Početna stranica » I nakon toliko godina, hvala ocima franjevcima Bosne Srebrene

I nakon toliko godina, hvala ocima franjevcima Bosne Srebrene

502 pregleda

Godine 1949. nastupilo je strašno komunističko progonstvo redovnica u BiH. Bolesne i nemoćne sestre Kćeri Božje ljubavi primili su oci franjevci u Fojnici i u Kraljevoj Sutjesci

Zahvalnost i blagoslov idu zajedno, i blagoslov i zahvalnost idu zajedno. O tome nikad dosta. A evo što nas je navelo da bismo napisali ove stranice. To je sjećanje na hrvatsku i katoličku povijest, gorku i mučnu, blagoslovljenu i svetu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Bila je to gorka godina 1949. kad su komunističke vlasti oduzele sve, ama baš sve, redovnicama svih družbi u Bosni i Hercegovini. Posebice ovdje govorimo o sestrama Kćeri Božje ljubavi koje su u Bosni imale nekoliko samostana i škola, a koje je još 1882. pozvao dr. Josip Stadler, danas sluga Božji, da mu pomognu u odgoju ženske mladeži. Dr. fra Marko Karamatić piše da je u to vrijeme bilo u Bosni pismeno samo 3% pučanstva.

Utemeljiteljica Družbe Kćeri Božje ljubavi, sestra Franziska Lechner, došla je u Sarajevo 28. travnja 1882. i otvorila poznati Zavod sv. Josipa. Godine 1883. otvara Zavod Kraljice sv. Krunice u Tuzli. Na poziv župnika fra Franje Franjkovića otvorila je 1884. Pučku školu u Breškama. Otvorila je Zavod sv. Augustina 1893. u Sarajevu u kojoj je bila škola na njemačkom jeziku za djecu njemačkog i austrijskog življa u Bosni. Također otvara Pučku školu u Novom Sarajevu. Utemeljiteljica Franziska pohodila je i Breške. Kuću u Breškama je nazvala Emaus. Ondje je prisustvovala jednim svatovima, te je bila i krsna kuma jednom djetetu. A kad je dolazila u Breške na volujskim kolima, župljani nisu dopustili da ta goš­ća ide lošim kolnikom, nego su srušili ograde da časna majka ide preko njihovih usjeva, pšenice i kukuruza. Kumujući djetetu, dobila je dar obilatiji od kanonika dr. Antona Bonaventure Jegliča, koji ju je pratio kao rektor Zavoda svetog Josipa, kasnije prvog Vrhbosanskog pomoćnog biskupa, a zatim knez-biskupa ljubljanskog. Za uzdarje i gostoprimstvo iz Beča je utemeljiteljica poslala fra Franji nekoliko lijepo izrađenih stolnih ubrusa.

Majka Franziska je u 12 godina došla 20 puta u Bosnu. Voljela je Bosnu kao svoju očevinu. A zvala je te postaje “daleki istok”. A kako i neće, kad je od Beča do Zenice putovala vlakom četiri dana i četiri noći, a od Zenice do Sarajeva poštanskim kolima. Kako su u to vrijeme samostani izričito živjeli od poljoprivrede, otvorila je ekonomiju Josipovac 1885. u Slavinićima kraj Tuzle. I danas postoji nacionalizirana kuća i groblje na tome velikom nacionaliziranom sestarskom imanju. U Breškama je dobila na dar zemlje i od državnih vlasti. Nije joj bilo teško dovesti dobre pasmine krava i volova iz Austrije. Neka ima kruha i mlijeka, kajmaka i sira i djeci i sestrama.

Utemeljiteljica je otvorila samostan Betanija 1882. u Slatini kraj Sarajeva i ogromnu površinu ekonomije. Ta ekonomija je hranila sestre i konviktice te siromašnu djecu u Sarajevu: u samostanu, školama i sirotištu. Kasnije je 1907. otvoren samostan Antunovac na Ilidži, kao odmaralište i lječilište u Ilidžanskim toplicama. Nakon što je utemeljiteljica s. Franziska preminula 14. travnja 1893. u Breitenfurtu, posljednji samostan u Bosni otvoren je na Palama i nazvan Marijin dom. Bilo je to 1911. godine. Na Palama su sestre također otvorile i Pučku školu 1912/13. Istu školu je ukinula Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1918/1919, a otvorila Srpsku pravoslavnu školu. Na Palama su sestre sagradile i novu školu po nalogu Visoke vlade u Sarajevu. Jedno vrijeme su sestre radile i u Zavidovićima. No, za sada ne možemo utvrditi od kada do kada je to bilo.

Austro-Ugarska Monarhija je omogućila Družbi Kćeri Božje ljubavi široko polje rada: prosvjetno, karitativno i pastoralno. A procvala je i Družba u Bosni cvjetovima brojnih duhovnih zvanja. Oko 150 djevojaka, iz samostanskih škola, stupilo je u Družbu. To je dobar urod koje je Družba Kćeri Božje ljubavi ubrala od svoga prosvjetnog djelovanja, pastorala, molitve i žrtve. A žrtve su najteže bile na ekonomijama, znojne i žuljevite. Komu olovka u školi, kome motika na njivi. Teško je razaznati, još manje prosuđivati, tadašnje, kao i današnje, samostanske izbore, podjele i dodjele.

Spomenimo nešto više Pale zbog važne, teške i krvave povijesti. Ondje su 30 godina djelovale sestre Kćeri Božje ljubavi, sve do 1941. A te nesretne godine, 11. prosinca, četnici su zarobili: s. Julu Ivanišević, Hrvaticu, predstojnicu (48), s. Berchmanu Johannu Leidenix, Austrijanku (76), s. Krizinu Bojanc, Slovenku (56), s. Antoniju Fabjan, Slovenku (36) i s. Bernadetu Banja, Mađaricu iz Hrvatske (29). Vodili su ih pet dana preko Romanije, maltretirali fizički i psihički, i osudili na robiju u Goraždu. Osudio ih je, bez suda, Đuro Plećaš, četnički vojvoda. Ondje su četiri sestre 15. prosinca zatvorili na gornji kat kasarne kralja Petra Karađorđevića II. Te noći, oko ponoći, četnici su provalili u sobu sestrama sa zlim namjerama. Sestre, da spase svoje Bogu posvećeno dostojanstvo, iskočile su kroz prozor, polomivši se. Bile su to: s. Jula, s. Krizina, s. Antonija i s. Bernadeta. Četnici, razjareni i ljutiti, strčali su s gornjeg kata, zaklali sestre, te su ih bacili u rijeku Drinu, pedesetak metara udaljenu od kasarne i mjesta pokolja. Drina ih je odnijela, jer ih isti nisu dali pokopati. Sestru Berchmanu, koja je 50 godina djelovala kao prosvjetna radnica odgojiteljica redovničkog pomlatka u Bosni, četnici su ostavili u kući Ilije Gele u Sjetlini. Odveli su je sa zapregom na saonicama, da ne bude svjedok, oko 23. prosinca u sjetlinsku šumu. Za dvadesetak minuta vratili su se bez nje, samo s njezinom krunicom. Danas su to blažene Drinske mučenice, proglašene blaženima 24. rujna 2011. u Sarajevu.

I još jedan grob postoji u Sarajevu na groblju Betanija. To je grob s. Luke Linegitz, Austrijanke, sunovakinje mučenice s. Berchmane Leidenix. Na tome grobu već 125 godina mole se vjernici svih vjeroispovijesti, pišu pisma, molbena i zahvalna te ih ostavljaju na njezinu grobu. Sestra Luka bila je službenica siromašnih. Prikupljeno je 770 pisama. I svake se godine 30. ožujka na Lukinu grobu slavi sv. misa. I dolaze svi na njezin grob, u miru i u ratu. U ratu i poraću. Onom i ovom. To je ekumenska sestra, i ekumenski grob. Narod ju je “kanonizirao” i prozvao “Sveta sestra Luka”. Napisah knjigu pod naslovom Dragulj Srca Isusova – Sestra Luka duhovni cvijet Sarajeva (Zagreb 2010).

Već je 1945. komunistička strahovlada zatvorila u zatvore brojne redovnice svih družbi. U zeničkom zatvoru u jednoj prostoriji spavale su na podu 33 sestre, te još 40 žena uznica. Od sestara Kćeri Božje ljubavi bile su zatvorene samo sestre koje su bile prosvjetne radnice, upravo one koje su od 1882. do 1945. opismenjavale i visoko obrazovale djecu i mladež Bosne i Hercegovine, pa i šire: Hrvatske i iz drugih krajeva. U zatvoru su bile i na različiti broj godina osuđene: prof. s. Alojzija Caratan, s. Paulina Jergović, učiteljica, s. Filomena Zavodinik, učiteljica, s. Huberta Ciglar, učiteljica, s. Maristela Dolenec, nastavnica, i s. Ljiljana Abianac, nećakinja blažene s. Jule Ivanišević, učiteljica. Tamnovale su u Sarajevu, Zenici i Stocu, radeći teške poslove na prisilnom radu. U Zenici su, primjerice, mijenjale korito rijeci, i raznim potocima. Oko Kupresa su radile na izgradnji novih kolnika. S. Maristela Dolenec bila je u samici u Sarajevu sedam mjeseci.

Godine 1949. nastupilo je strašno komunističko progonstvo redovnica u Bosni i Hercegovini. Sestre Kćeri Božje ljubavi su morale u roku od 24 sata napustiti samostane u Sarajevu: Zavod sv. Josipa i Zavod sv. Augustina te Antunovac na Ilidži i samostan Betanija u Slatini kraj Sarajeva. 125 sestra i 15 novakinja, u tren oka, iz komunističkog nemilosrđa, postale su beskućnice. Po naredbi crvene vlasti morale su skinuti i redovničko odijelo. Školovane, zdrave i mlađe sestre, providonosnije su se snašle. Ali za starije i bolesne sestre bilo je teško i bolno. Vojnici su starije i bolesne sestre dizali na nosilima na kamione, bolje reći tovarili ih kao obične predmete. Kažu da je jedan vojnik plakao dok je obavljao taj naređeni mu posao. Da, vojnik, čovjek koji je imao srca. Bio je to neki milosrdni Samaritanac.

Sestre su pošle u svijet bez igdje ičega, sa zavežljajima u rukama, kuda koja. Jedne su tražile posao, druge su otišle rodbini, a treće, bolesne i nemoćne, primili su oci franjevci u Fojnici i u Kraljevoj Sutjesci, koje je pratila prof. s. Ljerka Stokaluk, predstojnica. S. Ljerka se o tim sestrama veoma požrtvovno i majčinski brinula dva desetljeća.

Također su sestre i iz Tuzle istjerane iz Zavoda Kraljice sv. krunice, te iz Josipovca, u Slavinićima kao i iz internata HKD Napredak. Zadnji je ostao samostan u Breškama, Emaus, gdje su sestre i kapelicu pretvorile u spavaonicu za sestre iz Tuzle. Ali komunisti nisu ni to trpjeli. Opljačkali su samostan, otjerali stočno blago, a sestre protjerali. O tome događaju u Breškama kazivala nam je s. Otilija Krämer, misionarka na Kosovu i s. Felicijana Silić, medicinska sestra u Bitolju.

Sestrama je svagdje i sve oduzeto, samo im groblja nisu dirali, ostala su do danas netaknuta. Jer, komunisti su imali strah od posvećenih sestarskih posmrtnih ostataka.

Oci franjevci su u Fojnici bratski dali sestrama krov i kruh. Tako i u Kraljevoj Sutjesci. Dugo vremena su sestre u Fojnici dobivale hranu iz franjevačke kuhinje. Bio je to jedan kazan za sve. Serafski otac sv. Franjo je rekao da će Bog od dva kruha jedan kruh dati cijelom svijetu, a drugi braći franjevcima, ako ga budu dijelili. To će reći da braća franjevci neće nikada oskudijevati. Franjevci Bosne Srebrene taj su kruh podijelili sa sestrama Kćeri Božje ljubavi. I s brojnim obiteljima. Dali su sestrama i kruha i ruha: brašna, krumpira, šećera, graha, masti, platna, i inoga. I duhovnu pomoć. Za sve je to znao i suglasio se provincijal fra Josip Markušić i provincijalni definitorij, a prvenstveno gvardijani u Fojnici fra Tomislav Ostojić i fra Nenad Dujić, te gvardijan u Kraljevoj Sutjesci fra Augustin Malić. Znala je za to novoizabrana provincijalna poglavarica Franciska Dušić u Zagrebu, jer je provincijalat sestara Kćeri Božje ljubavi 1949. izmješten iz Sarajeva u Zagreb. Ali je provincijalka bila i sama nemoćna smjestiti toliki broj sestara.

Franjevci su dali sestrama u Fojnici veći komad zemlje da mogu posaditi povrće, posijati žitarice, i posaditi voće. Vjerojatno jagode i ribizle. Imale su krave, svinje i kokoši, patke i guske. Pamti to fra Tomislav Troglić, koji je u tri navrata živio u samostanu u Fojnici. Sestre su, koliko su mogle više, zarađivale kruh svojim rukama. Novaca nije bilo, osim ako bi što utržile. Ali su im oci franjevci za vrijeme pobira darivali od onoga što su dobili za samostan i za siromahe. Jer u njihovu samostanu su bile i obitelji čije su kuće popalili partizani. Svaka obitelj u jednoj sobi. Nije moglo drugačije jer su franjevci željeli smjestiti što više obitelji – beskućnika. Sestre su kasnije prešle u kuću, franjevačku školu iz turskih vremena, na Rupinovac, zvani po rupama starog rudnika. Na kraju su i oci franjevci istjerani iz samostana, te su se smjestili u stari samostan jer je novi samostan zauzela vojska. Vječna nepravedna mobilizacija tuđega.

Budući da je samostanska zgrada bila demolirana, sestre su morale stavljati najlone i kišobrane na krov, dok im franjevci nisu pomogli postaviti krov i crjepove. Budući da su i franjevačku gimnaziju i samostan u Viskom zauzeli Titovi “omladinci”, i sjemeništarci bijahu smješteni u Fojnicu. Bila je to opća gužva, suradnja, i suosjećanje u patnji.

Nakon Drugog svjetskog rata Đuro Pucar, predsjednik Narodne Republike BiH, zvani “Stari”, pozvao je časne sestre da mu  njegovu predsjedničkom kabinetu kuhaju, sole obroke i glačaju. Nije vjerovao ni jednoj partizanki ni skojevki. Jednom šumskom pobjedniku odgovorio je na njegovo čuđenje: “Časna Boga štuje, pa vjerujem da časno poštuje i svakog čovjeka pa i Đuru Pucara Staroga.” E, Đuro Pucaru, Stari, ipak ti je trebao Bog, pa makar preko redovnica, i njihove kuhinje bez staljinističkog otrova.

U Fojnici je uvijek bilo desetak sestara, te sestre koje su im pomagale. To pamti i s. Viktorija Dedić koja je posluživala starije i bolesne sestre. Na fojničkom groblju čeka uskrsnuće mrtvih desetak sestara Kćeri Božje ljubavi. I autorica ovih redaka – mnogo kasnije – jednom im je upalila svijeće i položila cvijeće na grobove.

Sestre su u Fojnici ostale sve do 1968. godine. A onda su one preživjele otišle u Rankoviće, kraj Novog Travnika, u samostan koji im je sagradio rankovački župnik Jozo Matković. Druge su otišle u druge samostane. U rankovački samostan došla je s. Dragica Rabadžija, r. 1887. u Prnjavoru i s. Reinhilda Ritzka, r. 1886. u Schepankowiztu. Obje bijahu učiteljice. Osobno ih pamtim kao maloljetna samostanska pripravnica i njihova poslužiteljica u njihovoj visokoj i časnoj starosti.

Prof. s. Alojzija Caratan, rođena u Višegradu, koja je još 1937. bila ravnateljica Zavoda sv. Josipa u Sarajevu, napisala je sa s. dr. Boženom Mutić, u knjizi Provincija Božje providnosti Družbe Kćeri Božje ljubavi 1882-1982. (Zagreb-Split 1882, str. 194): “Nikada Kćeri Božje ljubavi neće zaboraviti svestranu bratsku pomoć koju su im franjevci provincije ‘Bosne Srebrene’ pružili u tim teškim danima i godinama.” Uzgred rečeno, fra Jozo Bošnjak, tuzlanski župnik, uredio je sestarsko groblje na Josipovcu o franjevačkom trošku.

S. dr. Božena Mutić, geolog-mineralog, preminula je u 97. godini života 2012. Cio radni vijek, i još malo duže, radila je na Institutu “Ruđer Bošković” u Zagrebu. Imala je dva brata franjevca, rođenu sestru, s. Celinu u Družbi Kćeri Božje ljubavi, te jednog brata isusovca. Pet duhovnih zvanja iz jedne hrvatske katoličke obitelji Mutić iz Vareša.

Oci franjevci i sestre Kćeri Božje ljubavi desecima godina surađivahu u Docu kraj Travnika, te i danas surađuju u Vitezu, a od 1986. i u Tuzli u župi Sv. Pavla. Pastoralno pomagahu i u župi Breške, na starim temeljima svoje drevne Družbe.

Spomenimo ovdje i divnu redovnicu s. Blanku Kralj, Slovenku, koja je od 1949. do 1986, sve dok sestre nisu ponovno došle na franjevačku župu u Tuzlu, kada ih je pozvao župnik fra Jozo Bošnjak, svirala u župi Sv. Pavla i vodila crk­veni pjevački zbor. Kandidatica Zvjezdana Lučić iz franjevačke župe Drijenča kraj Tuzle uzela je njezino ime za svoje redovničko ime: s. Blanka. A njezina rođena sestra Kata uzela je redovničko ime: s. Fidelis. Eto, ove dvije mlade redovnice su zahvala s. Blanki za njezino čuvanje “gnijezda” sestara Kćeri Božje ljubavi i za njihovo ponovno dolaženje na stare korijene – u “slani grad”. (Autorica ovih redaka 1999. napisala je reportažu: “Evanđeoska sol u dolini rudnika soli”, Glas Koncila, 34/1999, str. 12. A stavih tu reportažu, s ostalim člancima i reportažama, u svoju knjigu U službi Crk­ve i na slavu Boga, Zagreb 2004.)

Sestre Kćeri Božje ljubavi nisu samo Bosnom povlačile “tanke” i “debele” crte, satove hrvatskoga, fizike, matematike, zemljopisa, glazbe, domaćinstva, i inih obrazovnih predmeta. One su svoje prosvjetne i duhovne njive zalile i krvlju. Natopile su Bosnu: krvlju Drinskih mučenica 1941. i krvlju s. Danke Jurčević, Vitežanke, ubijene s tri uboda nožem u Kaknju 1996. godine. Rim s. Danku bilježi u svome Martirologiju dvadesetog stoljeća kao “misionarku mučenicu”. Sve su ove sestre ubijene hladnim oružjem, nožem u srce, valjda umjesto koplja, kojim je proboden Isusov sveti bok na križu na Kalvariji. Ali ti ubodi i probodi zasigurno su sjedinjeni s Isusovim svetim ranama: na boku, rukama i nogama. Vjernici katolici prepoznali su ih po ranama sličnim Kristovim. I nazvali ih mučenicama.

Ovih nekoliko slova, rečenica i redaka su sjećanje i zahvala drevnim i Bogu odanim franjevcima Provincije Bosne Srebrene, posebice u Fojnici i Kraljevoj Sutjesci. Mnogi su od njih već u vječnom zagrljaju Presvetog Trojstva sa svojim serafskim ocem sv. Franjom Asiškim. Ali, naša je krš­ćanska dužnost reći jedno veliko hvala za njihovu evanđeosku, redovničku, i ljudsku agape, kao kruhohranitelja, duhohranitelja sestara beskućnica, braći koji će na pragu vječnosti čuti Gospodinove riječi: “Bijah gladan i dadoste mi jesti, bijah beskućnik i dadoste mi krov, bijah potreban platna i dadoste mi odjeće, bijah bolestan, i nabaviste mi lijek. I vode, i kruha, i ruha, i lijeka.” I bit će to trostruka eshatološka radost: Isusova, franjevačka i sestarska! A nama živima, ovo djelo je evanđeoski povijesni poticaj da na isti način primamo svoje bliže bližnje i udaljene bližnje: mi, sestre FDC, i franjevci OFM.

(S. Slavica BULJAN, godišnjak Kalendar sv. Ante 2015.)