Možda i danas ima svećenika profesora koji vole propovijedati, ali ja ih ne poznajem. U vrijeme moje mladosti posebno su se u tome isticala dvojica Šimića, fra Domagoj i fra Šimo, te fra Mijo Đeno. Onda još nije bilo nikakva razglasa, crkve su bile nerijetko velike, a misa se često služila i na otvorenome. Trebalo je imati jaka pluća i gromak glas da se dopre do uha i srca brojnih prisutnih vjernika. Ne znam da je fra Mijo koga od mrtvih probudio, ali od sna mnoge kojima su umor i žega sklopili oči. Poput putujućih propovjednika u srednjem vijeku proputovao je on cijelu Bosnu, i gotovo da nije bilo odrasla čovjeka – samo ako je išao u crkvu – da fra Miju nije poznavao i da nije prepričavao primjere, kojima se on u propovijedi obilno služio. Navikavši se na velike skupove, široku gestu i povišen ton, znao je prenositi i na male crkve, kao što je visočka, pa su fratri u šali izricali bojazan da sa zidova žbuka ne otpadne. Kako nije bio rođen za malu mjeru, misa je jednako dugo trajala i kad je bila prisutna samo kućna čeljad, kojoj uvijek i nije bilo do propovijedi. Nikakav ga prigovor u tome nije mogao zbuniti: dobio je priliku i on će je svojski iskoristiti.
Tko nije čuo za Podmilačje? Stoljećima sv. Ivi hodočasti puk ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz Hrvatske, pa i iz daljih krajeva. S razvitkom prometa onamo se iz godine u godinu slijeva sve više hodočasnika svih vjera. Neki procjenjuju da ih uoči blagdana i na sam blagdan zna biti i do trideset tisuća. Osobito su posjećene dvije mise za bolesnike, s posebnim molitvama da Bog po svečevu zagovoru bolesne oslobodi od tjelesnih i duševnih bolesti. Nekoć je misnik i đavle iz opsjednutih izgonio. Za taj egzorcizam trebalo se pripremiti strogim postom i molitvama. Fra Mijo se pročuo i po svojim propovijedima i izgonjenju đavla u Podmilačju, ali i po tome što je, koliko znam, jedini o tome fenomenu svjedočio za jedno javno glasilo. Podugačak razgovor s njim objavio je u Vjesniku u srijedu Mario Profaca. Što su o svemu tome mislili oni koji ne vjeruju u anđele i đavle i uopće u onostranu stvarnost, lako je zamisliti. No i mnogi tradicionalni vjernici, pa i fra Mijine kolege po zvanju, dugo su s nelagodom, pa čak i s podsmijehom, prepričavali njegove stavove iznesene u novinama. On je pak i u razgovoru za novine i na razne prigovore nakon toga ostao savršeno sabran i miran, jer je čvrsto vjerovao u ono što je činio. Dok u Podmilačju više nema izgonjenja đavla (naivni bi mogli pomisliti da se netko spametovao), valja reći – i s prilične distance i iz neposredna uvida – da je to bio tek mačji kašalj u usporedbi s onim što mnogi danas čine. Katkad i protiv izričite zabrane crkvenih vlasti, katkad i dalje od očiju šire javnosti.
Dogodi nam se da pomislimo kako ćemo mi spasiti svijet, ili ga barem promijeniti. Tako je vjerojatno mislio i fra Mijo kad je sa šezdeset godina života ostavio nastavu u Visokom da bi postao gvardijan u Jajcu. I to u vrijeme kad je za provincijala Bosne Srebrene izabran profesor njegove struke fra Šimo Šimić, a ja umjesto u školi završio u zatvoru. Ponovila se priča iz 1956: latinski i grčki opet je predavalo nestručno osoblje. Da stvar bude gora po moga fra Miju, gvardijanstvo mu je trajalo samo tri godine i bilo dosta neuspješno. Bio je kraće vrijeme kapelan u Volaru, Kotor Varošu i Jajcu. Ostatak života proveo je u rodnom samostanu u Jajcu, bez posebne službe i zaduženja, fratarski rečeno de familia (kao član samostanske obitelji).
Fra Mijo je bio poznat po tome što je volio kolege podbadati, osobito one tanjih živaca, a sam, vrlo tvrde kože, nikad nije pokazivao da ga čija riječ pogađa. U sjećanju će mi ostati njegovo prepucavanje, javno, u provincijskom glasilu, s ondašnjim urednikom. Ne držeći mnogo do formalnosti, ponekad ne tražeći dopuštenje starješine, ponekad ne obazirući se ako mu je ono uskraćeno, znao je otputovati izvan granica protezanja svoje zajednice. Jednom je čak odlutao preko bare, u Ameriku. Pojavljivali su se u Bosni srebrenoj napisi tipa današnjega wanted, traži se fra Mijo Đeno. Za vrijeme američkog izleta čitali smo vijest Fra Mijo Đeno izvan zemlje. Po povratku kući, ne dajući se nadmašiti, fra Mijo je javnosti obznanio da se nije makao sa Zemlje. Ali u svim tim izletima on se legitimirao kao bosanski franjevac, revni propovjednik širokim masama, a glas o njegovu propovijedanju dugo je odjekivao i iz Amerike. Ponekad nas je zbog bizarnih tema znao uveseljavati.
Dok razmišljam o svojim starim profesorima, čini mi se da sam živio u neka pradavna, mitska vremena. I fra Mijo je bio jedan od onih koji im je označio kraj. Kad je umro, godine 1988, srušio se još jedan stari hrast.
(Stjepan PAVIĆ)