Pored autorice čijem je dugogodišnjem književnom i novinarskom radu večer bila posvećena, u programu su sudjelovali: Elma Hašimbegović – ravnateljica Historijskog muzeja BiH, Šejla Šehabović – ravnateljica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i fra Janko Ćuro – ravnatelj Franjevačkog medijskog centra Svjetlo riječi kao i violončelistica Belma Alić koja je muzičkim izvedbama upotpunila program.
Šejla Šehabović je prisutnima predstavila biografske podatke o Leoni Sabolek, a potom, čitajući nekoliko njenih pjesama i kroz razgovor s Leonom koji je vodila uz Elmu Hašimbegović, pustila da Leonine riječi same progovaraju o važnosti i vrijednosti njenog djelovanja. Ugodnim razgovorom, Šejla i Elma su prisutne vodile kroz godine Leoninog života i djela. Života u kojem se isprepliću različite zemlje, gradovi, kulture i osobe, a sve uvijek povezane umjetnošću kojoj Leona pokazuje blagonaklonost od djetinjstva i koja ju je naučila ljubavi prema svome, ali i prema svemu onome što se očituje kao različito. Slušajući Leonine odgovore na pitanja koja su joj postavljana, na trenutke duhovite, ali u svojoj suštini ozbiljne i opominjuće, publika se upoznala s karakterom djevojčice koja od zaljubljenice u kazališta, muzeje i galerije izrasta u književnicu, novinarku, matematičarku, aktivistkinju, psihologinju i pedagoginju, u sve ono što Leona danas jeste. Glasna i borbena u svojim nakanama da čuva i bilježi kulturnu baštinu BiH i progovara o stanju i problemima s kojima se susreću institucije kulture naše zemlje, a skromna i samozatajna dok priča o svom životu i postignućima, Leona je, kako su govornici ovog susreta zaključili, primjer dobrog čovjeka, neumornog profesionalca i velikog prijatelja baštinskih institucija Bosne i Hercegovine.
Ponosni na suradnju s ovakvom osobom, „Svjetlo riječi”, za čiju mjesečnu reviju Leona već duže od dvadeset godina piše o kulturi, s vama dijeli riječi fra Janka Ćure kojima je, u okviru održanog susreta, opisao što „Svjetlu riječi”, ali i čitavom Sarajevu i Bosni i Hercegovini znači Leona Sabolek:
„Poštovana Leona, dame i gospodo, dragi prijatelji kulture i književnosti,
zahvaljujem organizatorima na pozivu da budem dio svečanog slavlja života i rada profesorice Leone Sabolek, nezaobilazne suradnice i velike prijateljice Svjetla riječi kao i franjevaca Bosne Srebrene.
Kad bih dobio zadatak da u nekoliko riječi sažmem svoje mišljenje o Leoninom životu i radu, rekao bih bez imalo patetike: I ja bih jednom želio biti takav! A to znači, želio bih ne samo biti nego i ostati angažiran, usmjeren, fokusiran, otvoren ali iznad svega dobar čovjek, odnosno prijatelj svih ljudi – a ne samo svojih ljudi. Biti uzorom podrazumijeva konstantan rad, odricanje, sebedavanje i upornost. Proces je to koji biva prokušavan na dnevnoj osnovi.
Ovakav životni stav je tim vrjedniji što danas često možemo čuti, posebno među mladim ljudima, kako se još uvijek traže u životu, kako tragaju za svojom osobnošću, poslanjem i svrhom. Čini se da takvi ljudi svoju svrhu i poslanje razumijevaju kao neku dragocjenu stvar poput zlata, pa moraju svakodnevno kopati, čas ovamo i čas tamo, kako bi je negdje u sebi zakopanu pronašli. A tako se samo vrlo lako dogodi da se u potrazi za svojom bitnošću potroši cijeli život, život koji bi u svojoj osnovi trebao biti dar, odnosno još jedan kamenčić koji oplemenjuje i uljepšava mozaik društva i svijeta u cjelini. Ne, nitko to ne može u sebi pronaći ma kako duboko kopao. Jer, kako reče George Bernard Shaw: Život nije u tome da se pronalaziš nego da se stvaraš.
Poštovana Leona, Vi ste toliko toga u sebi zaokružili i oko sebe stvorili: profesorica, književnica, novinarka, pjesnikinja, kulturna radnica, aktivna suradnica Svjetla riječi kao i mnogih drugih udruga i institucija koje ljude povezuju i oplemenjuju. I sve to, što se tiče Vas a i nas, još uvijek nije kompletirana životna cjelina spremna za zlatni okvir. Vi još uvijek stvarate neumanjenom strašću zaljubljene duše, jer ste na vrijeme razumjeli i uspješno položili prevažnu životnu lekciju kako se partikularno treba prilagoditi univerzalnom, jer se samo tako održava harmonija života. Sve ostalo je disharmonija i kaos. Nije to nimalo lako kako se na prvi pogled čini onim ljudima kojima je život priča a ne rad. Potrebna je upornost, usredotočenost i hrabrost kako bi se misao pretvorila u riječ a riječ u djelo.
U tom kontekstu, posebno bih ovdje istaknuo Vaš nesebični kulturni angažman prema kojemu smo kao društvo, najblaže rečeno, ravnodušni, a što Vaš rad čini još važnijim i nužnijim. Na žalost, predugo već svjedočimo kako su ulaganja u kulturu u ovoj zemlji svedena gotovo na razinu milodara, jer se kultura percipira kao usputna aktivnost – kao nešto što još dodaš ili ne dodaš u korpu kad stigneš na kasu u trgovini. I u širem kontekstu zapadno europskog društva, nije ništa bolje. Kultura se najčešće koristi kao oružje razračunavanja s neistomišljenicima ili kao puko sredstvo promoviranja i nametanja vlastitih ideja i ideologija.
Međutim, kultura je duša društva svake države, odnosno ona ga čini ne samo živim nego i vrijednim življenja, jer je kultura nešto što ostaje i kad sve drugo prolazi ili prođe. Kultura je veza kojom se prošlost spaja sa sadašnjošću a sadašnjost usmjerava plemenitijoj budućnosti. Kao društvo, kultura nas definira. Jer, ona nas oblikuje i usmjerava jedne prema drugima u svijetu u kojemu je normalo podizati zidove oko sebe kako bi se ogradio od drugih i drugačijih. Previše je zidova i kod nas i u svijetu, a premalo mostova.
Poštovana Leona, upravo je Vaš sveobuhvatni životni angažman neumorna izgradnja mostova između ljudi različitih nacija, vjera i uvjerenja. Svojim stvaralačkim književnim i kulturnim radom, bilo da polazite iz duboke introspekcije duše ili emocionalne artikulacije ljudi koji Vas privlače i inspiriraju, nikad se ne umarate isticati kako je sloboda duha blago koje se s najvećom pažnjom čuva ali jednako tako umnaža i širi oko sebe. To je jako važno jer bez unutarnje slobode duha nema ni identiteta, a bez identiteta nema ljudskosti, baš kako ste napisali u jednoj pjesmi, ljudskost je ta koja u nama ostaje i ljepota.
Hvala Vam za dugogodišnju nesebičnu suradnju sa Svjetlom riječi kao i s mnogim drugim kulturnim institucijama ovoga grada i država. Ono što Vam želim jest da Vaša duša i dalje ostane radoznala i zaigrana, jer samo takve duše otkrivaju nova obzorja svijeta i ljudskog postojanja. Da, neke ljude obzorje ograđuje, a druge, kao što ste Vi, inspirira i doziva. Baš kao što poručuje Vaša pjesma: Iza horizonta.”
Iza horizonta
Dok zrake sunca
strmo se spuštaju u nizinu
mislim što li se
krije iza horizonta.
I nije samo pučina
beskonačna.
A mi uhvaćeni u trenu
tako sitni
a sebi veliki i
važni.
Purpurno nebo zadivljuje i
prijeti
svojom ljepotom.
Purpurno-sivi janjci
galopom odlaze u vječnost
tako lako do
iza horizonta.
A mi zaokupljeni
propuštamo najvrjednije
negdje zatureni
u sebi.
(Leona Sabolek)
