Početna stranica » Jezik između sakralizacije i banalizacije

Jezik između sakralizacije i banalizacije

7 min

Na svojoj smo koži osjetili kako su sakralizacija i banalizacija jezika, kao oblici (pre)artikuliranja u jeziku, prvi susjedi i tek je korak od jednog do drugog. Onaj mali, a tako opasni korak gdje počinje vlast jednih i prestaje sloboda drugih

Mi, istina, živimo stvarni život, toliko stvaran da je stvarniji jedva zamisliv na marginama civiliziranog svijeta i njegovih zakonitosti koje nam se čine gotovo nesavladivim već na pragu prvog konzulata i tako žuđene ulaznice u taj svijet. Mitsko stanje naše svijesti, međutim, pomaže nam opstajati u svijetu realnosti, koji se u nas uvijek nekako drukčije, najčešće eufemistički imenovao: danas politička i ekonomska tranzicija, jučer permanentna reforma u revoluciji koja teče u komunizmu s ljudskim likom, prije toga u raju toliko žuđenih vjekovnih težnji južnoslavenskih plemena i tako unatrag do „stoljeća sedmog“, ili barem do vremena o kojemu nam „svjedoči“ Krleža, o godini 1077. kad u Dalmaciju dolazi ni manje ni više nego – papa Grgur VII. Tada ga je, naime, slavenski živalj u Zadru, u romaničkoj katedrali sv. Stošije pozdravio slavenskim pjesmama (in eorum sclavica lingua), očito demonstrirajući protiv tristogodišnjeg papinog mišljenja da naš narodni jezik nije dostojan da se njime slavi Gospodin (usp. Likovne studije, Sarajevo, 1985., str. 52). Stalno tu negdje, a stalno tako daleko, jer naprosto ne pripadamo svijetu definibilnom u onoj mitskoj prema kojoj je Bog izabrao samo tri jezika na kojima je jedino dostojno upućivati mu hvale: Deus tres tantum elegit linguas, hebraicam, graecam, latinam quibus Deo laudes edere dignum est (Isto, str. 42). Uvijek smo „mi“ i „naš jezik“ bili za korak daleko, a „lingvističke parole u službi rimske i carigradske politike“ (ili danas neke treće…), bile su brana za naš ulazak u „stvarni“ svijet, za iskorak iz našega mitskog svijeta u onu stvarnost koju Kundera imenuje kao život je negdje drugdje.

Nedodirljiv zàbran

Reklo bi se žestoka povijesna tema, ali nas ona ovdje zanima jedino na ravni jezika, točnije – sociologije jezika gdje jezik razumijevamo kao proizvod stanovitih socijalnih (etnokonfesionalnih, vjerskih, ideoloških, interesnih…) skupina, koje ga time i tako različito artikuliraju i strukturiraju. Artikuliraju i strukturiraju kao sakrosanktan, dakle nedodirljiv zàbran neposvećenima u tajnu, u tabu, u ideologiju, u vjeru, u sustav… dalek i nedodirljiv našoj svijesti konceptualne udaljenosti (F. S. Krauss), a banalan u klišeiziranoj uporabi. Ova se vrsta zàbrana odčitava, kako bi se to danas reklo, na globalnoj razini, jer je on po svojoj prirodi globalistički totalitaran.

Drugi je zàbran – zàbran unutar zàbrana, onaj do kraja interioriziran, premda je i on, doduše parcijalan, totalitaran. On nastaje unutar jedne društvene cjeline kao proizvod dominirajućeg društvenog (ideološkog…) sloja i ima jasnu poruku: sustavom jezika okupira se stanoviti društveni prostor, preuzima se kontrola nad jezikom nepokrivenim dijelom društvene cjeline. Osobito se to dramatizira nakon povijesne razdjelnice društva 1789/99. (više u paradigmi, nego u stvarnosnom) na svjetovnu i religijsku dimenziju.

Dok religijskom ostaje pokriti društvenu sferu metafizičkim kišobranom (Bogu Božje), za „nepokriveni“ prostor, za osvajanje svjetovnog oko čovjeka brine se civilna paradigma (caru carevo), jer, ne zaboravimo, jezik nije samo sredstvo stvaranja (fiat!), nego i, naročito, sredstvo osvajanja i kontroliranja svijeta: Smrt i život u vlasti su jezika (Izr 18,21). Obje, dakle, kontroliraju svoj dio svijeta, ne dopuštajući da išta ostane izvan, „nepokriveno“. Ona mlađa, „civilna“ paradigma, imala je što naučiti od one starije, od davnašnje religijske (religijsko-ideološke!) kontrole, kad je dobila prigodu prepokrivanja svjetovno-religijsko dualiziranog svijeta. Jezik i metoda vladanja svijetom putem jezika nisu bitno različiti tijekom stoljeća, različito im je tek semantičko pokrivanje prostora vladanja.

Jezik bogova i ljudi

Znamo da su u najstarijim i tzv. najnižim oblicima vjerovanja riječi koje su upotrebljavane u magiji bile birane s velikom pozornošću i preciznošću, jer je svaka pogreška, čak i slučajna, mogla uništiti ritual i učiniti ga bezvrijednim (E. O. James: Uporedna religija, str. 288-291). Znamo i da je jezik magije često arhaičan i nerazumljiv, te da magijska moć leži više u zvucima, nego u njihovim značenjima. Poseban, tajni jezik (šamani ga uče od duhova!) nerijetko je „tajni jezik životinja“ (jezik ptica, npr.), koji šamani podražavaju. Šaman u transu, vjeruje se, razumije jezik čitave prirode, a tu je prijateljstvo i bliskost sa životinjama simbol prvotne, rajske nevinosti, koja se ekstazom iznova, makar i privremeno, vraća u prvotnu, rajsku, nevinu situaciju (Mircea Eliade: Šamanizam, str. 92-94).

Dakako, jezik bogova je, osobito u indoeuropskom vjerovanju, drukčiji od ljudskog. Na to nas upućuju i jezični spomenici Hetita, Kelta, Germana, starih Grka. No, kad se (ako se!) bog(ovi) obraća(ju) čovjeku, zar ne bi trebao/li, govoriti njegovim jezikom, njemu razumljivim jezikom. Osobito kod objave! Ali taj se čovjekov jezik, baš tada, pokazuje kao problem! Naime, je li doista Deus tres tantum elegit linguas? I zašto bi to bilo konačno? Zar i Svemogući sam sebi pravi nerješive (komunikacijske) probleme?!

Ako je objava, bilo koja, sveta, ne znači da je i jezik realizacije (ljudski jezik) nužno svet i nedodirljiv. A upravo nas u to neprestano uvjeravaju vjerski i ideološki fundamentalizmi, monoteizmi: suvremeni islam ili pravoslavlje. A evo i novi papa vraća (elegit!) latinski jezik u Katoličku crkvu.

Jezik je živa stvar

Jezik je, znamo to, živa tvar. Dakle podložan i umiranju, pa bi razlog više bio i svetu poruku imati ne samo na jeziku onih kojima je „poslana“, nego bi čak i svaka generacija morala ponovno za sebe prevoditi sve civilizacijski važne knjige. Dakako i svete knjige. No, kako stvar stoji u ideološkoj sferi, to mi je objašnjavao jedan kolega musliman, Kur’an u prijevodu nije Kur’an, nego tek prijevod Kur’ana!? Ostavimo postrani poetiku prevođenja, ali bi li se tako onda trebalo govoriti i za Gilgameš, Bibliju, Ilijadu… ili bilo koje drugo ostvarenje Riječi? Ili je samo riječ o ideološkoj magiji koja bez ostatka brani svoj zàbran, tj. ljudsku intervenciju u svijet poruke do mjere o kojoj govori E. O. James da pogreška u mantri (prijevod!?) poništava efikasnost žrtvenog rituala, pa čak i proizvodi opasnost za onoga tko je govori jer „govor nosi žrtvu bogovima“.

Redukcija Boga i njegove poruke/objave na usko polje jednog ili triju jezika, svejedno je, upravo znači negaciju Boga, jer bilo koji ljudski redukcionistički intervent u Božje stvaralaštvo je, govorimo li jezikom religija, huljenje. Različitost jezika znači različitost kultura (bogatstvo), a ognjeni jezici (Dj 2,3) su Božji forward, tj. naputak – učinite poruku razumljivom svima – a ne kazna zbog babilonske kule (Post 11,1-8), dakle i zàbran slavljenja Jahve na latinskom, Alaha na engleskom ili kršćanskog Boga na hrvatskome. Na to nas upozorava i sv. Pavao kad govori o daru jezika (1 Kor 14,4-5), ili I svaki će jezik priznati (Fil 2,11). On i ukida ekskluzivnu različitost: nema više rob – slobodnjak, Židov – Grk…, pa time i jezične uz nacionalne, vjerske, socijalne… razlike, pogotovu one među njihovim bogovima!

A civilna dimenzija „upotrebe“ jezika do vulgarnosti prepisuje onu sakralnu, pretvarajući je u sredstvo vladanja, podčinjavanja, i u na svoj način shvaćeno sakralno. Njegovo sakralno je politički jezik. Njegov cilj je politički monoteizam, njegovo sredstvo je logokracija. A njegov neprijatelj jezična mašta. Stvaralaštvo! Čak i – šala (Kundera). I njegovi neprijatelji u blažoj varijanti imaju čistilište (cenzuru kao službenu kritiku – Marx), a u težoj pakao (ekskomunikacija ili eksterminacija). Prostor nam ne dopušta šire elaboriranje, ali sjetimo se nedavne komunističke ideološke paradigme i jezičnopolitičkog teroriziranja, i odgovora na nju viđenog u onom fromovskom bijegu od slobode (a svako ih vrijeme i svaka politika imaju!). Nametanje komunikacijske razine, semantičko ometanje komunikacije, mistifikacija jezika semantičkim pomacima, patološke manifestacije jezika, samo su neka od postignuća uporabe jezika. A političke basme i mantre neizbježne su i civilne litanije, dotično – sredstva vladanja i potvrđivanja podaništva.

Znamo da je umjetnost oduvijek napad na neartikuliranost (T. S. Eliot), tj. nastojanje na uspostavi kozmosa iz neartikuliranosti kaosa, dakle (su)kreacija, a na svojoj smo koži osjetili kako su sakralizacija i banalizacija jezika, kao oblici (pre)artikuliranja u jeziku, prvi susjedi i tek je korak od jednog do drugog.

Onaj mali, a tako opasni korak gdje počinje vlast jednih i prestaje sloboda drugih.

(Željko IVANKOVIĆ)

Ključne riječi: