Pripovijedao sam grupi djece o Isusovoj muci. Slušali su kao da o tome nikad ništa nisu čuli: upijali svaku riječ, pratili svaku pojedinost od Posljednje večere do sahrane u grob i pečaćenja groba, a reagirali su na svoj dječji način. Naljutili su se na mnoge aktere događaja. Judu su nazvali svinjom, Petra kukavicom, razbježale apostole šmokljanima, Ani i Kajfi su prijetili da će im zavrnuti vrat, a Pilata je svakako trebalo – objesiti.
Prilikom opisivanja bičevanja oči djevojčica su se zamračile i napunile suzama dok su dječaci stiskali pesnice i grizli usne da ne zaplaču; lupali su šakom po stolu pitajuć se: »Gdje su momci bili?! Gdje je onih dvanaest divizija što ih Otac može poslati?!« Kad je bilo govora o Isusovu polaganju u grob i pečaćenju groba i postavljanju straže, djeca su razočarano uzdahnula kao da su se pomirila s činjenicom. Kad je, međutim, spomenuto nedjeljno jutro i anđelov poklik: »Uskrsnuo je« i apostolsko svjedočenje: »Isus živi«, najprije se snašao jedan, inače nemiran dječak, i povikao: »Daj konja da vješamo Pilata!!« Trebalo je dosta vremena da svi shvate što dječak želi. Gledajući, naime, western filmove i linčovanja dječak je želio primijeniti poznati postupak: preko grane se prebaci konopac s omčom, pod granu se dovede žrtva na konju, natakne joj se omča i tada samo još treba podbosti konja da se obješeni zanjiše na grani. Ljutiti dječak smatrao je da odgovara svim ljudskim i Božjim zakonima da Pilat tako bude obješen, da članovi Velikog vijeća budu izrešetani koltovima, a da većina apostola dobije čestitih batina kad se već nisu sami objesili od sramote kao Juda. To je prva dječja reakcija kao rezultat gledanja ispunjenja pravde u filmu. Djeca vjerojatno to ne bi učinila, ali za odrasle se tako sigurno ne bi moglo tvrditi da bi ostali mirni.
U srednjovjekovnoj »kršćanskoj Europi« dugo se održao običaj da se na Veliki petak šamara predstavnik židovske zajednice javno na trgu za kaznu što su Židovi osudili i ubili Isusa. Taj nehumani običaj je nestao, ali raspoloženje osvetnika i izvršitelja »Božje pravde« potrajalo je u tom tonu sve do Drugog vatikanskog sabora, ukoliko ga možda i danas nema među nadobudnim »kršćanima«. Možemo li i mi biti sigurni da se prilikom čitanja Muke u našoj duši ne javljaju osvetničke misli. Mi dobro pazimo na izjavu svjetine: »Krv njegova na nas i na djecu našu!«, a malo pamtimo ono što je Isus na križu molio: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. »Rado se sjećamo prokletstva, a malo mislimo na praštanje. Samo onaj stav koji svoje mišljenje i svoj nadzor postavlja vrhovnom granicom svakog postupka postavlja mržnju prije praštanja, pravdu prije milosrđa. Takav stav ima samo »svoj zakon« sile upotrijebljene za očuvanje stečenih pozicija. Takav stav doveo je Isusa na križ pa bi svaki pogled na križ morao poticati ljude na praštanje i pomirenje, a ne na suđenje i osuđivanje. To vrlo lako može dovesti do osude nevinih, pljuvanja po čestitima, bičevanja nedužnih, rasipanja pravednih. Njihova rehabilitacija ne bi uslijedila više nakon tri dana, nego bi morala čekati daleko, sve do sudnjeg dana!
Znakovito je da Isus nakon uskrsnuća nije potražio svoje suce i mučitelje. Nije otišao ni Kajfi ni Pilatu da im kaže kako su imali krivo. Kao da bi oni htjeli promijeniti svoje mišljenje. Našli bi oni već »razloga« za opravdanje svojih postupaka kao što su našli »razloga« da njega pošalju na križ. U evanđelju je jasno opisano da su svećenici i farizeji i članovi Velikog vijeća postupali u skladu sa svojim dotadašnjim stavom. Matej (28, 11-15) piše da su stražari došli s Isusova groba u grad i javili »svećeničkim glavarima sve što se dogodilo. Ovi se sastadoše sa starješinama pa, nakon održanog vijećanja, dadoše vojnicima veliku svotu novaca i rekoše im: Kažite: Njegovi učenici dođoše noću te ga ukradoše dok smo mi spavali. Ako bi ovo došlo upravitelju do ušiju, mi ćemo ga već uvjeriti i pobrinuti se da budete bez brige. Oni uzeše novac i postupiše kako su ih poučili. To je prilično rašireno među Židovima do dana današnjega«, završava sv.Matej svoj izvještaj. Tako se postupalo tijekom povijesti, tako se postupa i danas. Ne radi se o činjenicama, radi se o stavovima, o mentalitetu. Svećenicima i farizejima, onima koji su držali vlast u svojoj ruci, nije išlo u prilog da Isus živi i radi onako kako se njima ne sviđa pa su ga uklonili. Njima pogotovo nije išlo u prilog da on uskrsne pa su zapečatili grob i postavili stražu. Kad ni to nije uspjelo, lansirali su službenu verziju: Ukrali ga apostoli! Isti oni plašljivci koji su se razbježali kao zečevi čim je Isus uhapšen!! Takvim bi ljudima bilo uzaludno dokazivati da je Isus uskrsnuo, kao što je bilo uzalud dokazivati im da je on nevin. Oni su imali svoj zakon, zakon čuvanja vlasti i moći i po tom zakonu je on morao umrijeti! Isus nije odobravao njihov stav, niti prihvaćao njihov zakon. Morao je umrijeti, ali kad je uskrsnuo, on opet nije prihvatio njihov zakon pa ih nije ni tražio da im nešto dokaže. Njima se ne može ništa dokazati, oni ne žele da im se išta dokaže. Isus je naprotiv potražio ražalošćene žene i preplašene apostole i njegove prve riječi bile su: »Nemojte se više bojati«. Njegov pozdrav i poruka bila je »Mir vama – blago(slov) vama!«
U Isusovu postupku nakon uskrsnuća ocrtava se jedan stalan stav: on ne raščišćava račune, ne progoni krivce, nego skuplja zajednicu i tješi je. Mir i praštanje, bratstvo i ljubav, služenje i pomaganje, ostaju temelji na kojima će počivati zajednica onih koji vjeruju da Isus živi. Isus je definitivno i bjelodano dokazao da krive osude nisu konačne, da zloba ne može prevladati nad dobrotom, da laž ne može pobijediti istinu. Onaj tko hoće biti njegov svjedok, mora živjeti po ovim načelima, prihvatiti ovaj zakon ljubavi. Na Isusu se konačno pokazalo kako je neljudski mučiti svakog čovjeka, pogotovo kad se pokazalo da je nevin, na njegovoj osudi pokazalo se kako je opasno suditi čovjeka, pogotovo kad nije kriv, u njegovoj smrti pokazalo se kako može biti tragično pogubljenje svakog čovjeka, pogotovo pravednoga. Još prije muke, u Getsemanskom vrtu, ukorio je Isus Petra što se laća mača, jer »Tko se mača laća od mača će i stradati!«.
Nakon Isusove smrti, posebno nakon njegova uskrsnuća, pokazalo se da su njegovi samo oni koji su progonjeni, a ne oni koji progone, samo oni koji trpe, a ne oni koji zadaju boli, samo oni koji ginu a ne oni koji ubijaju. U ranom kršćanstvu postavljeno je načelo: »Krv je sjeme«, ali naše, a ne tuđe, jer kršćanstvo raste iz svoje a ne iz tuđe, na silu prolivene, krvi.
U Antiohiji su svjedoci da Isus živi prvi put nezvani kršćanima(Christiani – Kristovci). Oni su svjedočili da je Kristov način života i njegov postupak od rođenja do smrti putokaz za ispravan život i ispravno vjerovanje. Postoji i drugi naziv za Isusove pristaše, a to je katolici(grčki »kath olon = za sve) – katolici moraju biti otvoreni svim ljudima i ne smiju se zatvarati nikakvom kulturom ni civilizacijom, rasom ili nacijom, čak ni konfesijom, jer Krist je umro za sve ljude i svima je otvorio pristup k Ocu. Nepravdom vremena (bolje rečeno ljudskom sebičnošću i željom za vladanjem) Kristova poruka pretvorila se u »zakon« za sačuvanje vlasti i moći, a kršćanska vjera postala je ideologija jednog neljudskog poretka. Tko nije prihvaćao takav zakon postajao je sumnjiv i proganjan kao što je Isus bio proganjan od onih koji su imali svoj zakon za čuvanje moći i vlasti. Bilo je doba kad su Krista proglasili Pantokratorom-Svevladarom pa su mnogi pokušali – u njegovo ime – vladati javnim mišljenjem i imetkom. Do kakvih je to sve besmislica dovodilo, učili smo dovoljno iz povijesti. O tome smo se mogli uvjeriti i ovih dana. Sutvorac »zakona« održanja vlasti i moći jedne ideologije po kojima je bio kriv svatko tko nije bio iste rase, iste nacije, iste vjere i iste ideologije, tko nije mislio kao on i nije slijepo slušao pa je morao ići u logor i u smrt, takav čovjek koji, konačno, mora odgovarati za svoje takve »zakone« pravda se da je radio po načelima katoličke vjere!!! Ti zakoni koje je on zastupao strpali bi Isusa u logor, jer je bio – Židov!
Onda kad nam se bude činilo da je previše svake godine slaviti Veliki petak i sjećati se Isusove muke, sjetimo se da je to jedna velika pouka. Ljudi su, naime, skloni iskrivljivanju činjenica i krivom tumačenju poruka. A kršćani moraju na svaki Veliki petak shvatiti da konačno na svijetu ne smije biti više nepravednih osuda, da ne smiju pljuvati po čestitima i raspinjati nevine. A ako nekomu pada na pamet da trijumfira na temelju Kristova uskrsnuća i da iz toga sebi pravi podlogu za prijestolje i vladanje, neka se sjeti da Isus nije razračunavao sa svojim progoniteljima. Nije objesio Pilata ni progonio svećenike ni farizeje. On je sokolio preplašene i skupljao raspršene. Tako mora raditi onaj tko će živjeti po načelima kršćanske vjere:
