Danas nam se čitanje, kao aktivnost, često predstavlja kao nov proizvod, nešto poput nove kreme, lijeka, režima za tjelovježbu ili dijetalnoga programa. U tome kontekstu čitanje sa sobom nosi konotacije svojevrsne duhovne i intelektualne superiornosti u odnosu na one koji to ne čine, pa zapravo predstavlja samo novi oblik tzv. „signaliziranja vrlina”. Međutim, to signaliziranje nema nikakva pokrića. Kada se govori o blagodatima čitanja, uvijek se govori o koristi koja se iz toga može izvući. Nabraja se tako stjecanje vokabulara, razvoj kritičkoga mišljenja, poboljšana koncentracija itd. Sve to naravno stoji, ali kada se objašnjava isključivo u ovim kategorijama, čitanje se banalizira. Banalizacija je k tome veća kada vidimo da je lektira većine promicatelja čitanja kao zdrave navike zapravo hrpa svezaka iz područja samopomoći, menadžmenta, a od književnosti – ljubavnih trilera. Postoji razvijeno tržište što ga čine ljudi koji o knjigama pišu i o njima objavljuju videorecenzije, no zagrebemo li iole dublje u ono što prezentiraju, vidjet ćemo da konkretnoga sadržaja nedostaje ili ga nema. Aktivnost čitanja svodi se tako na pomodarstvo, također popraćeno znatnijom dozom snobizma.
Kriza čitanja
Tko ozbiljno čita, tko se ozbiljno hrani literaturom svake vrste, jasno zna da dobrobiti čitanja ne leže isključivo u aktivnosti, nego prije svega u kvaliteti lektire. Čitanje je prije svega intelektualna i duhovna aktivnost, usudio bih se reći intelektualna i duhovna probava. Ono što u um primamo našim intelektualnim i duhovnim promišljanjem jednako utječe na naše zdravlje kao i jelo i pilo što ga unosimo u naše tijelo. Danas općenito vlada zazor prema ozbiljnijim znanstvenim monografijama, književnim klasicima i smišljenim esejima i izvještajima, i među piscima i među čitateljstvom. Ponajprije uslijed naše zabrinjavajuće ovisnosti o ekranima gubimo sposobnost koncentracije i apstraktnoga razmišljanja. Naviknuti na stalne udare dopamina i na (pre)lako probavljiv sadržaj, zakržljavamo intelektualno i duhovno. A apsurd je u tome što živimo u povijesnom trenutku koji je obilježen stopom pismenosti bez presedana. Mogućnost da čitamo i pišemo, koju danas uzimamo zdravo za gotovo, bila je čak ne tako davno stvar ili privilegiranih staleža ili onih koji su po naravi svoje službe morali biti pismeni. Postizanje opće pismenosti tek je nedavna pojava, i osim društveno-političkom nužnosti, ono je bilo gonjeno željom za cjelovitim čovjekovim razvojem. To je ideal modernističkoga humanizma koji je vjerovao u trajni i nezadrživi ljudski napredak. Nažalost, to je ideal koji u našim danima jenjava i blijedi. Ne valja biti pretjerano uzbunjen ovim procesima, pogotovo kad se uzme u obzir da je ova stopa pismenosti zapravo povijesna anomalija. Ono što nas treba uznemiriti je činjenica da s padom stope čitanja, odnosno kvalitete čitanja, kopni ljudski intelekt i ljudski duh.
U najosnovnijem smislu čitanje potiče rad našeg mozga, time i naš intelekt. Ježim se na ovu rečenicu, ne zbog njezine netočnosti (točna je), nego zbog banalnosti koju uz sebe veže. Ono što nas nuka na čitanje nisu zdravstvene ili društvene pogodnosti. Ne, već prije svega užitak koji iz njega proizlazi. Naravno, i taj pojam užitka navukao je na sebe banalne konotacije. Taj složeni fenomen ugode, zadovoljstva i ispunjenosti sveden je na brzu konzumaciju i stimulaciju. Promišljanje o tekstu ne ide dalje od njegova kostura, a sam tekst vrednuje se po emotivnoj stimulaciji koju je proizveo. Najveća žrtva ovakva razvoja stvari upravo je književnost uz koju se aktivnost čitanja najviše veže.
Upravo je ona najviše pogođena ovakvim razvojem situacije jer se njezina smislenost i važnost gube uslijed zahtjeva za stimulacijom i koristi. Čitanje bilo kojega književnog djela, bilo pjesme, novele i romana, bilo drame, epa i eseja, iziskuje vrijeme i napor. A neupućenima je u većini takvo što odbojno. Ta novi vokabular može se steći i u najnovijem priručniku iz popularne psihologije. Kritičko mišljenje može se razviti čitanjem kolumni ili eseja, naravno kraćih i probavljivijih od knjižurine! Na kraju krajeva, zašto se patiti s „nerazumljivim” autorima poput Tolstoja, kada postoje moderni romani koji pišu o istome, ali zanimljivije!? Čak su jeftiniji i pristupačniji!
Neka su ovo karikature, ali vjerujem da smo se susretali s ovom vrstom argumentacije koja je samo pokazatelj duhovne zakržljalosti – koju smo sebi dopustili. Nažalost, nužnost i ljepota književnosti ne mogu se prevesti u jasne grafove ili krute brojeve. To je predmet jedne druge stvarnosti koju naš zeitgeist iznova pokušava negirati. Čovjeku se negira njegova transcendentna narav, njegova konkretna težnja za onim što nadilazi okvir čistoga u se, na se i poda se. To negiranje je suptilno jer svjesni smo da ne možemo živjeti tako da svodimo život na hladno-racionalne jednadžbe. Ne mogu se poreći duboki porivi poput ljubavi, vjere, radosti, odnosa itd. Ne mogu se poreći, no ipak se daju vrlo lako razvodniti i pretvoriti u trivijalne karikature. Naša promišljanja i nagnuća time postaju površnija, a mi sami postajemo manje svjesni sebe, svodeći svoje cijelo biće na niz banalnih impulsa i floskula po kojima živimo. Stvoreni smo za nešto puno veće od toga.
Živi jezik, živi čovjek
Teško je brojnima ovo pojmiti, ali književnost predstavlja živ jezik. Književnost kao takva dokaz je da riječi imaju svoje nijanse i svoju težinu te da svaki njihov sklop izrađa novo značenje i tako otkriva dublju stvarnost koje dotad nismo bili svjesni. Književnost u tom kontekstu prestaje biti tek područje ezoterije; postaje načelo po kojem se naš svakodnevni jezik oblikuje. Književnost nam nanovo pokazuje da svaka riječ ima sadržaj. Verbalizirati nešto znači nečemu dati dostojanstvo postojanja. Ako mislite da je ovo prazno mistificiranje, sjetite se trenutka kada ste s mukama opisivali neki predmet koji ste tražili, a niste ga znali imenovati. Osvrnite se i na naše svakodnevno prepričavanje i opisivanje u kojima vrtimo pet – šest istih pridjeva. Naša osjetila otupjela su na jezik i zato smo zaboravili da se radi o nečemu živom i konkretnom. Tim zaboravom zakinuli smo si poimanje i doživljaj stvarnosti. Postali poput slijepca kojem tko pokušava dočarati boje.
Je li to onda bezizlazno stanje? Naše stanje da se zaliječiti, ali to ne podrazumijeva lako rješenje. Čitanje je ključno, no ne ono čitanje koje za cilj ima tek akumulaciju informacija ili puku stimulaciju. Pravo čitanje podrazumijeva interakciju, dijalog u kojem su sugovornici čitatelj i tekst ispred njega. To traži stav poniznosti, strpljivosti i spremnosti za napor. Želimo li ponovno naučiti čitati, prelijetanje ili površnost više nisu opcija. Prave blagodati čitanja (književnosti) ne daju se ukalupiti u statistike ili očite užitke. One se ne daju prevesti. Doživjeti ih znači doživjeti svojevrsnu epifaniju. Kako je Kafka nekoć pisao svome prijatelju, knjiga mora biti sjekira za smrznuto more u nama. Riječi nisu tek neživi nosači informacija. Itekako su djelotvorne, i zato čitanje može postati čin oslobađanja i preobrazbe, što svjedoči prije svega o našim duhovnim i intelektualnim kapacitetima, a zatim i o svijetu koji ipak nije samo nakupina materije. Na osnovi toga kapaciteta cvjetali su gradovi i države. Cijele civilizacije bile su podignute upravo na tim principima. Tko je i dalje sumnjičav, neka na svojoj koži iskuša ove tvrdnje. Vjerujem da će se ugodno iznenaditi!
