Prije svega za kulturnu povijest Bosne i Hercegovine vrlo je važna činjenica da je Jukić bio urednik prvoga časopisa u BiH. Bio je to časopis Bosanski prijatelj, kojega je prvi svezak objavljen 1850. godine. Građu za taj prvi broj Jukić je bio prethodno skupio imajući u vidu osnivanje književnoga društva i njegova časopisa. Drugi svezak objavljen je već sljedeće godine, a treći, koji je Jukić u cjelini priredio za tisak, objavljen je tek poslije njegove smrti, 1861. godine. Četvrti svezak objavljen je 1870. u Sisku, a uredio ga je Jukićev učenik fra Antun Knežević. Sve tri sveska koja je uredio Jukić je ispunio uglavnom vlastitim prilozima. Sve tri broja sadrže iste rubrike, a najviše je prostora posvećeno narodnoj književnosti. U rubrici Naše starine Jukić je pisao o starom novcu, kamenju, pečatima, posuđu, a rubrika Domaći liekar sadrži praktične upute o liječenju pojedinih bolesti po uzoru na brojne franjevačke „likaruše”. Od ostalih priloga treba posebno upozoriti na memoarski spis Omer-paša i bosanski Turci te na putopis Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852, o kojemu je bilo riječi u prethodnom napisu. I napokon posebna su spomena vrijedni i vrlo korisni podaci o piscima franjevcima u članku Književnost bosanska, posebno o onima koji su pisali bosanicom (bosančicom, Jukić kaže azbukom), a posebno o onima koji su pisali abecedom, tj. latinicom.
Književnik Jukić
Jukić je poznat i priznat i kao književnik u užem smislu. Osim najvrednijih putopisa i nekoliko pjesama, koje nisu osobito vrijedne, napisao je i djelo Plandovanja zabavna, u Kolu je objavio pripovijesti Carigradski derviš i Dram jezika, a u Bosanskom prijatelju pripovijest Čudotvorni Bošnjak. Iako je riječ o narodnim pripovijestima, ipak je u svima njima jasno raspoznatljiva Jukićeva „obrada”, njegov osebujni jezik i stil koji govore o nespornoj Jukićevoj pripovjedačkoj darovitosti.
Kao i svi ilirci i Jukić se vrlo intenzivno bavio skupljanjem narodnih umotvorina, a i druge je u svakoj prilici poticao na to. Skupljao je narodne pjesme, pripovijetke, poslovice i zagonetke te veći dio skupljenoga blaga namjeravao objaviti kod Gaja pod naslovom Narodne ilirske pjesme. U međuvremenu je međutim ilirsko ime zabranjeno pa on piše proglas i poziv na pretplatu knjige Bosanske narodne pjesme. Ta knjiga nije nažalost objavljena za njegova života, nego godinu dana nakon njegove smrti (dakle 1858), i to u Osijeku pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke. Kao skupljač i suurednik uz Jukića se navodi i Ljubomir Hercegovac, što je bio pseudonim fra Grge Martića.
Povjesničar i zemljopisac
Jukić je bio i među prvim povjesničarima i zemljopiscima u BiH, što je posebno došlo do izražaja u vrlo vrijednom njegovu djelu Zemljopis i poviestnica Bosne. Osobito impresionira njegovo poznavanje povijesti (on kaže dogodopisa) Bosne koja se prezentira od bana do bana i od kralja do kralja, zatim preko pada Bosne pod Turke 1463. godine pa sve do prvih desetljeća 19. stoljeća. Kad je riječ o bosanskim krstjanima ili bogumilima, Jukić ih smatra otpadnicima od vjere i hererticima. Čak ih optužuje da su upravo oni pozvali Turke u Bosnu te da su se nakon dolaska Turaka svi poturčili.
Djelo Zemljopis i poviestnica sadrži i poseban Nadostavak u kojem su objavljene Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju njegovom carskom veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu. U njima između ostaloga stoji da ni pored volje „našeg čestitoga cara da se Bosna već jednom uredi, tanzimat uvede i jednakost na sudu krstjanima podieli, ne možemo se nadati nikakvomu napretku i olakšicu očekivati ako bude carigradski ministerij onako u Bosni razređivao unapredak, kao što je dosad”. Kad je Omer-paša Latas doznao da je autor Želja i molbi upravo Jukić, nije nimalo oklijevao iako je s Jukićem bio u prisnim prijateljskim odnosima. Zauvijek ga je prognao iz Bosne.
Na osnovi svega rečenoga može se zaključiti da je Ivan fra Frano Jukić bio jedan od najzanimljivijih i najsvestranijih ljudi u cijeloj povijesti Bosne Srebrene te jedan od najvažnijih kulturnih i znanstvenih pregalaca u povijesti Bosne. Bio je to istina i čovjek sklon romantičarskim zanosima, brojnim naivnostima i pretjerivanjima. Nikada se međutim nije dao pokolebati, nego je hrabro nastavljao dalje ulažući svu svoju energiju u dobrobit i prosvjećenje naroda koji mu je bio povjeren. Zato je unatoč činjenici da nije doživio ni četrdeset godina stvorio djelo neprolazne kulturne i znanstvene vrijednosti.
Ulomci iz djela
Navest ću za kraj tri ulomka. Prvi je iz članka Književnost bosanska koji je objavljen u Bosanskom prijatelju i tiče se rodonačelnika franjevačkoga spisateljstva u Bosni Srebrenoj fra Matije Divkovića:
- Pisaoci koji su azbukom pisali:
- Matia Divković, rodom iz sela Jelašakah, koje je u nahii kladanjskoj, danas većinom od Turakah naseljeno, ono malo kèrstanah spada pod župu vijačku. Redovnik S. O. Franje obuko se je po svoj prilici u samostanu u Olovu, a nauke svèršio u Italii, bivo je kapelanom u Sarajevu, štiocem pripoviedaocem u samostanu Kreševu i Olovu; od njegovog života drugo ništa nisam mogo razabrati, nego iz mèrtvoslovnih knjigah – nekrologa – samostana Sutinskoga, da je umro godine 1631. dakle spada u XVII. stoletje.
Drugi je ulomak također iz Bosanskog prijatelja, i to iz rubrike Domaći liekar:
Kod nas u Bosni, gdie neima liečnikah i liekarah, vèrlo bi bila koristna kakva pučka knjiga po kojoj bi oni koji znaju štiti mogli pomoći sebe i drugoga. U Bosni kad se tko razboli kèrštjani idju fratrima da im što kažu; njeki više njeki manje imaju svoje rukopisne liekaruše, te iz njih kazuju i daju štokakve trave. Rištjani pak i Turci, kad im čaratarie i zapisi njihovih samoukah nemogu pomoći, eto ih k fratrima po zapis. Fratri istina dadu i zapis, al im još kažu i dadu koju likariu, zato fratarski zapisi najbolje pomažu. U mene ima više starih rukopisnih liekarušah, al ja ću iz njih ovdie samo one priobćivati od kojih sam osviedočen po meni ol po drugomu da su koristile.
Na kraju navodim prvih četrnaest točaka iz Želja i molbi (od ukupno 28) upućenih sultanu u Nadostavku djela Zemljopis i poviestnica Bosne:
- Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva, usljed toga:
- Na sudu da smo jednaki s Turcima, zato unapredak: ne po vjerozakona prednosti, već da po pravdi bude izrečena osuda, zato:
- Sve šure (tj. općinska ili sudska vijeća) da budu sastavljene iz jednakog broja članovah oba vjerozakona, turskog i krstjanskoga.
- Danke i poreze krstjani svoje, a Turci svoje napose da kupe i veziru predaju.
- Danci i porezi da se ne razrezuju po broju kućah, već po imanju i posjedovanju.
- Harač, što sad krstjani od muške glave plaćaju, da se za navijek digne, kanoti jednakosti državljanskoj protivan, zato:
- Da se krstjani primaju u vojnike, koliko u nizame (tj. regularnu vojsku) toliko i u redife (tj. rezervnu vojsku), i da imaju svoje svećenike.
- Carska desetina od žita i sijena da se uračuna u porez i da se u novcima daje.
- Kmeti gospodarima da samo od žita, sijena i duhana plaćaju šestinu, a gospodari da nisu dužni kmetskog poreza plaćat, a ovi opet da nisu dužni gospodarima dohodak kućama nositi.
- Da nikad gospodar samovoljno ne može kmeta sa zemlje dignuti, već ako dokaže na sudu njegovu nevaljaštinu, a u tom slučaju da ima kmetu trošak platiti što je ovaj potrošio krčeći, sadeći voćke i zgrade načinjajući.
- Beglučenje gospodarima želimo da se nikad ne uvodi.
- Prenos vezirah, vojnikah i carskih kapidžijah (tj. vratara) neka se iz zemaljske kese plaća.
- Opravljanje putovah i mostovah, uvođenje pošte i ostalih potrebitih sredstavah za promicanje trgovine i zanatah da se što prija o zemaljskom trošku započme
- Da se o zemaljskom trošku uvede štamparnica za krstjane.
