Početna stranica » Muzej Franjevačkoga samostana Tolisa “Vrata Bosne” – Vrata koja čuvaju priče

Muzej Franjevačkoga samostana Tolisa “Vrata Bosne” – Vrata koja čuvaju priče

971 pregleda

Vremenski, ove priče sežu od postanka svijeta i pojave života uopće, ali najveći dio muzejskoga postava ipak predstavlja sliku o načinu života i razvoju čovjeka na ravničarskom području južno od Save

Oni ljudi koji vole putovati kroz život tražeći priče, znaju da se one kriju u svemu, pa i naizgled običnim, nijemim predmetima. Takvi predmeti dobiju svoj glas tek kada se postave unutar zidova ustanova koje se zovu muzeji. Tu ih stručnjaci, koristeći svoje znanje, logiku i usporedbe, opišu i smjeste u prostor i vrijeme.

Tako se najviše priča u obliku predmeta s područja Bosanske Posavine okupilo u Muzeju Franjevačkoga samostana Tolisa „Vrata Bosne”. Vremenski, ove priče sežu od postanka svijeta (geološki postav) i pojave života uopće (paleontološki postav), ali najveći dio muzejskoga postava ipak predstavlja sliku o načinu života i razvoju čovjeka na ravničarskom području južno od Save.

Priče iz prošlosti

Ova priča o ljudima počinje prije nekih šest do osam tisuća godina. Na povišenim gredama uz rijeke Savu, Tolisu i Briježnicu, koje i danas protječu nedaleko od samostana, pronađen je brojni pokretni materijal koji nepobitno svjedoči o postojanju naselja i ljudi iz razdoblja mlađega kamenog doba (neolita). Kako ne znamo etničku pripadnost toga zemljoradničkog, prapovijesnog stanovništva, mi ih danas svrstavamo po kulturama. Tako unutar muzeja „Vrata Bosne” možemo vidjeti izložene jedinstvene predmete starčevačke, sopotske, ali ponajviše vinčanske kulture. Ulomci ukrašavanih posuda, glačane alatke, žrvnjevi, utezi od mreža i tkalačkoga stana, žrtvenici, obredne posude i figurine, imaju dvojak, gotovo proturječan značaj. One se uklapaju u širi kontekst (priču) južnoeuropske prapovijesti, ali su istovremeno i jedinstvene, pričaju priču baš o ljudima s područja Bosanske Posavine. Od neolita prema nama bližim vremenima, priča ima svoj kontinuitet. Predmeti svjedoče o životu i u vrijeme bakarnoga, brončanog i ranog željeznog doba, a priča se naročito širi u razdoblju mlađega željeznog doba (V. – I. st. pr. n. e.) kada područje južno od Save naseljavaju Kelti. Njihova kultura u to vrijeme bila je jako napredna i bogata. Oni kuju podebeo srebrni novac, nakit im je od visokokvalitetne bronce, njihovo karakteristično sivo posuđe izrađeno je na kolu i ostaci svih navedenih predmeta izloženi su u vitrinama muzeja u Tolisi. I dok stojite pred ovom vitrinom i divite se naprednosti keltskoga svijeta, već na sljedećim policama čeka vas izložena još naprednija kultura – rimska.

S rimskim razdobljem na ovim područjima prestaje prapovijest i počinje povijest. Kroz staklo gledate ulomke visokokvalitetnih posuda prije 2000 godina uvezenih u Posavinu s drugoga kraja tada poznatoga svijeta; na novčićima vidite likove tadašnjih vladara – rimskih careva; pitate se kakva li su bila pravila igre s koštanom kockicom koju gledate; razmišljate kako bi i danas bilo cool nositi ranokršćanski masivni srebrni prsten s emajlom i u njega ugraviranim konjićem; pokušavate zamisliti kakav zvuk daje signalna strijela; objašnjavate sebi kako ukrasne kopče (fibule) uopće mogu imati funkcionalnu svrhu. Pred očima vam se odjednom može pojaviti neki posavski Rimljanin na čijim se prsima presijava srebrni broš s pozlaćenim hrtom koji juri isto tako pozlaćenoga zeca, broš koji je u zemlji proveo više od 1700 godina da bi trajno stanište dobio u vitrini sa stotinama njemu sličnih. Muzej „Vrata Bosne” ima, naime, jednu od najvećih kolekcija ovih rimskih kopči na prostoru Bosne i Hercegovine.

Nakon Rimljana dolaze barbari, dolaze Slaveni, naši preci. Njihova kultura je siromašnija, ali je naša, pa nam je posebno draga. I uz sve to još i mistična. Poslušajte samo priče vezane za uskrsne i božićne običaje! Vjerujete li da postoji „stočić” s kojega možete prepoznati vještice? Kako ne vjerujete, kad takav jedan stoji izložen pred vama? Što li znače ovi simboli našarani na jajima i kruhu? Zašto su svijeće zabodene u pšenicu a kovanice u jabuku? I ovdje su odgovori u pričama.

Lokalne priče

A onda na red u šetnji kroz muzej dolaze najposebnije priče, one lokalne. Evo, na primjer, hladno i vatreno oružje. Možete vidjeti pušku kojom su se fratri branili od nasrtanja fanatičnoga Turčina na Plehanu 1855. godine. U muzeju je i ćula Hadži Loje, durbin Gradaščevića. U kožnoj duvankesi još uvijek ima malo krdže iz devetnaestoga stoljeća. Netko je nekad za pojasom nosio ovaj jatagan bjelosapac koji vidite. Na ovaj štap iz kojega se, u slučaju napada „vuka il’ hajduka”, može izvući tanki, dugački bodež, nekoć se oslanjao fra Bono Nedić. Evo tu i fra Bonina stola za kojim je napisao svoje djelo „Dva zarobljenika”, prvi bosanskohercegovački roman. A kad smo kod prvoga, čitava jedna vitrina posvećena je prvoj pučkoj školi u Bosni i Hercegovini čiju smo dvjestotu godišnjicu obilježili baš ove godine.

Kako je ovaj muzej smješten u samostanu, jedan dio inventara čine misna ruha i sakralni predmeti prikupljani još od osnutka kapelanije, 1784. godine. Iz jednoga starog, kožnog fotoalbuma gledaju vas portreti nekadašnjih „ujaka” koje je marljivo prikupljao fra Ambroža Živković. Kad ga je prije devedeset godina fra Ljubo Hrgić pitao zašto to radi, fra Ambroža je duhovito odgovorio: „Nema tko drugi, pa spalo na najgorega.”

Duž jednoga zida u muzeju poslagane su vitrine u kojima je na lutkama izložena posavska narodna nošnja, prelijepa u svojoj jednostavnosti. Dok gledate djevojku s velikim vijencem na glavi, pitate se koja bi se mlada danas pristala udati u takvoj odjeći. Pogledate mladoženju, a on na sebe uprtio sve što je imao u kući, od džepnoga sata do dvojnica. Visoko zabrađena marama jedne mlade žene otkriva vam da je ona u dubokoj žalosti. Nedavno je izgubila nekoga. Dijete ili muža. Slabi su izgledi da je riječ o svekrvi. Njezina odjeća je oluženo bijela. Danas se u žalosti nosi crna, ali do prije nekih stotinjak godina bijela je bila boja kajanja. Djevojka nedaleko od nje nema takvih briga. Njezin život je tek počeo cvjetati i njezini trenutni interesi su kako preklopiti maramu na glavi da se ne vidi da je ona samo jednim dijelom izvezena zlatnim nitima a kako bi njezinu srcu mili momčić pomislio da je i ona iz dobrostojeće kuće. Zatakla je i jedan zlatni „obočić”. Drugi je u sestre, ali nema veze, spomenuta marama svakako pokriva jedno uho pa to nitko i ne zna. Ovako – barem u njihovim očima – ispada da svaka od njih ima zlatne minđuše. Tu je i djevojčin mali brato, bit će bećar, već je nakrivio šeširić. Stoji u drvenom dubku s krpicom u koju je umotana kockica šećera koja ga drži mirnim dok ostali ukućani rade. No, bude li pravio previše dreke, sljedeći put će ga zamakati.

Ali zanimljive, raznovrsne priče ne nalaze se samo unutar zidova, priča je i u zidovima samim, točnije u samostanskoj zgradi. Ona je napravljena prije ravno sto godina, 1923. U ovom samostanu franjevci su stanovali do 1998. godine kada su preselili u novo krilo koje je povezano sa starim, a ovaj stari samostan je 2010. godine prenamijenjen i preuređen za muzej koji se nalazi na njegovu prvom katu, i knjižnicu koja je smještena na drugom katu. Kako smo muzej već obišli, otiđimo sada i do knjižnice.

Bogat i vrijedan knjižni fond

Iako krcata knjigama, knjižnici ne nedostaje manevarskoga prostora. Police izrađene od abonosa popunjene su starim knjigama, žutoga, voluminoznoga i mirišljavoga papira ukoričenoga u debele korice od prave kože. Knjige su uglavnom pisane jezikom koji danas malo tko čita i razumijeva bez poteškoće – latinskim. Najstarijoj među njima bliži se petstoti rođendan, tiskana je 1525. godine. Ukoliko ste u knjižnicu zašli ove jeseni, sigurno ste zatekli vrijedne studente koji vrše njezin popis. Prilikom jednoga boravka u knjižnici izvukao sam jednu opsežniju, u crnu kožu ukoričenu knjigu. Ispalo je da je riječ o Besidama Matije Divkovića iz 1704. godine. Na prvom listu bila su bosanična slova koja sam brzo odgonetnuo: „Posli učinjene dilidbe u sutiskoj kustodii ova knjiga pripade samostanu Tolise g. 1869. Svidok fra Martin Nedić s. r.”. Eto otkad se ovaj knjižni fond počeo stvarati! FOTO 05

Priče u nastajanju

Vidimo da muzej i predmeti postoje već duže od stoljeća, no pravno on je svoja vrata otvorio tek 2021. godine. Za ravnatelja je postavljen Jozo Jezerčić koji je već organizirao niz aktivnosti u muzeju. Početkom godine muzej se priključio velikom regionalnom događaju Noć muzeja, pa su 27. siječnja posjetitelji mogli razgledati stalni postav do kasno u noć. Tu priliku, iako po ciči zimi, iskoristilo je više od 700 osoba. U svibnju je organizirana radionica vezenja i likovna radionica. Također, organizirane su i promocije knjiga i likovne izložbe, a u dva navrata muzej je imao i čudnovatoga gosta koji je razveselio djecu s poteškoćama u razvoju – muzejskoga terapijskog psa Bellu. Ona je dio projekta „Opremanje prostora muzeja za pedagoške radionice”, a zajednički ga provode Gradski muzej „Vinkovci” i Muzej „Vrata Bosne”. Riječ je o Programu prekogranične suradnje između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine za 2023. godinu.

Kao materijalnu uspomenu na posjetu muzeju u suvenirnici možete kupiti kvalitetne majice, eko-platnene torbe ili neku drugu sitnicu s originalnim likovnim motivima. Muzej „Vrata Bosne” ne samo da čuva priče nego ih, dakle, i stvara.

Inventarizacija knjižnične građe

Zahvaljujući potpori Federalnoga ministarstva kulture i sporta, Muzej Franjevačkoga samostana Tolisa „Vrata Bosne” nabavio je specijalne programe za popis muzejske i knjižnične građe. Desetak studenata je tijekom rujna i listopada popisivalo knjige izložene u knjižnici, a oni najuporniji su nastavili s popisom i tijekom studenoga i prosinca. Pero Matkić, voditelj projekta, vjeruje kako će do kraja godine moći završiti popis na kojem će se naći oko 8000 knjiga među kojima su one najstarije Moralno bogoslovlje iz 1525. i jako rijetke poput Rječnika perzijsko-arapsko-turskog jezika iz 1780. u četiri toma ili prvo izdanje Gundulićeva Osmana u mekom i tvrdom uvezu iz 1826. godine.

Zahvaljujući potpori Federalnoga ministarstva kulture i sporta i nabavci programa za muzejsku građu, uskoro bi se mogao očekivati i katalog izloženih predmeta stalnoga postava Muzeja „Vrata Bosne”.

(Marko Matolić)