Braćo i sestre! Isus Krist je često u svojim propovijedima naglašavao vrlo važnu ideju: „Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.”
Ova se riječ mnogima u to vrijeme činila vrlo teškom, jer su se samo pismoznanci i farizeji smatrali pravednicima. Samo su oni doslovno slijedili Mojsijev zakon točku po točku. Više od drugih trudili su se biti čisti ne samo od grijeha, nego i od svakog kontakta s poganskim svijetom i grešnim ljudima. Zbog toga im se ova Kristova riječ činila nerazumljivom.
Veliki ljudi čak i prije Krista, na temelju stoljetnog iskustva, shvaćali su da je ljudska pravda nesavršena. Zbog toga svaki novi politički sustav ukida zakone starog sustava i jača nove zakone i prava – koji se nakon nekog vremena također pokažu nesavršenim. Tada dolazi novi rat, nova revolucija ili novi vladar, koji ponovno poništava te zakone i uvodi još novije, koji su također privremeni – upravo zbog svoje nesavršenosti.
I danas se koristi poznata poslovica starih Rimljana: „Summum ius – summa iniuria!” (lat.: „Najveće pravo – najveća nepravda”). To znači: tko god doslovno primjenjuje zakone točku po točku, bez srca i bez ljubavi, ne uzimajući u obzir okolnosti, potrebe i probleme ljudi – često čini mnogo veću nepravdu od onih koji su, možda zbog okolnosti ili potreba ljudi, prekršili neke od odredbi zakona.
Takva je bila pravednost pismoznanaca i farizeja: oni su zaista doslovno vršili slovo, ali ne i duh Zakona! Nisu razumjeli da je Zakon dan za dobrobit čovjeka, a ne na njegovu štetu. Krist kaže: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2, 27). Čovjek je najveća vrijednost, a ne zakon.
Stoga, tko god primjenjuje zakon bez ljubavi prema čovjeku, vrlo lako može učiniti nepravdu čovjeku – može djelovati protiv duha zakona, a konačno i protiv samog Boga. Pravda vrijedi samo s ljubavlju, a bez ljubavi ne vrijedi ništa. Zbog toga Krist kaže: „Ako vaša pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.”
Ako pravednost pismoznanaca i farizeja nije dovoljna za spasenje, tko se onda može spasiti? – Nitko! Uistinu, nitko se ne može spasiti vlastitom snagom i pravednošću! Nitko ne zaslužuje spasenje. Spasenje je za svakoga nezaslužena milost, dar Božje dobrote, ljubavi i milosrđa.
Tko god misli da mu spasenje, tj. vječni život u sreći, pripada na temelju neke pravednosti – nikada neće postići spasenje, jer taj dar nadilazi sve naše zasluge.
Samo onoga tko je svjestan da ga ne može zaslužiti vlastitom snagom, ali ipak vjeruje u dobrotu i ljubav milosrdnog Boga i ponizno ga moli za taj dar, koji zapravo ne zaslužuje – toga će Bog, svojim bezgraničnim milosrđem, uzvisiti u slavu svojih svetaca.
To ne znači da u ovom životu nema razlike između dobrih i loših, pravednih i nepravednih, zdravih i bolesnih. Nema sumnje da su dobri, pravedni i zdravi duhom u puno boljem položaju za spasenje od ostalih. Međutim, ljudska dobrota i pravda nisu dovoljne. Čak i one moraju biti otvorene nezasluženoj Božjoj milosti i milosrđu.
Krist ne kaže da su carinici, bludnice i drugi grešnici bolji od pismoznanaca i farizeja. Nipošto! Njihovi grijesi su ih spustili ispod razine ljudskog dostojanstva. Takvi ljudi ni na koji način ne zaslužuju božansku slavu, koju Bog daje svecima. Ali upravo zbog toga su ponizniji, svjesniji da nemaju nikakvih zasluga pred Bogom. – Svjesni su da zaslužuju jedino kaznu.
Stoga većina njih ponizno traži oprost, svjesni da se ne mogu osloniti na vlastite zasluge ili vlastitu pravednost, već samo na Božju dobrotu i milosrđe. A bezgranična Božja dobrota čini čuda. Ona ne isključuje ni takve ljude. Oni su duhovno bolesni ljudi, kojima je potrebno liječenje i iscjeljenje – i Bog ih liječi, spašava ih!
Istina, bolesnik je često i sam kriv za svoju bolest, pa ipak čak i čisto ljudska pravda kaže da bolesnici zaslužuju liječenje, iscjeljenje, spašavanje života, a ne kaznu. Čak i ako zaslužuju neku kaznu za svoju krivnju – ta će im kazna biti dana tek nakon što im se spase životi i nakon što im se vrati zdravlje.
Vidite: kad smo slobodni od mržnje i zlobe, mi i sami znamo da prvo moramo spasiti bolesnika – a pravedna kazna za grijehe pada na drugo mjesto. Zato Krist u današnjem Evanđelju (Mt 9, 12-13) kaže: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima… Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!”
Kamo sreće da smo mi pravednici i duhovno zdravi ljudi! Ali čak i ako jesmo, nećemo dopustiti da bolesnici i grešnici propadnu. Samo ako imamo milosrđe i ljubav prema grešnicima, naša je duša sposobna prihvatiti Božje milosrđe i njegovu ljubav prema nama.
Ako nemamo milosrđa i ljubavi prema bližnjemu, uzalud očekujemo Božje milosrđe prema sebi. Tada možemo samo očekivati njegovu pravdu. Ali njegova će nas pravda skupo koštati, jer naši grijesi neizmjerno premašuju našu dobrotu. Svako dobro što ga imamo, imamo od Boga, često preko drugih ljudi. Samo je grijeh potpuno naš.
Stoga se ne uzdaj u svoju dobrotu i u svoju pravednost! Budi milosrdan i imaj ljubavi prema svom bližnjemu, pa će se Bog i tebi smilovati: dat će ti dar za koji se ne usuđuješ ni moliti. Dat će ti ga zbog svoje dobrote i ljubavi, a ne zbog tvojih zasluga. Otvori svoje srce, otvori svoju dušu, da može primiti Božji dar!
Neka nam naš božanski Liječnik, Isus Krist, podari da svi budemo otvoreni njegovu milosrđu i ljubavi! Amen.
Hvaljen Isus i Marija!
