Jedan od drevnih intelektualnih uvida zapadne kulture ističe da izvor svake spoznaje i mudrosti proizlazi iz čuđenja. U slijedu u kojem čuđenje rađa pitanjem koje nas potiče na potragu za odgovorom, proces stjecanja znanja očituje se kao neka vrsta trajne lančane reakcije: nove spoznaje istodobno proizvode novo čuđenje i čežnju za još više znanja. Iz suvremene se perspektive često čini da je ova geneza spoznaje i mudrosti pala u zaborav, a na scenu stupila neka vrsta nezainteresiranosti ili dosade u čijoj se pozadini može naslutiti podsvjesno uvjerenje da je u biti sve već poznato: da je svijet shvaćen i da je dovoljno samo dobiti korisnu informaciju – i to što lakše i što brže. U svijetu „tržišne” ponude i potražnje „informacija” potraga za znanjem lako postaje površna formalnost koju treba što prije obaviti da bismo se bavili drugim i zabavnijim stvarima – „stvarnim životom”. Ovakav stav proizvodi osjećaj lažne sigurnosti i nadmoći prema svijetu u kojem živimo. Međutim, stvari ipak nisu tako jednostavne i predvidljive kao što bi to moglo izgledati prosječnom, nezainteresiranom i pasivnom konzumentu „svijeta”. Dapače, svijet je daleko složeniji nego što to sebi možda želimo priznati: to nam sve više potvrđuju i istraživanja na području znanosti – teorijske fizike, konkretno.
Zablude iskustva
Fizikalna su pitanja primarne naravi jer fizikalna stvarnost pruža pozadinu za naše hrvanje s egzistencijalnim pitanjima koja se odnose na smisao i vrijednost života. Procjenjivati vrijednost egzistencije, a ne uzeti u obzir spoznaje moderne fizike bilo bi poput hrvanja u mraku s nepoznatim protivnikom. Produbljujući svoje razumijevanje istinske prirode fizičke stvarnosti, iz korijena preoblikujemo svoj osjećaj sebe samih i svoj doživljaj svijeta općenito.
Svojim istraživanjima i uvidima moderna fizika, a posebno kvantna mehanika, ozbiljno stavlja u pitanje naše svakodnevno, konvencionalno poimanje stvarnosti i dovodi do velike promjene u percepciji važnosti našega iskustva u spoznaji stvarnosti. Naime, kako to ističe u svojem znanstvenom bestselleru Tkivo svemira: prostor, vrijeme i zašto su stvari kakve jesu američki fizičar Brian Greene: „Glavna spoznaja koju nam pružaju znanstvena istraživanja u proteklom stoljeću jest da je ljudsko iskustvo često zabludjeli vodič za istinsku prirodu stvarnosti.” Kako nam govore najnoviji uvidi kvantne fizike, koja se bavi područjem ekstremno malenoga, ispod površine stvarnosti krije se svijet koji bismo teško prepoznali. Taj mikrosvijet Greene opisuje kao „turbulentno i skokovito carstvo”. Fizičari postaju sve više svjesni da stvarnost koju opažamo – materija koja evoluira na pozornici prostora i vremena –možda nema mnogo veze s vanjskom stvarnošću ako ona uopće postoji.
Filozofima to i nije novo iskustvo jer su uvijek bili svjesni problema spoznaje stvarnosti: ljudima je dostupno samo unutarnje iskustvo percepcije i mišljenja, pa nikada ne možemo s potpunim pouzdanjem znati jesu li to istinski odrazi vanjskoga svijeta. No za klasičnu fiziku, koja se uvijek oslanjala na pouzdanost materijalnoga iskustva kao vodiča u spoznaji stvarnosti, to je nešto novo. Ipak, u posljednjih nekoliko desetljeća otkrića u fizici zahtijevaju promjene našega svakodnevnog osjećaja za stvarnost: revolucije u fizici prisilile su, i dalje prisiljavaju, na dramatične revizije našega poimanja svijeta.
Kvantna slika stvarnosti
Moderna znanost uvijek iznova ugrožava podatke koje prikupljamo svojom rudimentarnom percepcijom i pokazuje da oni često pružaju zamućenu sliku svijeta u kojem živimo. Greene tako ističe: „Klasična logika je pogrešna vrsta logike kad smo u kvantnom svemiru… Kad sam prvi put proučavao te eksperimente, sjećam se da sam pao u zanos. Osjećao sam da sam zavirio u skrivenu stranu stvarnosti. Uobičajeno iskustvo – prizemne, obične, svakodnevne aktivnosti – odjednom je postalo dio klasične varke koja skriva istinsku prirodu našega kvantnog svijeta. Svijet svakodnevnice odjednom se doimao poput obrnute iluzionističke predstave u kojoj se publiku navodi da povjeruje u uobičajene, poznate pojmove prostora i vremena, dok priroda poput mađioničara vješto krije zapanjujuću istinu kvantne stvarnosti.”
Svojstvo koje temeljno obilježava kvantnu mehaniku i njezin svemir jest načelo neodređenosti. Ono je sama srž raskida s klasičnom fizikom koja je u 17. i 18. st. vjerovala da potpuni opis fizikalne stvarnosti znači: odrediti položaj i brzinu svih sastavnica materije koje čine svemir – determinizam. Načelo neodređenosti je oborilo to poimanje stvarnosti uvjerivši nas da nikada nećemo moći znati i položaj i brzinu čestice: nikad nećemo moći doznati i vrijednost polja na nekom mjestu i koliko brzo se ta vrijednost mijenja. To zabranjuje kvantna neodređenost. Zbog te kvantne neodređenosti, kako je gore već rečeno, mikrosvijet atoma i subatomskih čestica je turbulentno i skokovito carstvo.
Uz načelo neodređenosti veže se i načelo vjerojatnosti. Fizičari se većinom slažu da je vjerojatnost duboko utkana u tkivno kvantne stvarnosti. Dok ljudska intuicija, i klasična fizika, kao njezino utjelovljenje, zamišlja stvarnost u kojoj je stanje stvari uvijek ili ovakvo ili onakvo, kvantna mehanika opisuje stvarnost u kojoj stvari katkad takoreći lebde u izmaglici: dijelom su ovakve, a dijelom onakve. Postaju određene tek kad ih se odgovarajućim promatranjem prisili da se odreknu kvantnih mogućnosti i pristanu na neki određeni ishod. No taj ostvareni ishod ne može se predvidjeti – možemo predvidjeti samo izglede da će se stvari pokazati ovakvima ili pak onakvima.
Vjerojatnost je tako vrhovni vladar mikrokozmosa, a stvarnost, ističe Greene, „ostaje dvosmislena dok je ne promotrimo”. Vjerojatnost koju uvodi kvantna mehanika je bitnoga karaktera: bez obzira na poboljšanja u prikupljanju podataka i u snazi kompjutera, prema kvantnoj mehanici, najbolje što ćemo ikada moći učiniti jest predvidjeti vjerojatnost ovoga ili onoga ishoda.
Zbog svoje inherentno probabilističke prirode kvantna mehanika se radikalno razlikuje od svih prijašnjih bitnih opisa svemira, i kvalitativnih i kvantitativnih. Od njezina nastanka u prošlom stoljeću, fizičari se trude spojiti taj čudan i neočekivan okvir sa „zdravorazumskim” svjetonazorom: „Fizičari posljednjih godina nisu štedjeli truda pokušavajući objasniti lukavstva prirode – dokučiti kako točno se fundamentalni zakoni kvantne fizike pretapaju u klasične zakone kojima se tako uspješno objašnjava svakodnevno iskustvo – u biti, shvatiti kako atomsko i subatomsko područje odbacuju svoj mađioničarski plašt kada tvore makroskopske predmete. Istraživanje još traje, ali mnogo toga su već doznali.” Temeljni je problem, dakle, u pomirenju makroskopskoga iskustva svakodnevnoga života s mikroskopskom stvarnošću koju otkriva kvantna mehanika. Navikli smo živjeti u svijetu koji se, premda očito podložan promjenljivim ekonomskim i političkim okolnostima, ipak doima stabilnim i pouzdanim – barem kad je riječ o fizikalnim svojstvima. Ipak, budući da eksperimenti potvrđuju da kvantna mehanika doista opisuje temelje fizike, ona predstavlja izravni „napad” na uobičajena osnovna vjerovanja o tome što čini stvarnost. No, gledano pozitivno, ovi uvidi predstavljaju poticaj i izazov na promjenu i produbljivanje naše spoznaje stvarnosti, a onda i nas samih, te nam pokazuju da je stvarnost nešto daleko zagonetnije nego što to možemo zaključiti na temelju naše svakodnevne egzistencije i iskustva. Oni pokazuju da je ljudsko znanje prije svega krhke naravi: stvarnost, čiji je čovjek samo mali dio, vrlo često i vrlo brzo ga dovodi u pitanje. Upravo su njezina veličina i neprozirna dubina izvor čuđenja koji nas potiče, da ne kažemo tjera, da iziđemo iz sebe u potrazi za istinom o sebi i svijetu. Znanje, koje si umišlja da dokida čuđenje, vrlo brzo i lako se pretvara u ideologiju koja od nas skriva stvarnu sliku zbilje.
