Član je Franjevačkoga svjetovnog reda od 1966. godine. Tri puta po tri godine bio je član Pastoralnoga vijeća Vrhbosanske nadbiskupije, osam godina vijećnik u Općini Centar te ujedno i predsjednik općinskog Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama, a dvije i pol godine član Povjerenstva za odnose s vjerskim zajednicama i crkvama Gradskog vijeća Sarajeva.
Sa suprugom Tonkom, umirovljenom operskom pjevačicom, odgojio je troje uzorne djece. Međutim, njegovu plodonosnom životu poseban izričaj daje dugogodišnji nesebični angažman za mjesnu Crkvu u BiH, za što ga je Sveti Otac, prigodom 130 godina Nadbiskupije, 8. rujna 2011. godine odlikovao titulom „Vitez Reda sv. Silvestra pape”.
Gospodine Anto, osamdeset godina je dug i lijep period života. Kad se osvrnete sada iza sebe, kako biste ga opisali?
Cijeloga sam života radio pa mi je vrijeme uvijek brzo prolazilo. Kako su bila teška vremena, istovremeno sam radio i školovao se. Čudom sam se zaposlio u poduzeću Vladimir Valter Perić, gdje sam proveo cijeli radni vijek. Često sam nailazio na probleme koje je trebalo riješiti. Odluka bi tad bila na meni, pa sam morao poznavati i poštivati zakone i propise ovoga posla. Nitko problem neće riješiti umjesto tebe.
U poduzeću Valter Perić radio sam još šest godina nakon odlaska u mirovinu 2001. godine. Za to vrijeme sam uknjižio još 600 objekata, jer Općine nisu bile završile svoj posao. Samo rijetki znaju cijelu proceduru oko dobivanja potrebnih dokumenata za gradnju jednoga objekta. Za svaku građevinsku dozvolu potrebno je tridesetak različitih dokumenata. A kroz svoj posao stekao sam veliko iskustvo.
Kad se osvrnem na cijeli svoj život, vidim da je Bog sve vodio. Hvala Mu i slava!
U Vašem plodonosnom radnom vijeku mnogo je vjerskih objekata za čiju ste gradnju i obnovu dali značajan doprinos – bilo da je riječ o dobivanju građevinskih dozvola za nove objekte ili pak sudjelovanje u obnovi postojećih… Neki od tih objekata su crkve sv. Luke, sv. Ignacija i sv. Franje u Sarajevu, pa crkva sv. Terezije u Vogošći, provincijalna kuća Školskih sestara franjevki Krista Kralja, katolički fakulteti i slično.
Na mom popisu je preko dvadeset crkava, sestarskih kuća, pastoralnih centara, dječjih vrtića. Osim ovih koje ste spomenuli, izdvojio bih obnovu Franjevačke teologije na Nedžarićima. Čim su vojnici napustili zgradu, došao sam na lice mjesta i sudjelovao u obnovi, a kasnije i u uplanjenju u katastarske knjige.
S fra Stipom Karajicom sam radio na obnovi zgrade sadašnjega Franjevačkog provincijalata i studentskoga doma. Mnoge smo stvari uspjeli odraditi donacijama bez dodatnih troškova, od trafostanice do drugih pojedinosti.
Kako nikad u životu nisam pravio raziliku između dijecezanskoga klera i franjevaca, sudjelovao sam i na obnovi zgrada Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Nadbiskupijskoga kaptola. To uvijek s radošću ističem, jer sam pomogao pri denacionalizaciji ovih zgrada i zemljišta, koje se tretiralo kao državno. Nacionalizacija je ukinuta na temelju člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH.
Nakon denacionalizacije bogoslovije, rekao sam uzoritom kardinalu Puljiću: Uzoriti, velike smo stvari napravili, za koje još uvijek nismo svjesni što znače! Jer 2005. je izišao spomenuti Zakon u kojemu općinsko povjerenstvo za imovinsko-pravne poslove ima pravo ukinuti nacionalizaciju. Po članu 37. prethodnog Zakona zemljište se knjižilo kao državna imovina, a kuća kao zemljišno-knjižno tijelo 2. To znači da se zemljište može koristiti sve dok postoji objekt, ali u slučaju da se objekt sruši, zemljište automatski ostaje državi.
Po članu 39. novoga Zakona, općinsko povjerenstvo to može ukinuti i zemljište pretvoriti u privatno vlasništvo, a kuću zamjenjuje za zemljišno-knjižno tijelo 1. Što znači, bez obzira srušila se kuća ili ne srušila, to je privatno vlasništvo. Veliki je to posao koji sam za mnoge uradio. Ali to je moj dobrovoljni doprinos. Nisam ni od koga tražio niti očekivao plaću, a uvijek bih se radovao i bio sretan nakon obavljenoga posla.
Što Vam znači crkva sv. Franje na Dobrinji, prve župe u Sarajevu koju opslužuju franjevci i to nakon 1882. Vi ste kao bivši franjevački bogoslov puno pomogli pri njezinoj gradnji.
Ta crkva zauzima posebno mjesto u mom sjećanju. Koliko je tu samo truda uloženo! Mnogi nisu svjesni što je fra Janko Ćuro uradio za tu crkvu. Nikada neću zaboraviti ono što je on u teškom trenutku kad je bilo problema oko gradnje rekao Kardinalu: Ovom narodu treba crkva. U ovom trenutku sve drugo treba podrediti tomu. To su prava kršćanska razmišljanja.
Fra Janka poznajem jako dugo. Znali smo izjutra sjesti da popijemo kavu i dogovorimo se tko će što raditi. On je imao veliko povjerenje u mene. Često ljudima pričam peripetije oko dobivanja građevinskog zemljišta. Ukupno 4,5 duluma zemljišta dobiveno je bez dinara, iako je vrijednost tolike parcele vrlo velika. To je bio dug i mukotrpan proces, s puno dokumentacije i vijećanja. Suradnja je s fra Jankom i tadašnjom upravom na čelu s provincijalom fra Mijom Džolanom bila vrlo lijepa.
Svaka čast i fra Peri Karajici na trudu i gradnji cijelog pastoralnog kompleksa. Ostalo je samo dovršiti tehnički prijem građevine. Nadam se da ću i kod toga pomoći i objekt uplaniti u gruntovnicu.
Ostao sam vezan uz sve njih. Neobično cijenim i (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
