Ovakvi su ljudi prijenosnici jedne pojave koja se neprimjetno uvukla u društvo, a to je loš ukus i duhovno siromaštvo. Oni ništa ne čine na obogaćivanju vlastite individualnosti. Izvanjsko im je jedini kriterij i nastoje što više ulagati u svoj izgled i pokazivati drugima svoje ‘bogatstvo’. Konzumerizam je zahvatio sve sfere ljudskoga života, pa i one koje nipošto ne bi smjele biti predmet trgovine, posebice odgoj i obrazovanje. Diploma više ne znači stručnost i znanje, nego novac. Koliko imaš novca, toliku ćeš titulu dobiti. Koliko korisnih poznanstava imaš, toliko ćeš dobar posao dobiti. Tako ljudi s mozgom bez ideja ističe Escriva, uzimaju ton mudraca i popnu se na mjesta na koja se nikada ne bi trebali popeti.
Mladi koji su napustili zemlju i potražili posao u inozemstvu odreda kazuju da im je dosta bilo nereda i nerada na radnim mjestima, neodgovornosti i nepoštivanja njih kao kompetentnih osoba, nepoštivanja njihova obrazovnoga stupnja, pa čak i ismijavanja njihova truda da budu što bolji, da nauče nove stvari i da svojim znanjem pridonesu općem dobru. Pogotovo u privatnim firmama ljude tretiraju kao brojeve, uskraćuje im se slobodno vrijeme, a plaća ih se loše. Nikad ne znate kad će vas nadređeni za nešto okriviti ili dati otkaz jer im je teško nositi se s tolikom silom i moći kojima nisu dorasli i čije žrtve uskoro postaju. Jesu li obitelji krive za takva ponašanja pojedinaca ili je to opća situacija u zemlji u kojoj su svi nečim ucijenjeni? Prisutna potrošačka kultura koja je posljedica nazovi demokratskih procesa povlači za sobom i negativne pojave, a jedna od njih je i neukus i pojave lažnih vrijednosti, umišljenosti i lijenosti duha te promjenjivosti karaktera. A zaboravlja se ona Izaijina: Kao kap si iz vedra, vrijediš kao prah na tezulji.
Demokratska kič-predstava
Svi se iščuđavaju situacijom u zemlji i nemoralnošću političara. Govori se kako imaju velika primanja i druge dodatke i kako nemaju osjećaj za stvarnost. Materijalno dominira pod ruku sa siromaštvom duha. Na ljude se gleda u odnosu na ono što posjeduju. U siromašnim društvima kakvo je naše sve se češće javlja natjecateljski duh malograđanštine. Tko će gdje biti viđen i s kim, što odjenuti (svadbe su posebna priča), pitanja su od životne važnosti. Božović ističe kako se hijerarhija vlasti uspostavlja kao demagoška kič-predstava. U njoj je ponašanje vlastodržaca gotovo nezamislivo bez kičerskog oponašanja glasa razuma i imitacije nadmoći. Tu se pojavljuju kojekakve kićene forme, vanjštine koje izazivaju podsmijehe ili udvorništvo. Ovo svojstvo politike da samu sebe izvrgne neukusu je odrednica današnjega vremena. Kako Kundera ističe: Kič je estetski ideal svih političara, svih stranaka i pokreta.
Pri tom imamo stalne likove koji se već više od 20 godina smjenjuju na pozicijama i koji su potpuno izgubili kontakt sa stvarnošću. Jedino čega se boje jest veliki vođa koji njima upravlja i koji svojim ponašanjem pokazuje je li i koliko je zadovoljan njima. I tako prolazi vrijeme, prolaze godine, a isti ljudi vladaju li vladaju i vrijeđaju svako sjećanje na ljudsko dostojanstvo. Sjećam se jednoga novopečenog političara koji je sav usplahiren govorio kako je politika adrenalin koji ga pokreće i kako on ne može više (…)
Cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Svjetla riječi.
Ako još uvijek niste naš preplatnik, pretplatiti se možete ovdje ili nas za više informacija kontaktirajte na 033 726 200 i pretplata@svjetlorijeci.
