Broj od 40 dana podsjeća nas na neke biblijske događaje: trajanje potopa na Zemlji (Post 7,17); dane kad je Mojsije ostao na Sinaju s Bogom (Iz 34,28); godine koje su Izraelci proveli u pustinji (Br 14,34); put Ilije u pustinji (1 Kr 19,8); te 40 dana boravka i iskušenja Isusa u pustinji (Mk 1,12). U svim ovim događajima iz Biblije postoji vrlo jak odnos između Božjega iskustva, osobito iskustva njegove milosti i posta.
Vrijeme korizme za sv. Franju Asiškoga bitan je dio njegova života i duhovnosti. Franjo čak govori o više četrdesetnica ili korizmi. Tako piše u Potvrđenom pravilu: „I neka poste od svetkovine Sviju svetih do Rođenja Gospodinova. One pak koji svojevoljno poste svetu četrdesetnicu, koja počinje od Bogojavljenja i traje četrdeset dana (Mt 4,2) neprekidno, a Gospodin ju je posvetio svojim svetim postom, neka Gospodin blagoslovi. Koji pak neće, nisu obvezani. Ali drugu četrdesetnicu do Uskrsnuća Gospodinova neka poste.” (PPr 3,5-7).
Kao što vidimo, Franjo u III. Poglavlju Pravila spominje tri prigode tijekom godine u kojoj njegova braća mogu proživjeti korizmu, tj. 40 dana posta, slijedeći primjer Krista koji je 40 dana postio u pustinji, prije nego što je započeo javno djelovanje i propovijedanje narodu. Franjo je bio čovjek naviknut na korizmu. Franjevački izvori svjedoče da se više puta tijekom godine povlačio na skrovita i samotna mjesta kako bi se posvetio molitvi i postu. Poznato je pet njegovih korizmi, tako da je u roku od godinu dana proveo zasigurno više vremena u pokori i postu (oko 200 dana) nego u bilo čemu drugom. Korizma je za sv. Franju Asiškoga bila sastavni dio njegova istinskoga puta obraćenja te trnovit način suobličavanja Kristu pobjedniku nad grijehom i smrću, Kristu siromašnom i molitelju u pustinji.
Franjevačka korizma
Prigode za Franjine korizme uvijek su bile povezane s liturgijskim vremenom i svetkovinama prema kojima je Franjo imao posebnu pobožnost. Prva od njih je Adventska korizma koja bi trajala od svetkovine Svih svetih do Božića (PPr 3,5; 2 Čel 131), što znači dva mjeseca posebne meditacije Božje riječi te intenzivne molitve, pokore i posta. U Asiškom zborniku (br. 81) ova se korizma spominje i kao korizma sv. Martina jer je bio običaj u srednjem vijeku da se vjernici pripreme za Božić postom počevši od blagdana sv. Martina (11. studenoga). Ova korizma kasnije je još u tradiciji nazvana Franjevačkom. Ona označava veliku predanost Franje otajstvu utjelovljenja, otajstvu poniznosti Sina Božjega koji postaje Dijete. Nju Franjo traži od svoje braće kao obvezatnu.
Druga korizma trajala je 40 dana počevši od ponedjeljka poslije svetkovine Bogojavljenja (1 Bon 9,2; PPr 3,6). Naziva se još i Blagoslovljenom jer je Franjo u Pravilu samo preporučuje braći, a zaziva Božji blagoslov na onu braću koja ovu korizmu dragovoljno poste. Ovom korizmom Franjo je htio uspostaviti vezu između Božića i Uskrsa. Često je trajala manje od četrdeset dana jer se nastavljala na Veliku korizmu.
Velika korizma je ona koju propisuje Sveta Majka Crkva u pripremi za Uskrs, koja i danas traje od Pepelnice do Uskrsa. Za Franju je ovo bila korizma nad korizmama, razdoblje u kojemu je želio s najvećom predanošću odgovoriti na ljubav Sina Božjega koji je nas ljubio do kraja (Iv 13,1). On je duboko vjerovao i shvaćao da su Božić i Uskrs tako blisko povezani da predstavljaju dva pola jednoga otajstva spasenja. Zato je imao posebnu pobožnost prema otajstvu utjelovljenja te muke i uskrsnuća Gospodnjega. Tako piše Toma Čelano u svom Prvom životopisu sv. Franje: „Njegovu je pamet napose zaokupljala poniznost što se objavila Utjelovljenjem i ljubav što se očitovala u Muci; tako je jedva htio razmišljati o nečemu drugom.” (1 Čel 84).
Iskustvo Božje ljubavi
Sv. Bonaventura svjedoči da je Franjo postio i jednu korizmu od svetkovine svetih Petra i Pavla (29. lipnja) do svetkovine Uznesenja BDM – Velike Gospe jer je prema Djevici Mariji gajio posebnu pobožnost (1 Bon 9,3). Ova korizma izraz je Franjine duboke crkvene pobožnosti, pa je i započinjao ovu korizmu na dan svetih apostola te je time naglašavao potrebu zajedništva s papom kao simbolom jedinstva i univerzalnosti Crkve. S druge strane ona je nastala i iz Franjine velike marijanske pobožnosti: „Isusovu je Majku obasipao neizrecivom ljubavlju zato što nam je dala brata, uzvišenoga Gospodina.” (2 Čel 198).
Korizma sv. Mihovila peta je Franjina korizma u godini kao (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.