U posljednjih nekoliko mjeseci neka su moja prijateljstva završila. Premda bi bilo najlakše razloge pripisati različitim životnim fazama u kojima smo se našli ili životnom putu kojim je svatko od nas krenuo, još uvijek osjećam nelagodu zbog toga što smo se razišli ili što nam je potrebno da se izmirimo. Znam da je s obje strane ostalo dosta toga neizrečenoga, a da smo rekli sve jedni drugima, možda bismo i danas bili prijatelji.
Prijateljstvo je prekrasno. Neki od nas prirodno stječu prijatelje, a neki se od nas bore za njih, ali kad nađemo „svoje” ljude, želimo ih zadržati za cijeli život. I možemo, kada svaka strana ulaže napor.
Evo nekoliko stvari za koje vjerujem da nas većina teže govori svojim prijateljima, ali ako bismo otvoreno razgovarali, naša bi prijateljstva mogla uistinu procvjetati i trajati dugoročno:
Reći što istinski osjećamo
Ako nam netko od prijatelja kaže nešto što nas vrijeđa, često preko toga prelazimo kao da se ništa nije dogodilo ili s druge strane očekujemo da naši prijatelji znaju da su rekli nešto uvredljivo, pa očekujemo ispriku. Budući da nemaju sposobnost čitanja misli, događa se da im zamjerimo i tada se osjećaji nakupljaju, sve dok nas jednoga dana ne progutaju ili se jednostavno ne zatvorimo u sebe.
Možda nije uvijek pametno, ali u tom slučaju je najmudrije ako možemo odagnati sva pitanja i pretpostavke koje nam se vrzmaju glavom. Zamišljeno raspravljanje s prijateljem nikad neće donijeti dobre rezultate, zato je važno reći kako se osjećamo u tom trenutku ili kada procijenimo da prijatelju možemo s pažnjom i ljubavlju prenijeti određenu situaciju onako kako smo je doživjeli.
Kad počnemo razgovarati o problemima sve ono što se činilo ozbiljno uvredljivim ispostavi se kao jedan veliki nesporazum. Druga strana uopće nije imala namjere koje smo joj pripisali. I nema potrebe da s prijateljima „hodamo kao po jajima” jer se prijateljstvo temelji na povjerenju i dobroj volji.
Priznati kad smo povrijeđeni
Najčešći razlog što prijateljstva završavaju je što se jedna ili obje strane osjećaju povrijeđeno, ali nitko ne želi o tome razgovarati ili identificirati problem, sve dok ne prođu tjedni ili mjeseci.
Nedavno sam se izmirila s prijateljicom koja je bila povrijeđena zbog nečega što sam objavila na društvenim mrežama. No, umjesto da mi je to odmah rekla, ona je odlučila to podijeliti u našoj zajedničkoj prijateljskoj grupi. Nakon beskonačnih telefonskih razgovora i SMS poruka jednostavno sam odustala od pokušaja da shvatim što nije u redu. Nekoliko mjeseci kasnije, jedan od naših prijatelja rekao mi je u čemu je bio problem, a onda sam se i ja osjećala povrijeđeno. Ispričala sam se prijateljici i ona mi je oprostila, ali je bol ostala jer je trebalo toliko dugo vremena da se nesporazum riješi, a prije toga s njene strane nije bilo ni pokušaja da raspravimo problem.
Nitko od nas ne voli biti povrijeđen, bilo od prijatelja, supružnika ili članova obitelji. Mnoge stvari možemo prihvatiti, ali bol jako teško. Štoviše, njihova sposobnost da nas povrijede znači da smo u nekim životnim trenucima njima otkrili svoju ranjivu stranu, povjeravali im se, pouzdavali se u njih i kad su nas povrijedili, prirodno smo stali u samoobranu.
Baš zbog toga što se ne volimo osjećati povrijeđeno ili biti ranjivi, često ne razgovaramo o tim osjetljivim osjećajima, nego puštamo da prođu mjeseci prije nego što s nekim razgovaramo o boli u kojoj smo zapeli.
Zato je otvorenost i pristupačnost u komunikaciji najbolja stvar koju možemo učiniti jedni za druge u našim prijateljskim odnosima. Iako je to lakše reći nego učiniti, nastojte da vaši prijatelji uvijek znaju da s vama mogu biti slobodni, iskreni i ranjivi.
Izrazite svoje potrebe
Mnogi nesporazumi u komunikaciji ili raskinuti prijateljski odnosi nastaju jer su se neke stvari u našem životu promijenile ili smo promijenili mišljenja. Primjerice, ako ste se oboje imali običaj šaliti na račun susjede Lane, a sada je vaša prijatelj oženjen njome, naravno da nećete nastaviti tom linijom, premda vam to ne bi trebalo biti u prvom planu svakako.
Ali što s manje očitim stvarima? Kao na primjer da izgubite roditelja i vaša neizgovorena potreba je da vas prijatelji češće zovu da provjere kako ste.
Znamo da su naše potrebe jednako važne kao i potrebe naših prijatelja, ali da bismo saznali koje su, moramo međusobno komunicirati. Dijeljenje naših potreba ne čini nas slabim, jednostavno nas čini ranjivima, a ranjivost je nužna u svim dugoročnim odnosima.
U prijateljskim odnosima trebamo doći do srži problema. Ako prijatelji ne mogu razgovarati jedan s drugim, pitanje je jesu li uopće prijatelji? Ako možemo međusobno razgovarati o ljudima s kojima se družimo, najnovijoj Internet aplikaciji koju smo kupili ili knjizi koju smo upravo pročitali, a ne možemo reći da patimo i da trebamo više pažnje u ovoj životnoj fazi, bismo li doista trebali zvati te ljude svojim prijateljima? Nastojmo u svoje prijateljske odnose unijeti malo više istinske i poštene komunikacije.