Sveti Bonaventura, sljedbenik siromaška sv. Franje Asiškog, krsnim imenom Ivan, bio je veliki teolog, spisatelj, filozof i crkveni naučitelj. Zaista impresivna i za većinu ljudi nedostižna biografija, ali sva ova postignuća nisu glavni razlozi zbog kojih ga častimo, nego smo ga upamtili jer je u njima bio svet. A svet čovjek je, kako Knjiga Mudrosti zbori, najprije mudar čovjek koji u moru važnih stvari zna izabrati najvažnije. Bonaventura je brzo naučio da su intelekt i znanje divne i čudesne stvari, ali ih natkriljuje ljubav Krista raspetoga, bez koje se malo toga može razumjeti, a još manje vidjeti. On kaže: „Vjera je u umu na takav način da pobuđuje osjećaj. Na primjer: znati da je Krist umro ‘za nas’ ne ostaje znanje, već postaje nužno osjećaj, ljubav“ (Brevilokvij /Kratki prikaz teologije/, Proslov, 3). Da, upravo ljubav čovjeka čini da vidi više, dublje, šire, ali i da jasno gleda ondje gdje razum ne vidi ništa. Tko je ustvari ovaj mudri čovjek, pun ljubavi prema Bogu, bližnjem i svemu stvorenom?
Rodio se oko 1221. godine u Bagnoregiu u Italiji (dio izvora navodi 1217.). On sam u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Njegova pobožna majka zavjetovala se serafskome ocu za njegovo ozdravljenje. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu u svom rodnom gradu. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Kad mu je bilo 25 godina, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će ući u povijest Crkve i svoga Reda kao sveta, velika i slavna ličnost.
Punih sedamnaest godina bio je Generalni ministar Franjevačkog reda. U ovoj službi posebno se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem, bivajući istovremeno vjeran duhu serafskoga utemeljitelja i otvoren potrebama svoga vremena. Promaknut je za biskupa-kardinala u Albanu. Umro je u Lyonu 1274., u pedeset i trećoj godini života. Sv. Bonaventura je bio plodan pisac, koji je osvijetlio mnoga teološka i filozofska pitanja.
U samo nekoliko rečenica moguće je sažeti njegov životni hod, ali nije moguće sažeti niti u nekoliko knjiga ono što nam je ostavio svojim znanstvenim radom i svetim životom. Ovaj znanstveni rad ne mora biti jasan svakom čovjeku, jer je potrebno predznanje iz filozofije i teologije, ali svakom čovjeku mora biti jasna njegova svetost, jer joj je temelj dobro prepoznatljiva i razumljiva ljubav. A ona u Bonaventurinoj filozofiji i teologiji dominira, ima prednost pred razumom, jer u tami uma ljubav još uvijek vidi – vidi ono što je nedostupno razumu. Ljubav nadilazi razum, vidi više, prodire dublje u Božji misterij. To je, slobodno možemo reći, njegovo franjevačko nasljeđe, jer je sv. Franjo Asiški, u jeku intelektualnih rasprava svoga doba, svojim životom pokazao da ljubavi pripada prvo mjesto. U svojim katehezama papa Benedikt XVI. govori da je sveti Franjo bio slika zaljubljenika u Krista i tako je u svojem dobu uprisutnio Gospodina – nije uvjeravao svoje suvremenike riječima, već svojim životom.
Propovijedati Krista svojim životom! Koliko nam to nedostaje! Koliko je to svima nama i danas lekcija koju još nismo svladali ili o njoj još uvijek čak ozbiljno ni ne razmišljamo! Lako je stajati sa strane i kritizirati druge, lako je teoretizirati druge i njihova djela, upozoravati druge na sitne pogreške, stvarati mentalitet krize, straha i propasti, kao i potpunog promašaja drugih i drugačijih. Upravo nas sveci poput sv. Franje i sv. Bonaventure uče drugačije. Treba prvo sebe mijenjati, treba sam početi drugačije živjeti i djelovati, treba se prvo sam obratiti. Treba postati čovjek širokog i otvorenog srca i uma, koji radije prihvaća druge, pa i one koji drugačije razmišljaju, i koji ih svojim životom, primjerom, a ako baš mora i riječima, korigira. Kristalno je jasno da to uopće nije moguće bez ljubavi. Zato ljubav u vjeri nadilazi spekulativnu razinu ili bilo kakvu računicu i nosi čovjeka, slikovito rečeno, i onda kad on više ne može hodati. Takav život čovjeka čini sretnim i smislenim bez obzira na vanjske okolnosti. Ali što je točno sreća?
Ona danas ima najviše definicija. Na svakom koraku nudi nam se neki oblik sreće, koji je uvijek povezan s materijalnim, a materijalno je uvijek, gle čuda, na prodaju. Naš današnji rječnik je, nažalost, sreću, pa i ljubav, namjerno zamijenio trenutnom nasladom. Sveti Bonaventura oduševljeno tumači da je najprikladnija definicija sreće susret i ujedinjavanje Božje i naše ljubavi. Gdje nema toga spoja, nema ni sreće. Glavni razlog depresije i beznađa modernog društva jest u tome što prihvaća sve osim Boga. A ondje gdje nema Boga, nema ni istine, autentične radosti i mira, jer obmana i laž u liku Zlatnog teleta kratkoročno donose nasladu, ali dugoročno osuđuju čovjeka na nemir, strah i besmisao. Danas je, recimo, veoma popularna filantropija. Ali ako volimo čovjeka samo zbog čovjeka, ta ljubav će imati mnoge prepreke koje nećemo uspjeti svladati, i ona će, pogotovo u životnim olujama, presušiti. Ali ako ljubimo i prepoznajemo Boga u čovjeku, tada ujedinjujemo svoju i Božju ljubav koja nas nosi u svim preprekama i ljudskim ograničenostima. A posebno u teškoćama i nevoljama, jer, kako kaže sveti Bonaventura, upravo u tamnoj noći križa izlazi na vidjelo sva veličina Božje ljubavi.
Zato sveti Franjo i sveti Bonaventura nisu samo voljeli svakog čovjeka, osjećajući pritom neopisivu sreću, radost i mir, nego su prepoznavali Boga u svemu stvorenom te se otvoreno radovali ljepoti Božjeg sveukupnog stvaralačkog čina. Sveti Bonaventura u svom djelu „Put duha k Bogu“, u prvom poglavlju, kaže: „Slijep je… onaj koji nije prosvjetljen tolikim sjajem stvorenih stvari; gluh je onaj koji nije probuđen toliko vikom; nijem je onaj koji ne hvali Boga sa svih tih učinaka. Sva stvorenja govore iz svega glasa o Bogu, o dobrom, lijepom Bogu; o njegovoj ljubavi.“
Cijeli ljudski život, kako kaže sveti Bonaventura, jest put, putovanje – uzdizanje k Bogu. Ali do Boga se nitko ne može uzdignuti svojim snagama. Samo Bog može uzdići čovjeka sebi, a On to uvijek čini u molitvi koja u čovjeku pali i razgara plamen Božje ljubavi. Davno je to David otpjevao u svom psalmu upravo ovim riječima: Samo je u Bogu mir, samo je u Bogu sreća, samo je u Bogu spasenje. Sve je ostalo lakše od daha.
Bog – jedina nada
(Psalam 62)
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
Dokle ćete na bijednika nasrtati,
obarat’ ga svi zajedno,
k’o zid ruševan il’ ogradu nagnutu?
Urotiše se da me s visa mog obore,
u laži uživaju;
ustima blagòslivlju,
a u srcu proklinju.
Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu nada moja.
Samo on je moja hrid i spasenje,
utvrda moja: neću se pokolebati.
U Boga je spasenje moje i slava;
Bog mi je hridina silna, utočište.
U nj se, narode, uzdaj u svako doba;
pred njim srca izlijevajte:
Bog je naše utočište!
