Gledam ga kroz zavjesu na ulaznim vratima kako pozdravlja prijatelja koji živi u susjednoj kući, identičnoj našoj, i požuri prema uglu gdje će ga žuti školski autobus povesti u školu. Kao i svako jutro u isto vrijeme, ulicom prođe susjeda u šetnji sa psom, a dadilja obitelji preko puta ceste dolazi autom, uđe na kolnik, parkira i nestane kroz vrata garaže.
Uzdahnem pokušavajući se osloboditi osjećaja monotonije rutinskoga života u američkom predgrađu i zaustaviti misli o samoći koju kriju naše uredno posložene kućice u nizu s uvijek lijepo obrađenim travnjacima – samoće koja se obično tretira tabletama, alkoholom, nezdravom hranom, brzinskim aferama i zaglupljujućim TV emisijama. Nije zima kriva, nasmiješim se toj pomisli, makar joj svi to žele prišiti.
Naizgled je lakše tražiti uzrok našem nezadovoljstvu u svemu što nas okružuje i predati se okolnostima, jer kako nas stoljetno pitanje podsjeća: što mi tu možemo. „Ništa” nas oslobađa odgovornosti i mi tako i dalje nastavljamo rutinski koračati kroz život. Ogroman izbor lako dostupnih razbibriga čini nas prezauzetima da bismo se zaputili u dubinu duše da ondje potražimo uzroke samoći i osjećaju otuđenosti.
Spremim čašu vode s limunom i još uvijek u pidžami i toplom kućnom ogrtaču sjedam ispred prozora. Ugodno mi je. Smirujem misli i srce i promatram kako sasvim polako i tiho svjetlost dana ispunjava jutro, moju kuhinju i moju dušu.
I ja osjećam umor od dugih noći, nedostatka sunca i vedroga plavog neba. Božićne lampice koje ipak razbiju tminu i podignu raspoloženje već su nekoliko tjedana pospremljene u kutije i posložene na tavanima. Zajedno s njima i uspomene upotpunjene tugom za onima kojih više nema. Proljeće je još daleko. Čak ni ružice u vazi ne pomažu. Ali taj trenutak buđenja dana, koji se ipak svakoga jutra pomiče za koju minutu ranije noseći u sebi sigurnost promjene, daje mi snagu da se i sama svakodnevno odlučim za buđenje. Ne propuštam priliku da i sama iskoračim iz mraka i othrvam se težini prošlih boli, padova i gubitaka.
Koncentriram se na disanje – udišem ljubav, a izdišem bol. Udišem milost i izdišem tjeskobu. Udišem zahvalnost i izdišem osjećaj bespomoćnosti.
Vrrrr… čujem kako vibrira mobitel. Stigao je neki SMS. „Molim te nemoj se odreći čokolade za korizmu”, piše mi prijateljica iz Chicaga. „Pronašla sam nešto izvrsno čime ću te počastiti kad dođeš.” Korizma! Zar već? Aaaahhh… Dovršim na brzinu svoju vodu s limunom i otrčim natrag u spavaću sobu. Zavučem se u još toplu posteljinu i zatvorim oči. OK… nakon još malo sna sve će biti lakše.
Središte svega stvorenog
„Korizma je poziv na duhovni rast – koji je puno lakše ostvariti kroz radostan i optimističan stav”, rekao mi je prije desetak godina vlč. Mike Manning uručivši mi svoju autorsku knjigu – dnevne meditacije za korizmu – Pardon My Lenten Smile (Ispričajte me zbog korizmenog osmijeha)
U to vrijeme, svake korizme održala bih oko 30 koncerata svoje verzije Pasije koju sam nazvala Žeđam (I Thirst). Kao da život na turneji s troje male djece nije bio dovoljna žrtva, još bih k tome dodala odricanje od neke vrste hrane i dodatnu molitvu. Svaki koncert je bio prilika da se uživim u muke, žrtvu i obraćenje i Marije, i kriminalaca, i Šimuna Cirenca i samoga Isusa. Često bih dotakla neka užasno bolna mjesta i podigla branu iza koje bi navrla ogromna sila suza. Kad bi stigao Veliki petak, bila sam potpuno iscrpljena – do zadnje stanice svoga bića.
„Pardon My Lenten Smile?” pitala sam ga u nevjerici. „Ljubav je jača od svake boli. Ljubav izmamljuje osmijeh i u najvećoj patnji. Ljubav je srž radosti življenja. Ljubav je središte svega stvorenog. Ljubav je nada. Uz Ljubav možemo sve. Čak se suočiti s najtežim životnim izazovima”, odgovorio je otac Mike. Svakom rečenicom lice mu je sve više zračilo radošću i poticalo osmijeh u meni.
Jedne Cvjetnice pjevala sam u katedrali u Camdenu u državi New Jersey. Katedrala se nalazila u centru Camdena koji je tih godina bio jedan od vodećih gradova po kriminalu. Svećenik, koji je proveo puno godina uz Majku Terezu, otvorio je širom vrata crkve. Nedjeljom nakon svete mise otvorio bi i župni centar gdje je servirao izvrsnu hranu koja je bila višak sa skupih subotnjih zabava i domjenaka. Beskućnici, ovisnici o drogi, izgubljena mladež, samohrane majke koje su svi napustili, žene žrtve trgovine ljudima, svi su bili pozvani. Bez pitanja tko su i odakle su došli.
Nakon ručka puno njih je sjelo u klupe da slušaju koncert. Sjeli su u zadnje redove, iza publike u skupim kaputima i s fino uređenom djecom. Čarobna akustika stare katedrale, prekrasni aranžmani, dobro uvježbani glazbenici i tematika koja dira ravno u srce povezala nas je sve u jedno… Zajedno smo zadržali dah pred glazbenim slikama Isusa koji pada ispod križa, u čije ruke su zabijeni čavli, koji viče s križa, „Eli, eli, zašto si me ostavio?” Zajedno smo uzdahnuli u trenutku kad se hramski zastor poderao na pola. I plakali kad je nakon kiše zavladala tišina, a Isusovo tijelo bilo položeno na krilo majke Marije.
U jednom trenutku otvorila sam oči (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
