Crkva je u svojoj povijesnoj egzistenciji nezamisliva bez božanskoga i ljudskoga u njoj. O tome iscrpno pripovijedaju Isusove parabole. One upućuju na to da je kršćanstvo puno paradoksa. No, paradoks ne znači kontradikciju. Paradoks je u tome što mi ne znamo kako povezati dvoje. Zato, ono što nam se iz gole ljudske perspektive čini kao kontradikcija, iz perspektive kršćanske vjere je paradoks. Gdje god se mogu održati dvije propozicije imamo potvrdu paradoksa. Kršćanstvo je u tom smislu puno paradoksa: naravno i nadnaravno, transcendentalno i kategorijalno, milosrđe i pravednost, riječ i šutnja, kenoza i slava, križ i uskrsnuće, Bog koji se objavljuje i u isto vrijeme ostaje skriven, božansko i ljudsko.
Izgleda kako su današnji kršćani zaboravili upravo na paradoksalnost kršćanstva. Među razloge takva zaborava spada naš pomalo iskvaren stil života koji u praksi možemo okarakterizirati kao latentnu isključivost s jedne strane, a s druge uključivost pod svaku cijenu. U takvome mentalitetu koji sve više ulazi u pore kršćanskoga stila života, zaboravljamo na katolički princip i-i (et-et). Tragom takva mentaliteta, s jedne strane susrećemo one koji u Crkvi prihvaćaju samo božansko, sveto i puritansko, dok s druge strane nailazimo na one koji u njoj prenaglašavaju samo ljudsko i grešno. Ovu polarizaciju unutar kršćanstva, koju se može elaborirati na više praktičnih primjera, moguće je pomiriti samo katoličkim principom i-i, koji svoje uporište ima u Pismu: i dobre i loše ribe završavaju u ribarevoj mreži; i žito i kukolj rastu na istoj njivi dok ih jednom ne razdvoji onaj koji jedini ima pravo na to.
Pribjegavanje latentnoj isključivosti s jedne, i ‘nasilnoj’, odnosno uključivosti pod svaku cijenu s druge strane, posljedica je zaborava katoličkoga principa i-i. Taj je princip za nas od fundamentalne važnosti jer je prisutan na jedinstven način u utjelovljenom Božjem Sinu. Zbog toga dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium u broju 8 utvrđuje da između utjelovljene Božje Riječi i Crkve postoji nemala analogija: kao što u Kristu na jedinstven i neponovljiv način postoji i božansko i ljudsko, tako se može reći da nemalom analogijom i u Crkvi postoji i božansko i ljudsko. Razlog zbog kojega se ne može govoriti o potpunoj nego o nemaloj analogiji je taj što u Kristu ono ljudsko nije okrznuto grijehom, dok u Crkvi postoje elementi grešnosti. Zapravo, ona je i sveta i grešna, što ne možemo reći za Krista. No, i u svojoj grešnosti Crkva, kao organizam, služi Kristovu Duhu koji je oživljuje za rast.
Ne smijemo zaboraviti da je ona zbog svoje dimenzije ljudskosti i grešnosti uvijek potrebna čišćenja i obnove, ali imajući na umu da nije svaka promjena obnova. Ona je kao i svaki organizam podložna oboljenju koje se zove grijeh i od njega se mora trajno čistiti. Čišćenje Crkve u svjetlu Krista je polazni kriterij, ako prihvaćamo da se u istoj mreži nalaze i dobre i loše ribe, da na istoj njivi rastu i žito i kukolj. Ne postoji puritanska Crkva. Nikada nije ni postojala. Crkva, tj. svi mi kršteni moramo prihvatiti da smo na putu, da smo vidljivi zbor koji još uvijek u punini ne posjeduje nebeska dobra, nego im se nadamo i njima smo usmjereni. Dok im putujemo u susret, imamo obvezu po uzoru na Isusa Krista prihvatiti da se u istoj mreži nalaze i dobre i loše ribe – ali ne bez ikakvih kriterija, ne tako da je svejedno jesu li dobre ili loše. Polazni kriterij je čišćenje, razlučivanje, a ne odbacivanje! Također, putujuća Crkva mora prihvatiti da zajedno rastu i žito i kukolj, a pri tome paziti da se žito ne pretvori u kukolj. Dakle, griješe oni koji u povijesnoj egzistenciji Crkve vide samo božansko, kao i oni koji u njoj žele ukazati jedino na ljudsko. Bez ljudskoga Crkva bi postala pneumatska i virtualna, dok bi bez božanskoga ostala bez svjetla u kojemu se treba čistiti. Zaborav božanskoga u Crkvi i njezinu razlučivanju ne samo da rađa nova ‘božanstva’ nego rađa i zaborav istinskoga ljudskoga te sve više dolazi do izražaja ono neljudsko, dok zaborav ljudskoga rađa velikim i nesnosnim bremenom koji se tovari na leđa drugih i tako opet dovodi do pauperizacije ljudskoga onih koji ta bremena čine nesnosnima, a sami ni da bi prstom makli. Duga povijest kršćanstva pokazuje da je ono oduvijek živjelo u paradoksalnom ekvilibriju. To je vidljivo već u utjelovljenju i rođenju Božjega Sina. Crkva kao produljeno utjelovljenje i sakrament nastavlja živjeti u paradoksalnom jedinstvu božanskoga i ljudskoga, svetoga i grešnoga, priopćivoga i nepriopćivoga, ali vođena kriterijem trajnoga čišćenja. Pomirenje, naizgled, nepomirljivih stvarnosti koje egzistiraju u istoj lađi, koja kao da tone i pušta vodu na sve strane, moguće je živom vjerom u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.
