Neki znanstveno-fantastični filmovi naše mladosti kao da polako postaju stvarnost. U ovom drugom u nizu članaka na temu „Film i transhumanizam” uzmimo opet kao primjer sagu „Terminator” (koja ove godine slavi 40. „rođendan”) i fiktivni zaplet utemeljen na relaciji između čovjeka i umjetne inteligencije s čovjekolikim „tijelom” (likovima „očuha” T-101, „zavodnice” Terminatrix/T-X, „djeda” Pops/T-850, „djevojke” Cameron/T-900). U međuvremenu, stvarni svijet u kojem živimo postaje sredina u kojoj „čovjekoliki relacionalni” roboti postaju surogat za autentično ljudsku fizičku, emocionalnu i socijalnu „potporu” (Tamagotchi i Real Baby), Kismet, Cog, Brian, Casper, Tangy, Pepper). Živimo u svijetu u kojem se odvija trgovina lutkama-robotima koje služe kao spolne „partnerice” kod kuće ili u specijaliziranim bordelima; mediji sve češće izvještaju o „vjenčanjima” čovjeka i robota. Robot Sophia (ona gnostička, možda?) proglašen je građaninom Saudijske Arabije i suradnikom Ujedinjenih naroda. U popularnu javnu raspravu (podcast Joea Rogana, primjerice) pomalo ulazi razmatranje mogućnosti da umjetna inteligencija zamijeni predsjednika države. Nedavno je javnost upoznata i s prvim robotom „vjeroučiteljem”, kojega je njegov tvorac Gabriele Trovato nazvao imenom Santo („svetac”). Može li nam filmska fikcija pomoći da se adekvatno suočimo sa stvarnošću? Gdje početi? Tamo gdje sve počinje. U obitelji.
„Procesor neuralne mreže ne voli te kao mi.” Dinamika odnosa filmskoga bračnog para Dyson (scena iz produžene verzije Sudnjeg dana) podsjeća nas na stvarnost zapisanu u Knjizi Postanka (usp. Post 1; 2) i Poslanici Efežanima (Ef 5): Čovjek je stvoren na sliku Božju: muško i žensko stvori ih. Nije dobro da muškarac bude sam; potrebna mu je pomoć kao što je on; „kosti od njegovih kostiju i meso od njegova mesa” kojem Bog udahnjuje dah života i ona, žena, također postaje živa duša. Otajstvo je to veliko, u kojem identitet i odnos muškarca i žene, kao bića sposobnih za autentično nadilaženje vlastitih ograničenja kroz potpuno komplementarno, uzajamno i životvorno sebedarje, postupno otkrivamo u identitetu i dinamici odnosa između Krista i Crkve, stvarnosti u kojoj se čovjek do kraja autentično očovječuje i pobožanstvenjuje uzimajući udjela na božanskom životu. Blijedi odbljesak te istine kao da se nazire i u scenariju Uspona strojeva gdje lik T-850 primjećuje: „Moja baza podataka ne obuhvaća dinamiku zbližavanja ljudskoga para.” Ova filmska slika o nemoći stroja da pronikne u otajstvo ljudske osobe doziva nam u pamet činjenicu da, kako god „okrenuli” pogled na društvenu stvarnost, ona počiva na temeljnom naravnom „tronošcu”: muškarac – žena – novi ljudski život, bez obzira na to koliko ga pokušati fragmentirati i instrumentalizirati ljudskim zakonima, običajima, opredjeljenjima ili iznašašćima biotehnike. Iskustvo ljudskoga društva pokazuje kako na temelju gore opisanoga zajedništva muškarca i žene koje uz to ima osobine stabilnosti i trajnosti, u onome što Crkva zove brak i obitelj, novo ljudsko biće ima najveće izglede postati zrela osoba. Kolika je vrijednost jedne ljudske osobe?
„Ubijanje Dysona moglo bi spriječiti rat.” Filmska sućut koja ipak zaustavlja ruku Sarah Connor pred krvoprolićem jednoga čovjeka (koji ima odigrati ključnu ulogu u razvoju umjetne inteligencije) da bi time spasila čovječanstvo podsjeća nas da je život samo jedne ljudske osobe neprocjenjiv, jer je čovjek biće u relaciji, biće (obiteljske) zajednice. S druge strane, stvarnost povijesti spasenja posvješćuje nam činjenicu da se presudno krvoproliće jednoga za spas sviju ipak dogodilo: slobodna i samo požrtvovna sućut Sina Čovječjega koji je umro za narod (usp. Iv 11) da svi budu jedno (usp. Iv 17). Jedna kap krvi s Kalvarije može ukloniti svaki daljnji rat ili preobraziti njegov tijek onima koji se pouzdaju u Slugu patnika (usp. Iz 51). No što se događa ako čovjek ne prihvati logiku Božje milosti kao autentični put nadilaženja vlastitih ograničenja i umjesto u otvorenosti i suradnji s Božjom milosti spas i transcendenciju traži u tehnologiji?
„S time ne možeš pregovarati, ne možeš to urazumiti; ono nema sućuti, kajanja ni straha.”
Ovaj filmski opis naravi terminatora, čovjekolikoga stroja programiranoga da ubija ljude dobiva novu težinu kad se uzme u obzir da je, prema filmskom scenariju, temeljna strategija njegova tvorca (filmska umjetna inteligencija) imitacija (kopiranje, modeliranje, mimikrija i falsifikacija) a potom infiltracija u ljudsku sredinu u kojoj djeluje kao agent diverzije, distorzije, i podjele pojedinca (razdvajanjem duše od tijela, dakle, fizičke smrti) i zajednice (poremećaj komunikacije obeshrabrenje, rasap integriteta).
Zvuči poznato? Na tragu svetopisamskoga narativa, katekizma i promišljanja Rene Girarda o mimetičnosti ljudske čežnje, otkrivamo kako živimo u stvarnosti u kojoj duhovno biće, pali anđeo znan kao otac laži (usp. Iv 8,44), od davnina koristi gore opisanu „terminatorsku” strategiju. Rezultat? Između ostaloga, suptilno i polagano (od)umiranje ljudske vrste, počevši od same ljudske osobe, koja sve više postaje, augustinovski rečeno, „incurvatus in se”; traži i modelira odnos s ljudskim i božanskim tamo gdje ga nema – u imitacijama, surogatima i falsifikatima ljudske inteligencije, ljudske osjećajnosti, ljudskoga tijela. Posljedice?
„U vašoj naravi je da sami sebe uništite” – ova opaska scenarista kroz lik (filmskoga) čovjekolikoga umjetno inteligentnoga stroja doziva nam u pamet činjenicu da je u stvarnosti čovjek „na smrt ranjen” u susretu s „terminatorom” iz Edenskoga vrta (usp. Post 3,1) koji se „infiltrirao” u ljudsku osobnost, odnos muškarca i žene međusobno i njihov osobni i zajednički odnos s Bogom, poremetivši trajno ljudsku sliku o Bogu, sebi i bližnjem, ljudsku čežnju za Bogom, ljudski kapacitet za Boga (usp. KKC I,27) i ljudsku sposobnost da autentično oponaša Boga, nasljeduje Boga i surađuje s Bogom. Međutim, mjesta fatalizmu, koji je uvijek sastavni dio dijabolične prijevare, ne smije biti, ni po pitanju ljudske naravi, ni po pitanju strojeva. Ipak, iako treba staviti postrani „katastrofična predviđanja”, kako kaže Papa prošloga tjedna u Poruci za Svjetski dan komunikacija, nijedan proizvod ljudske inteligencije i vještine nije neutralan. Pogotovo to nisu scenaristi filmova i programeri umjetno inteligentnih strojeva koji ne prihvaćaju evanđelje kao temeljni scenarij stvarnosti.
„Ako stroj može naučiti vrijednost ljudskog života, možda možemo i mi.” – zaključuje film, a u stvarnosti, naravno, vrijedi obrnuto. Scenama u kojima terminator, u prisutnosti dječaka koji ga je (re)programirao da ga oponaša i nasljeduje putem strojnoga učenja, polako postaje zaštitnikom ljudskoga života pod cijenu samouništenja, podsjeća nas da u stvarnosti djelovanje strojeva bez obzira na to koliko (umjetno) inteligentni bili, ovisi, kako Papa kaže u Poruci za Svjetski dan mira, o „svemiru vrednota” ljudskih bića koje oblikuju strojno učenje i razvoj. Davor Pavuna prisnažuje: „Sada jasno da se može potkrasti neka greška u etičkom dijelu programiranja što (možda ipak) može dovesti do katastrofa” („Novi list”). Kako to izbjeći? Tako da čovjek svoj „svemir vrednota” otvori djelovanju Dječaka iz Betlehema – Isusa Krista, Sina Božjega koji je ujedno i homo perfectus; On se „infiltrirao” u dijabolične spletke, grijeh i smrt da ih razori „iznutra” i omogući svakom čovjeku da ga, na tragu misli Tome Kempenca, oponaša i nasljeduje modelirajući tako vlastiti život u „remek-djelo”, i tako autentično nadiđe sebe u Bogu i bližnjemu. Koja i kakva bi onda trebala biti „uloga” umjetno inteligentnih čovjekolikih strojeva u stvarnosti evanđelja?
„Od svih mogućih očeva tijekom minulih godina, ovaj stroj (za terminiranje) jedini ima ono što je potrebno za tu ulogu.” Bez obzira na to je li ova filmska izjava zapravo ironija, šala, provokacija ili iskreno mišljenje scenarista, dileme ne bi trebalo biti. Tehnološko iznašašće, pa makar se zvalo Santo i znalo Katekizam napamet, ima svoje mjesto ne kao surogat nego kao suradnik ljudske naravi, Božje milosti i zagovora svetaca kao što je sveti Josip. No što kada ta suradnja čovjeka i stroja dovede do doslovnoga spajanja tehnologije i ljudske naravi? Više o tome u sljedećem članku u nizu na tematiku „Film i transhumanizam”.
(don Danko Kovačević)
