Početna stranica » Kršćanstvo u 21. stoljeću

Kršćanstvo u 21. stoljeću

214 pregleda

Nerijetko se može učiniti kako nam sve nepodnošljiviji svijet daje za pravo da mu odgovorimo istom mjerom i načinom, premda je upravo obrnuto potrebno. Što je u svijetu veće zlo, to kršćani moraju biti bolji. Inače će u želji da pobijede svijet početi na njega sve više sličiti

Ulazak u novo stoljeće bilo je povod mnogih pogađanja i nagađanja o tome kako će izgledati budućnost kršćanstva u vremenu koje nadolazi. Sva ta predviđanja, dakako, nemaju baš veće znanstvene vrijednosti jer je dosadašnja povijest bjelodano pokazala da su ljudi često jedno očekivali, a Bog im je nešto posve drugo poslao. Ipak, taj je povod korisno poslužio da se još jednom – odgovorno, smireno i bez ideoloških predrasuda – raspravi o temeljnim zbivanjima u kršćanstvu i svijetu u protekla dva stoljeća, kad je zapravo dovršeno propadanje srednjovjekovnog poretka i počelo moderno doba.

Danas se gotovo svi slažu u tome da je 19. stoljeće bilo zaista istinska prekretnica i najveća novost u pristupu kršćanstvu, iako samo na razini teorije i razmišljanja, a ne još društvene zbilje. Tada se, naime, rađaju prve velike nekršćanske i protukršćanske ideologije, koje bezobzirno osporavaju Crkvu i njezin službeni teološki nauk. U tome je sklopu rođen komunizam i brojni drugi svjetovni ateizmi. U suprotstavljanju njima, kršćanstvo se, nažalost, znalo također pretvoriti u netrpeljivu ideologiju, što je prijepore samo zaoštrilo i stanje pogoršalo, a ništa nije riješilo. Zato će 19. stoljeće biti u prvom redu obilježeno teškim ideološkim sukobima koji, međutim, nisu dublje ugrozili i poljuljali stalnost kršćanskog življenja i ponašanja u narodu.

No sredinom se 20. stoljeća otvara prostor za pojavu i ubrzanje procesa sekularizacije koji nije toliko posljedica i učinak uspjeha velikih ideologija koliko slabljenje vjere u samih kršćana. Umjesto bojovnih ideologija na djelu je sada opća religiozna ravnodušnost i obuzetost zemaljskim stvarima: uspjehom, blagostanjem, užitkom, putovanjima i slobodnim vremenom. Bog je u životu zaboravljen i odsutan, a nije razumskim razlozima pobijeno njegovo postojanje.

Takvo stanje trajne svjetovnosti nije jamačno moglo dulje potrajati jer su upravo potrebe za smislom u ljudskom biću neutažive i nezamjenjive ni s čim drugim u svijetu. Otud koncem 20. stoljeća neočekivana i sveobuhvatna obnova religije u svim njezinim oblicima i sadržajima. U toj obnovi kršćanstvo nije baš najbolje prošlo jer novi naraštaji nisu pokazivali veće oduševljenje za institucionalnu vjeru, političke težnje i povijesne uspomene Crkve. Zanimao ih je samo mistični doživljaj, osobno iskustvo, duhovno okrepljenje, tjelesno ozdravljenje i pomoć u nevoljama življenja. Htjeli su kroz religiju ostvariti svjetovne želje. Kršćanstvo i religije – u liku sljedbi i novih pokreta – nisu, dakle, uspjeli naći zajedničke točke suradnje, nego su međusobnim sukobima oslabili spomenutu obnovu svetoga u svjetovnom svijetu, pa je ona završila kao rascjep u svetome. Stoga je koncem stoljeća izgledalo kako je gotovo nemoguće bilo što uvjerljivo i razložno predvidjeti u pogledu izgleda i putova kršćanstva u budućnosti. Sve je ostalo otvoreno i baš ništa dokraja sigurno.

A onda se na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće zbio četvrti čin – poslije onog ideologije, sekularizacije i religijske obnove – koji se sastojao od oživljavanja fundamentalizma u mnogim povijesnim religijama i modernim vjerničkim zajednicama. U jednom se trenutku svjetovnost učinila u tolikoj mjeri općom i nepovratnom pojavom da je izazvala u religijama pogrešan odgovor fanatizma i bojovne isključivosti. Bilo kako bilo, fundamentalizam je danas postao vrlo opasna i proširena kušnja za mnoge nedovoljno obrazovane i površno osviještene vjernike u cijelom svijetu.

Gdje je mjesto kršćana u tim dvama stoljećima nagomilanim previranjima i izazovima, jer nijedan od četiriju spomenutih čimbenika nije prestao potpuno djelovati? Zacijelo ne na suprotnoj strani od ateističkih ideologija, svjetovnih utjecaja, religijskih zastranjenja i fundamentalističkih nasilja, nego iznad njih i na strani ljudi u njima. Jer se nerijetko može učiniti kako nam sve nepodnošljiviji svijet daje za pravo da mu odgovorimo istom mjerom i načinom, premda je upravo obrnuto potrebno. Što je, naime, u svijetu veće zlo, to kršćani moraju biti bolji. Inače će u želji da pobijede svijet početi na njega sve više sličiti. A to je onda kraj evanđeoskom kršćanstvu.

(Željko MARDEŠIĆ)