Ne znam kako lijepim riječima nazvati nekoga tko je bitno zamijenio akcidentalnim, sadržaj formom ili tko njeguje formu bez supstance. Takav mi nalikuje na konzumente koji naručuju s Temua, pa umjesto naručene torbe dobiju divan privjesak te iste torbe, a umjesto divno ukrašenoga božićnog drvca krasnu sliku toga istog drvca otisnutu na velikom platnu. Takvi onda za Božić nemaju božićno drvce, makar i umjetno, nego sliku najljepšega mogućeg božićnog drvca, made in China, raširenu na veliko platno.
Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.
Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.
Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.
Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi.Ne znam kako lijepim riječima nazvati nekoga tko je bitno zamijenio akcidentalnim, sadržaj formom ili tko njeguje formu bez supstance. Takav mi nalikuje na konzumente koji naručuju s Temua, pa umjesto naručene torbe dobiju divan privjesak te iste torbe, a umjesto divno ukrašenoga božićnog drvca krasnu sliku toga istog drvca otisnutu na velikom platnu. Takvi onda za Božić nemaju božićno drvce, makar i umjetno, nego sliku najljepšega mogućeg božićnog drvca, made in China, raširenu na veliko platno.
Već odavno postoje, i uvijek su postojali, oni koji su činili ono što ne treba zanemariti, a nažalost zanemarivali ono što se ne smije propustiti. Takve i Isus opominje. Ova zamjena se ne događa sama od sebe. Ona je ishod niza posljedica kojima je u određenom trenutku teško pronaći uzrok. Ljudi oduvijek nastoje ići linijom manjega otpora. To je ljudski. No nije kršćanski. Kršćanstvo traži napor, askezu, odricanje i biranje uskoga puta. Rijetki odluče s Božjom milošću dopustiti da ono iskonsko kršćansko prožme ovo čisto ljudsko. U tom nedopuštanju ono ljudsko vodi uspostavljanju prividnoga dobra i odluci za prividnu kvalitetu. Sve što je samo ljudsko je prividno. Jedino ono što je prožeto božanskim može biti istinski stvarno. Ljudskome uvijek nešto nedostaje da bude stvarno. To je upravo prožetost božanskom supstancom.
Teško mi je pojmiti one koji nisu u stanju sagledati cjelinu stvarnosti, dakako koliko je to moguće, te iz te cjeline graditi i postavljati kriterije, djelovati i donositi odluke. Bojim se da je sve manje onih koji su sposobni za uvid u cjelinu, za ono što treba činiti i za ono što ne treba zanemariti. To je očito, jer oni koji gledaju s vrha, odakle bi se sve trebalo bolje vidjeti, nažalost, uopće ne vide ili ne žele vidjeti ili su jednostavno nesposobni vidjeti cjelinu. Oni se s tih visina usredotočuju samo na dio, pa kroz taj dio doživljavaju i prosuđuju cjelinu stvarnosti. Tragikomično je to što takav uvid u stvarnost nameću i predstavljaju kao izvrstan, kao onaj koji se mora realizirati, kao najbolji mogući i kao ono što se ne može drukčije. Barem se uvijek može drukčije! Pogotovo kod inteligentnih bića. Kod nekih drugih ne može drukčije zato što ne mogu vidjeti cjelinu. Oni se dive dijelu, kao predmetima s Temua sve dok ih ne dobiju na svoju kućnu adresu. Tek tada, a tada je prekasno, vide kako taj dio stvarno izgleda i da nije onakvim kako se činio u lijepoj rezoluciji pametnoga telefona, te da je uvid u dio zbog kojega su se odlučili za taj predmet nedovoljan da bi otkrio cjelinu i stvarnost u kojoj se nalazi taj dio. Dio ih najprije očara, pa ih onda još više razočara. Da, jer nisu vidjeli cjelinu; jer nisu vidjeli kvalitetu materijala ili o njoj ništa ne znaju, jer nisu vidjeli podrijetlo robe, jer nisu uočili veličinu. No to je ionako jeftina roba, pa se zbog toga previše ne uznemiruju. Ali nečiji životi nisu i ne mogu biti jeftina roba s Temua da bi se o njima moglo odlučivati na temelju jednoga dijela.
Jedna od oznaka ovih s Temua je i to da pretjerano vjeruju te se oslanjaju na one koji bezrazložno i s parcijalnim uvidom hvale te proizvode. Oni su, dakle, povodljivi. Povodljivi su prije svega zato što im se ne da gledati cjelinu ili možda previše vjeruju onima koji to za njih čine. Zbog toga rado primaju savjete i slušaju slične sebi. U biti oni nisu spremni na sveobuhvatnost, na temeljitost, na sustavnost, na zahtjevnost, na duži i teži put, ali zbog toga čvršći i dugotrajniji. Oni nisu spremni za odgovornost. Jer, u ovakvoj logici, odgovornost se uvijek može prebaciti na druge.
Odgovoran, razborit i mudar čovjek gleda cjelinu i tim pogledom prosuđuje. Nažalost, čini se da je sve manje takvih. Vidimo to iz činjenice da je puno toga u našem okruženju postalo samo formalno. Forma je postala skuplja od sadržaja. Imam dojam da nas održava na životu samo forma bez istinskoga sadržaja, a to je kao da gradimo kulu od karata. Mnogo je događaja i pojava koji se uprisutnjuju samo kako bi se zadovoljilo formu. O sadržaju nitko i ne pita. Vidimo to iz činjenice da imamo lijepo oblikovane i ukrašene zgrade, ali bez sadržaja u njima. Ili, ako i postoji neki sadržaj koji bi im trebao odgovarati, onda je u njemu ono bitno zamijenjeno akcidentalnim. U njima se čini ono što ne bi trebalo zanemariti, a zanemaruje ono što se ne smije propustiti. Postalo je važnije da sve izgleda lijepo i sjajno (forma) bez obzira na sadržaj i kvalitetu sadržaja. Da, baš kao na Temuu. I u liturgiji se, nažalost, događa ovakva zamjena. Imamo jako uređenu liturgiju, ali na licima ljudi i u njihovu ponašanju tijekom liturgije, vidimo da su slabo u doticaju sa sadržajem koji se posreduje liturgijom. Logika Temua se, izgleda, prenijela u našu vjerničku stvarnost. To je ogromna zabuna koje se moramo što prije osloboditi. Ne trebaju nam ni vjernici ni svećenici s Temua. Trebamo ih stvarne, prirodne, iskrene i posvećene onomu što jesu, kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno. kao one koji ne prosuđuju pars pro toto, nego znaju dobro vidjeti cjelinu te zaključiti što treba činiti, a što ne zanemariti, te što je bitno, a što akcidentalno.
