Kada su nas za vrijeme pandemije koronavirusa (COVID-19) ciljano navikavali na sintagmu „novo normalno” (u strahu je sve bolje od trenutnoga), nismo mogli ni zamisliti koliko će nova stvarnost prijeći granice zdravoga razuma. Iz obilja primjera, ovdje bih se želio osvrnuti na pojavu koju bih nazvao inflacijom riječi kao svojevrsnu „novu normalnu” komunikaciju, prisutnu podjednako u javnom i privatnom diskursu.
Naime, riječi su toliko obezvrijeđene da se svakodnevno rasipaju kao prašina, bez ikakve odgovornosti i razmišljanja: neprekidan scroll kroz obavijesti, desetak poruka na koje se odgovara jednim emojiem, komentar ispod tuđe objave napisan u nekoliko sekundi, story na društvenim mrežama koji nestaje nakon dvadeset i četiri sata itd. Na kraju dana ostane gorak osjećaj kako se mnoštvom izrečenih, napisanih i pročitanih riječi ipak nije ništa stvarno reklo.
Lajk kao mjera istine
A ne tako davno, riječi su bile u prostoru svetoga i časnog. Imale su težinu smisla, oblikovale su međuljudske odnose i ostavljale za sobom tragove ne samo izgovorenih misli nego vlastitoga postojanja i značenja. I što je najvažnije, nije bilo uvijek nužno govoriti, jer riječi nisu služile da popune prazninu misli i prekinu neugodnu tišinu. Da, točno! Tišina danas izaziva neugodu, jer je znak slabosti i inferiornosti. A tišina bi, ustvari, trebala biti ta koja ovjeri riječi prije nego što se izgovore.
Današnja komunikacija je samodostatni i samostalni entitet, potpuno odvojen od svoga izvora, poput iskre koja se odvoji od plamena. Riječi su izgubile ulogu pečata i pretvorile se u šumove koji se postupno razrjeđuju i raspršuju dok ne završe kao nedefinirana jeka. U ovakvom okruženju, pojmovi kao što su ljubav, istina, povjerenje, čast, korektnost i odgovornost mogu značiti sve i ništa. Koliko ste se puta uhvatili kako pišete voljenoj osobi, suprugu ili supruzi da ga/je volite između narudžbe za dostavu hrane, skrolanja na portalu i podsjetnika za sastanak? Ne događa se to zato što vaša ljubav nije iskrena, nego zato što, nažalost, sve četiri poruke danas imaju istu težinu. Povjerenje je postalo tek strateško sredstvo trgovine. Istina se sustavno multiplicira dok ne postane podložna svakoj interpretaciji, a to znači neobvezujuća. Osobni identitet se, bez stabilnoga uporišta, pretvara u puku diskurzivnu formu koja se gradi, razlijeva i neprestano iznova preinačuje.
Kao i sve drugo „novo normalno”, tako su i riječi postale fluidne, potrošne i zamjenjive. Stvarni život se odavno preselio u sferu virtualnoga (društvene mreže) što je neminovno dovelo do tihe erozije smisla i osjećaja nerazumijevanja usprkos stalnoj buci bilo koje vrste a ponajviše verbalne i pisane. Svatko može stvoriti svoju komunikacijsku platformu bez obzira na to ima li ili nema što konkretno reći, a to samo uvećava količinu riječi koja obično bude obrnuto proporcionalna svojoj vrijednosti. Današnja dominantna „piši-briši” forma stvara privid bez posljedica, a ondje gdje nema posljedica, nema ni unutarnje kočnice ni obzira. K tomu, neutaživa potreba za reakcijom i lajkom otvori prostor ne samo iracionalnom komuniciranju nego nerijetko i vrlo provokativnom i degutantnom.
Jučer nepoznat, lider danas
Činjenica je da najteže bolesti uglavnom postupno nastaju bez ikakvih početnih vidljivih i osjetilnih simptoma. A onda kada se simptomi zamijete, bolest ostavi malo prostora za reakciju. Na sličan je način i današnja sveprisutna i nekontrolirana komunikacija tiho zahvatila gotovo svaku poru našega društva. Ni strukture Katoličke Crkve nisu ostale pošteđene ovoga komunikacijskog kaosa. Nesmotrenost u javnom nastupu pojedinih crkvenih predstavnika u kojoj se mainstream ideološki stavovi oboje religijskom terminologijom a evanđeosko svjedočanstvo zamijeni političkom korektnošću, zaslužuje puno ozbiljniji pristup od puke forme zabrinutosti.
Međutim, „nova normalna” politička scena je priča za sebe. Odavno je već pomaknula granicu podnošljivoga u sferu neprihvatljivoga u kojoj je politika izgubila svoj temeljni identitet vođenja javnih poslova isključivo za opće dobro. Demokracija je uspješno svedena na mjeru ideoloških arhitekata koji su je izvana učvrstili medijskim a iznutra nepresušnim financijskim lancima. Tako su, bez ikakve pobune javnosti, stvorili prostor sofisticiranoj „novoj normalnojˮ proizvodnji politike, političara i lidera.
Paradoksalno jest, ali je već činjenična stvarnost kako mogu odabrati bilo koga za bilo koju političku i državnu funkciju. Primjera je previše na svjetskoj pozornici. Pojedinci koji „jučer” politički nisu postojali, „danas” su gradonačelnici, predsjednici, lideri država: Péter Magyar – 2024. politički nevažan, sada lider Mađarske; Volodimir Zelenski – televizijski glumac komičar bez stranačkoga zaleđa, danas ratni lider Ukrajine; Emmanuel Macron – tehnokrat i investicijski bankar koji je za godinu dana izgradio stranku od nule i osvojio Elizejsku palaču.
Karizmu je zamijenio PR
Slična je logika i na domaćoj političkoj sceni. Biračima se predstavlja gotov „proizvod” odnosno kandidat ili kandidatkinja i to uvijek kao jednoglasni izbor tijela koje ne bi ni postojalo da članovi imaju vlastito mišljenje. Nakon toga mainstream mediji, uz izdašnu pomoć društvenih mreža i umjetne inteligencije, vode kampanju oblikujući kandidatov javni lik prema trenutačnim potrebama. Birači tako dobivaju samo iluziju izbora, dok je u stvarnosti odluka već odavno donesena negdje drugdje.
Možda se čini kao da je prošla vječnost, ali samo prije nekoliko desetljeća, sve je bilo drukčije. Za bilo koju vodeću ulogu u društvu bio je neophodan povelik životopis u kojem je svatko mogao iščitati ne samo verificiranu vrijednost i karizmu određenoga kandidata nego i sva njegova ili njezina dotadašnja postignuća. A da bi se u takvim okolnostima nešto značajno postiglo, bila je potrebna predanost, mukotrpan rad i puno odricanja. A danas? Samo dobar PR (public relations) koji se pobrine za imidž, komunikacijsku strategiju, besprijekorne medijske odnose i društveni utjecaj.
Između buke i Riječi
Premda se ovo promišljanje nekomu može učiniti pesimističnim, naglašavam kako intencija ovoga teksta nije dolijevanje beznađa nego tek jedan od pokušaja sagledavanja stvarnosti kako bismo mogli otvoriti vrata, ne nekom novom ili starom normalnom nego samo normalnom. A svako vrijeme u sebi nosi mogućnost promjene i obnove koja počinje najprije od nas pojedinaca kada odaberemo trenutak tišine umjesto nesnosne buke i onda kada se državne institucije prestanu baviti svojim dobrom i ponude svjedočanstvo istinske zauzetosti i brige za opće dobro a ne za njegovu percepciju. Jako je bitno da u svakodnevnoj komunikaciji u javnom i privatnom životu, kao i u crkvenoj zajednici i političkim institucijama, uspostavimo vezu između onoga što govorimo i pišemo i onoga što jesmo i što predstavljamo.
Povratak iz slijepe ulice prividne stvarnosti na prvom je mjestu duhovni zadatak. Zato bi glasan i nedvosmislen poziv na promjenu i povratak slike Boga u čovjeku na koju je stvoren trebao biti konstantno upućivan ubi et orbi (svugdje i svima) iz svih hijerarhijskih struktura Crkve. Ovaj poziv, utemeljen na evanđeoskoj riječi, ne bi bio još jedan glas u buci današnjega svijeta dostojan lajka, nego svjedočanstvo da je Riječ koja je tijelom postala početak svega i jedina autentična mjera ljudskoj riječi.
Kako bismo obnovili istinu i povjerenje, treba nam tišina kao prostor razlučivanja da bi naše riječi postale svjedočanstvo smislom ispunjenog života. Jer, samo nas istina, koliko god bila zahtjevna, može izvesti iz labirinta privida i vratiti u prostor stvarnoga života i to onoga života koji nije „novo normalan”, nego jednostavno ljudski i božanski u svoj svojoj punini. Bez božanskoga u sebi, sve ljudsko je podložno neumoljivoj fragilnosti, promjenljivosti i raspadanju.
