., u narodu je bila poznata kao Stipanuša.Jedna od najčešće korištenih početnica, tzv. bukvara za učenje čitanja i pisanja, bila je ona biskupa fra Augustina Miletića (1763., Fojnica – 1831., Vidoši kod Livna) Početak slovstva i nauka krstjanskoga, tiskana u Splitu 1815. i 1822. godine, jednostavno prozvana Biskupovača. Ova početnica imala je desetak stranica i bila je pogodna za opismenjavanje običnoga puka. Fra Julijan Jelenić ističe: „Pa buduć u ta vremena još ne bijaše dopušteno graditi škole, franjevci su održavali neku vrstu analfabetskih tečajeva među bosanskim katolicima, služeći se pri tom bukvarom biskupa Miletića.” Biskup Miletić je preporučivao „da oni koji slova poznaju stave svoju pomnju za uvižbat dicu mušku i žensku u poznanstvu i sastavljanju Slova: a kad Dica nauče neka i oni drugim neumitnim pokazuju”. Prvo se učilo čitanje pa onda pisanje. Ovakav pristup je poznat kao samoučko opismenjavanje „najstarija škola koju je stvarao narod”.

Prve knjige za školu

Fra Ivan Frano Jukić (1818. – 1857.) napisao je početnicu Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskoga na službu pučkih učionica u Bosni. Knjiga je tiskana 1848. godine u Zagrebu posredovanjem Ljudevita Gaja. Početnica je imala tri izdanja. Radeći kao učitelj u školi u Varcaru, fra Ivan izvješćuje: „Moja varcarska ovako stoji: 18 kerstjanske muške i 12 ženske, ristjanske 17 dietce broji; među ovim posliednim imaju tri oženjena đakona koji će se zapopiti.” Fra Ivan se izravno obratio sultanu Abdul-Medžidu predstavkom, koja u očima osmanskih vlasti i Porte nije shvaćena dobronamjerno, tražeći „da je slobodno svakoj obćini učionice i škole zavoditi, učitelje potrebne iz druge zemlje zovnuti, svi da se iz zemaljske kase platjaju, a da je slobodno učenike radi većeg napretka u druge države slati”. Jer „brez nauke neima sreće, neima blagostanja”. Zbog ove predstavke prognan je u Malu Aziju, odakle se vratio iscrpljen i bolestan i umro u Beču u bolnici.

Tek se škola u Tolisi pojavljuje kao jedna od prvih organiziranih škola koja je imala svoju zgradu, plaćenoga profesionalnog učitelja, utvrđen raspored sati i nastavni plan i program preuzet iz Hrvatske. Ovu školu je 1823. godine osnovao fra Ilija Starčević koji se brinuo za materijalne potrebe škole ali i njezin odgojno-obrazovni ustroj.

I fra Grgo Martić (1822. – 1905.) istaknuo se svojim nastojanjima vezanim za školstvo u vrijeme osmanske uprave. Dok je bio župnik u Sarajevu, njegovim zalaganjem je otvorena osnovna škola s tri razreda, 1865. godine, koju su mogla pohađati djeca svih vjeroispovijesti i oba spola. U njoj se poučavalo čitanje, pisanje latinicom i ćirilicom, nauk vjere rimokatoličke, opća povijest, opći zemljopis, računica, hrvatski i talijanski jezik, a po mogućnosti njemački i francuski. Nastava je bila besplatna. Ova škola je nazvana realnom zbog proširenoga programa i stranih jezika. Fra Grgo je napisao i nova pravila o organizaciji i nastavi škole kojima se regulirao ukupan život škole.

Franjevci su, također, nastojali tiskati knjige za školu te tako pripomagali odgoju i obrazovanju u nimalo zahvalno vrijeme. Fra Didak Buntić (1871. – 1922.) radio je na opismenjavaju puka u Hercegovini koristeći istu metodu kao i biskup Miletić. Već opismenjeni prenosili su svoje znanje drugima i tako je broj pismenih rastao. Fra Didak je isticao važnost opismenjavanja žena ističući: „Velite, da škola nije nužna za ženske: no ja vam kažem da upravo na to važnost polažem da se i naše žene školuju isto tako kao i muški, jer je mjerilo naobrazbe svakog pojedinog naroda naobrazba njegove žene i na kom je stupnju naobraženosti njegova žena, na tome je i ostali rod. Ne veli li i naša poslovica, da tri ugla kuće stoje na ženi, a četvrti na čovjeku. K tome je, kako vam mora biti poznato majka prvi i glavni učitelj svoga poroda, koga nitko do jedinoga Boga nadomjestiti ne može, pa čemu će majka naučiti svoju djecu, te svoje najmilije učenike, ako je i sama neznana i neuka?”

Nekad i danas

Ako usporedimo tadašnju i sadašnju situaciju u obrazovanju, vidjet ćemo da nepismenost nije odlika samo vremena u kojemu nije bilo mogućnosti za redovito školovanje. Tadašnji seljak nije ni razumio potrebu opismenjavanja, radeći i živeći na zemlji o čijoj je ćudi ovisio. Osobitih potreba za pisanjem nije ni imao. Danas, osnove pismenosti postoje, ali se mladi nerado prihvaćaju pisanja sastavaka i sklapanja složenijih rečenica jer ih tehnologija odvlači u druge vrste ‘pismenosti’. Nerado čitaju pa se to onda osjeti i u pisanju. Bogatstvo riječi se svodi na kratice i neke nametnute strane riječi, a pisanje olovkom po papiru postalo je rijetkost. Žalosna pojava novoga doba, osobito u nordijskim zemljama, jest i isticanje nepotrebnosti učenja pisanih slova jer, navodno, tehnologija pokriva i ovo područje. U Finskoj je 2016. godine ukinuta pouka učenja pisanih slova jer je, kako je kazano iz ministarstva, takvo pisanje naporno za učenike koji se tada više fokusiraju na rukopis a ne na sadržaj. I neke njemačke škole prihvatile su ovakav pristup. Usprkos istraživanjima i upozorenjima stručnjaka koji kazuju da djeca brže i bolje nauče čitati ako se koriste pisanim slovima te da studenti bolje pamte ako zapisuju svoje bilješke rukom, ovaj trend se nastavlja. Djeca razvijaju finu motoriku pišući pisana slova i bez ove pouke njihov se razvoj osiromašuje kao i svi procesi kojima se pisanje i čitanje povezuju, razvoj govora i misli. Ubacuju se ‘tableti’ u škole i time se navodno smatra da će djeca biti obogaćena, a zapravo nestaje jedna važna školska pouka ali i kreativnost. Poučiti djecu da znaju samo osnovne poteze bez uljepšavanja rukopisa i značaja koju ovaj trag na papiru ostavlja zapravo je osiromašenje. „Digitalni mediji čine nas ovisnicima i otimaju nam san. Škode pamćenju, ometaju nam mentalnu aktivnost i zato su načelno nepogodni za poticanje učenja”, upozorava Manfred Spitzer, autor knjige Digitalna demencija. Kako god, ovih dana se sve više piše o prestanku korištenja ‘tableta’ u nastavi kao i o povratku uposlenih s ‘online’ rada u matične institucije. Je li konačno došlo do pameti da udaljenost od drugih ne predstavlja prednost i da ljudima trebaju zajednički susreti? Rad od kuće je opravdavan boljom produktivnošću i rezultatima, a sad se pokazuje da to ipak nije tako. Jedino kroz ljudski pristup, zajednički dogovor i razgovor, razvija se pojedinac u sigurnu osobu spremnu pomoći drugome, uočiti potrebe drugih, razvijati empatiju i komunicirati oči u oči a ne putem ekrana. Ako su franjevci s početka teksta teškom mukom nastojali opismeniti običan puk i u tome skromno uspijevali zbog različitih okolnosti, zar danas trebamo dopustiti da se djeca i mladi o(ne)pismenjavaju i postaju ovisni o nečemu što im sigurno neće pružiti valjan ljudski odnos niti im pomoći razviti osobine po kojima se čovjek razlikuje od svakoga drugog stvorenja. Ako smo obdareni razumom, onda ga trebamo zahvalno i koristiti na vlastitu dobrobit ali i dobrobit drugih. „Ako ne koristimo mozak, tamo neće nastajati tragovi, to jest ništa nećemo naučiti”, upozorava Spitzer.


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!