Početna stranica » Mirotvorstvo, kompromisi i ratoborni diktator

Mirotvorstvo, kompromisi i ratoborni diktator

407 pregleda

Različiti su odgovori kada je riječ o pružanju vojne pomoći žrtvi napada. Jedni smatraju da treba bezuvjetno vojno pomoći slabijem u slučaju agresije. Drugi misle da u krizna područja ne treba slati vojnu pomoć jer to produžava konfliktno stanje!

U mirnodopskim vremenima kao i u vremenima oružanih sukoba, agresije i obrane, nepravednoga i obrambenoga rata, svoju ulogu imaju mirotvorni pokreti koji aktivno zastupaju nenasilje, protiv su svih oblika rata i nastoje ga otkloniti kao sredstvo politike. Takvi su stavovi sasvim prihvatljivi i nema nikakvih razloga da ne budu polazište za svako mirotvorno razmišljanje. I ono je kao takvo poželjno. Isključivanje svakoga oblika nasilja jest nešto idealno, ali i utopijsko, kako to primjerice čine pacifisti koji žele mir pod svaku cijenu. Jedno je zastupati nenasilje, a sasvim drugo suočiti se s direktnom opasnošću oružane agresije, odnosno s barbarskom primjenom nasilja.

Međunarodna solidarnost sa žrtvom agresije po sebi je razumljiva. To je civilizacijski standard. No, različiti su odgovori kada je riječ o pružanju vojne pomoći žrtvi napada. Jedni smatraju da treba bezuvjetno vojno pomoći slabijem u slučaju agresije. Drugi misle da u krizna područja ne treba slati vojnu pomoć jer to produžava konfliktno stanje! U skladu s takvim razmišljanjem, jačemu se ostavlja prostor i vrijeme da dovrši započeti zločinački posao. Takav je slučaj raspad Jugoslavije – ekstremno militarizirane države. Sva ogromna vojna tehnika nepravedno je otišla u ruke srpskog agresora. Srbi su to shvatili kao povijesnu priliku za konačno oživotvorenje sna o Velikoj Srbiji. Međunarodna zajednica, tobože da ne „raspiruje” sukob, uvodi embargo na uvoz oružja u „krizno žarište”. To je išlo na ruku agresoru jer mu je dana jedinstvena prilika za efikasno osvajanje tuđega teritorija i progona nesrpskoga stanovništva! No nije išlo sve po planu. Razarali su gradove i ubijali civilno stanovništvo, kao što sada čine Rusi u Ukrajini, ali nisu uspjeli. Vjerujemo da ni Rusi neće uspjeti!

„Mirotvorna” Europa

Ima sličnih razmišljanja u intelektualnim i umjetničkim krugovima na zapadu, napose u Njemačkoj, u svezi s barbarskom agresijom. Njemački parlament (Bundestag) se otvoreno izjasnio da se Ukrajini isporučuje najmoćnije oružje. Na zasjedanju 28. travnja 2022. god. velika većina zastupnika (586 za, 100 protiv, 7 suzdržanih) izglasala je odluku o isporuci teškoga naoružanja i kompleksnih oružanih sustava Ukrajini te su od vlade zatražili da se ta odluka žurno provede.

Vlada je ispočetka ipak bila suzdržana, a na nju su, k tomu, iz intelektualnih i umjetničkih krugova nastojali utjecati da ostane pri svojoj početnoj suzdržanosti. Tako je skupina njemačkih intelektualaca i umjetnika 29. travnja 2022. uputila Otvoreno pismo kancelaru Olafu Scholzu. S početnih 28, broj je narastao na desetke tisuća digitalnih potpisnika. Posebnim esejom pridružio im se i filozof Jürgen Habermas. Potpisnici pisma pozdravljaju činjenicu da je kancelar razmotrio rizik širenja rata unutar Ukrajine, rizik širenja na cijelu Europu i rizik 3. svjetskoga rata. „Mi se stoga nadamo, da vi ostajete kod svoga prvotnog stava da ni direktno ni indirektno ne isporučujete teško naoružanje Ukrajini.” Mole ga, naprotiv, da urgentno pridonese što je moguće bržem primirju, te „kompromisu, koji bi obje strane mogle prihvatiti”. Po njihovu uvjerenju već su dosegnute dvije granične crte: prva je vidljiv rizik eskalacije prema atomskom sukobu, a druga opseg razaranja i ljudske patnje u ukrajinskom civilnom pučanstvu. Čak i opravdani otpor agresoru je u nepodnošljivu razmjeru. Tako potpisnici otvorenoga pisma vjeruju da je rješenje u uskraćivanju vojne pomoći i da se ide na kompromis, koji je u osnovi, s obzirom na brutalnost agresije, činjenično nemoguć!

U tom širokom krugu potpisnika posebno je utjecajan dio oko publicistkinje Alice Schwarzer i pravnika Reinharda Merkela koji je i dobio najveći odjek. Upadna je rečenica koja glasi: „Tko Ukrajini isporučuje oružje, povećava patnju, jer se Ukrajina može dulje braniti i više će ljudi umrijeti, a pobjeda nad Rusijom je ionako isključena.” Traženi mir kroz „kompromis” mora se orijentirati na „europski početak zajedničke raznolikosti”. Međutim i odveć je vidljivo da je ruskom predsjedniku jedva išta dalje od ideje „europskog početka zajedničke raznolikosti”. „Što slijedi iz te argumentacije?” zapitao se njemački ministar gospodarstva? „Ustvari to, da jednostavno prihvatimo činjenice zaposjednutog teritorija, silovanja i ubijanja i da Ukrajina treba što prije kapitulirati. To smatram pogrešnim.” U tom kontekstu komentator lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (7. 5. 22) tim je povodom napisao da „Alice Schwarzer, Jürgen Habermas i drugi kritičari oružane pomoći Ukrajini nisu razumjeli apsolutni karakter Putinova neprijateljstva. Stoga se oslanjaju na lažnu nadu u kompromise”.

U isto vrijeme javila su se i drukčija mišljenja! Tako je pismo/apel kancelaru za žurnu i izdašnu pomoć Ukrajini potpisalo 57 intelektualaca okupljenih oko publicista i ranijega političara Stranke Zelenih Ralfa Fücksa (Die Zeit, 4. 5. 2022). Njihov stav je posve suprotan gornjim razmišljanjima o kompromisima. Potpisnici pozivaju da se Ukrajinu kontinuirano podupire isporukama teškoga oružja. Oni žele ohrabriti kancelara da „odluku Bundestaga za isporuku oružja Ukrajini brzo provede u djelo”. Za napadnutoga, kažu, nema nikakve razlike između „ofenzivnoga” i „defenzivnoga” oružja – referirajući se na zahtjeve da se ne šalje ofenzivno oružje jer može dodatno „provocirati” Ruse. U interesu je svih na zapadu spriječiti uspjeh ruske agresije.

U raspravu o ovoj temi uključio se ugledni njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas (92) objavivši tematski esej u listu Süddeutsche Zeitung (29. 4. 2022). On podržava početni suzdržani stav njemačke vlade da ne isporučuje teško naoružanje napadnutoj Ukrajini. Njegovo viđenje razabiremo iz ulomka ovoga eseja:

„Atomska prijetnja znači da ugrožena strana, bilo da ima atomsko oružje ili ne, sukob ne može dovršiti pobjedom nego u najboljem slučaju kompromisom koji objema stranama daje časni uzmak. Tako nijedna strana nije prisiljena prihvatiti poraz ili napustiti bojišnicu kao poražena. S druge strane, Rusija dobro zna da Zapad na neki način mora reagirati na njezine ucjene. Kada bi saveznici prepustili Ukrajinu njezinoj sudbini to ne bi bio samo političko-moralni skandal, već bi to bilo i u suprotnosti s interesima Zapada. Jer onda bi se isti ruski rulet nastavio u Gruziji, Moldaviji i tko zna gdje sve još. Ta asimetričnost snaga koja Zapad dovodi u gotovo bezizlaznu situaciju bit će prisutna sve dok se Zapad bude klonio, s dobrim razlogom, rizika atomskog rata. U tom smislu, argument da Putina ne treba stjerati u kut jer će onda biti spreman na sve – ne stoji, jer upravo ta ‘politika straha’ daje mu odriješene ruke da u svom tempu eskalira sukob… I taj argument, naravno, samo potvrđuje prirodu situacije koja je u biti nepredvidiva. Jer sve dok smo s dobrim razlogom riješeni izbjeći sudjelovanje u ratu na strani Ukrajine, vrsta i opseg vojne potpore koju nudimo također moraju biti kvalificirane u skladu s tom odlukom. Oni koji se protive ‘politici straha’ na racionalno opravdan način u stvari podržavaju argumentaciju na kojoj ispravno inzistira kancelar Olaf Scholz, dakle argumentaciju opreznog razmatranja na politički odgovoran i činjenično sveobuhvatan način. Čak i ako je Putin uvjeren da je raspad Sovjetskog Saveza bio velika greška, predstava o ekscentričnom vizionaru koji, uz blagoslov Ruske pravoslavne crkve i pod utjecajem autoritarnog ideologa Aleksandra Dugina, vjeruje da će postupna obnova Ruskog Carstva biti njegovo životno djelo, teško da otkriva cjelinu njegova karaktera. Široko je rasprostranjena pretpostavka da se Putinove agresivne namjere protežu izvan Ukrajine, do Gruzije i Republike Moldavije, možda i do baltičkih država članica NATO saveza, pa čak i do Balkana. […] Ali prvo moramo pronaći izlaz iz naše dileme. Naša nada je utemeljena na opreznoj formulaciji cilja ‘da Ukrajina ne smije izgubiti rat’.”

Podrška kroz naoružanje

U najnovije vrijeme, nakon što su Rusi počinili barbarske zločine nad kojima se sav svijet zgražao, njemačka vlada je ipak odlučila slati najmodernije oružane sustave u Ukrajinu, kao što to čine i druge najjače zemlje EU-a i NATO-a. Pa i nevelika Hrvatska je poslala respektabilnu vojnu pomoć. Teško je izbjeći da se ne postane strana u sukobu u ovakvom ruskom barbarizmu, a da se istodobno sačuva civilizacijska vjerodostojnost. U protivnom to bi značilo izložiti jedan narod genocidu pomahnitaloga imperatora. Kompromis kao polazište u konfliktnim prilikama ima svoje opravdanje. Ali s ovakvim barbarizmom moskovskoga diktatora čija je soldateska ubila tisuće i tisuće ljudi i do temelja razorila neke gradove, uz milijune izbjeglica, kazuje da nema nikakve osnove za kompromis, jer njemu nije do ljudskih života nego do teritorija. On ne priznaje Ukrajince kao narod, ne priznaje njihov jezik i kulturu, on ih naziva nacistima, a sam je do vrata u zločinima gorim nego što su bili nacistički. Svojom izjavom o Ukrajini „proslavio” se i hrvatski predsjednik Zoran Milanović, upitavši se: „Tko je odgovoran za ovoliko smrti u Ukrajini i za to što Rusija razara Ukrajinu? Tko je za to kriv? Ukrajinci ili oni koji su ih huškali na to?” (Jutarnji list, 21. 4. 2022). To je samo jedna u nizu njegovih bizarnih izjava! Još je sluđenija izjava novinara Marinka Čulića u zagrebačkim Novostima (16. 6. 22): „Ne znam da li ste primijetili da se ukrajinski predsjednik Zelenski povremeno pojavljuje ne samo u sivomaslinastoj nego i u crnoj majici, što nije pouzdan, ali jeste indikativan signal da je Ukrajina nacificirana, kako je optužuju iz Moskve.” Zaista suluda tvrdnja usidrena u glavi jednoga novinara!

Odajući počast caru Petru Velikom na 350. obljetnicu njegova rođenja (9. 6. 2022) Vladimir Vladimirovič Putin je usporedio imperijalne težnje tadašnje i današnje Rusije: „Petar Veliki je 21 godinu vodio Veliki sjeverni rat [1700–1721]. Ratovao je sa Švedskom i činilo se kao da im je nešto uzeo. Nije im uzeo ništa, vratio je ono što je bilo rusko.” Na zemlji otetoj Šveđanima car Petar je sagradio Sankt Peterburg, grad koji nosi njegovo ime. U njega se ugleda aktualni moskovski vladar koji je u tom gradu rođen. I on se sprema da vraća „rusku” zemlju kroz otimačinu: „Očigledno je i na nama da vratimo (ono što je rusko) i ojačamo zemlju. Ako pođemo od činjenice da su te temeljne vrijednosti temelj našeg postojanja, sigurno ćemo uspjeti riješiti probleme koji su pred nama.” To su za njega, kako kaže, „plemeniti ciljevi”. Tome na putu, veli njegov najveći privrženik moskovski patrijarh, stoje „zle sile”, a to su „nacistička Ukrajina”, koju „treba uništiti”, i zapad. Po dosad viđenom, moskovski imperator razumije jedino jezik sile! Upravo onako kako su to razumjeli Milošević i njegova soldateska u našim krajevima! Utješno je da utjecajni intelektualci osporavatelji pomoći teškoga naoružanja, uz maksimum razbora, ipak smatraju da Ukrajina ne smije doživjeti poraz: „Alice Schwarzer, Jürgen Habermas, Bernhard Schlink, Alexander Kluge, Maxim Biller i Herta Müller su u jednoj točki suglasni: Ukrajina rat ne smije izgubiti. Kako to postići ostaje sporno” (Neue Zürcher Zeitung, 5. 5. 22). To nije malo, to pokazuje da oni nisu tek neki pacifisti koji bi htjeli mir pod svaku cijenu. Ali vrijeme je pokazalo, da će Ukrajina opstati ako zapad bude kontinuirano pružao maksimalnu vojnu i svaku drugu pomoć. Braniti Ukrajinu znači braniti univerzalne civilizacijske vrijednosti!


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!