Početna stranica » Inkluzija u školi – inkluzija u društvu

Inkluzija u školi – inkluzija u društvu

395 pregleda

Inkluzivno obrazovanje je sredstvo borbe protiv svakog isključivanja prema bilo kojoj osnovi. To je proces promjene koji može započeti u svakome od nas ako smo dovoljno otvoreni i spremni na takve promjene

Odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju mijenjao se kroz povijest kako su se mijenjali uvjeti življenja te politička, socijalna, kulturna ili ekonomska situacija određenog društva. Europska i američka iskustva segregacije osoba s invaliditetom utjecala su i na naša shvaćanja o njihovim potrebama i problemima. Nije stoga čudno da smo i mi slijedili ideju da je osobama s teškoćama najbolje kada su daleko od nas, izdvojene u posebnim prostorijama, zgradama ili institucijama. Time se samo osnaživalo socijalne stigme i stvaralo odbojnost, pa i nelagodu. Nastojanje da se djecu s poteškoćama školuje odvojeno od druge djece stvorilo je u BiH dualno školstvo koje se dugo opiralo uključivanju djece s poteškoćama u redovne razrede. To se pravdalo stavom da rad s tom djecom zahtijeva dodatnu izobrazbu i napor učitelja. I nije to bilo prisutno samo u školama. Cijela društvena zajednica je prešutno podržavala ovakve postupke. U Americi je postojao slogan “mi protiv njih” koji je pridonio nemogućnosti prihvaćanja socijalne i kulturne različitosti, a kamoli poklanjanja pozornosti pozitivnome i onome što nas obogaćuje. Danas se ova praksa isključivanja sve više napušta ili se barem tako pokušava prikazati kroz moderne trendove. Kroz obrazovna nastojanja želi se utjecati na svijest cjelokupne društvene zajednice, prvenstveno obitelji koja je model ponašanja onih koji škole pohađaju. Djeca donose obrasce ponašanja i prenose ih jedni na druge. Pitanje je mogu li djeca utjecati na obitelj onim što saznaju u školi o novim i humanijim stremljenjima? Mogu li ona, poput Branka Ćopića, pokušati uvjeriti svoje starije da vuk nije zelen, kako je to Brankov djed tvrdio u Bašti sljezove boje, iako je učiteljica rekla drugačije? Hoćemo li i mi, stariji, kao djed, reći da ta učiteljica ništa ne zna i da se ona nije ni rodila kad smo mi išli u školu? Koliko smo zapravo spremni prihvatiti da i drugi imaju pravo živjeti i obrazovati se pod jednakom uvjetima?

Uključivanje svih učenika

 Inkluzivno obrazovanje podrazumijeva uključivanje svih učenika u odgojno-obrazovni proces. Pritom nije riječ samo o učenicima s nekim tjelesnim nedostacima ili psihičkim poteškoćama nego i onima koji se na bilo koji način osjećaju zanemarenima, imaju problema s učenjem, siromašni su, putuju satima do škole ili su pripadnici neke manjinske skupine. Inkluzija je trajan proces i ne predstavlja samo promjenu stanja nego promjenu shvaćanja. Njome se nastoji omogućiti uključivanje svih učenika u aktivnosti određene škole, a njihovo isključivanje svesti na minimum. Ovo obrazovanje slijedi ideju da su svi učenici sposobni učiti i pridonijeti školskim aktivnostima uz odgovarajuće razumijevanje i potporu svih subjekata nastavnog procesa, ali i društva u cjelini. Inkluzijom se nastoji prilagoditi obrazovne strukture, sustave i metodologije učenja potrebama sve djece. Njome se propagira prihvaćanje i poštivanje razlika među djecom, neovisno o uzrastu, spolu, etničkoj pripadnost, jeziku, klasi ili nekom tjelesnom oštećenju. Inkluzivno obrazovanje podrazumijeva da obrazovanje nastaje prvenstveno kod kuće i u zajednici, pa onda i u formalnom i u neformalnom okruženju. Svaka osoba ima svoje posebnosti, individualne karakteristike koje se trebaju uvažavati, tako je i s djecom. Individualni pristup u nastavi ne znači izdvajanje učenika jednih od drugih nego naprotiv – dopuštanje da svaki učenik obogati razredno ozračje svojom posebnoš­ću.

Inkluzivno obrazovanje ima za cilj stvoriti jedan obrazovni sustav koji bi odgovarao različitostima učenika i mogućnostima da svi dobiju potrebne uvjete za učenje. Prije toga potrebno je raditi na stvaranju novih pristupa vrednovanja u školama. Dakle, inkluzija je ovisna o stalnom pedagoškom i organizacijskom razvoju unutar postavljenih smjernica razvoja.

Partnerski odnos između škole i društva

 Slijedeći ove ideje možemo primijetiti da je bit inkluzije da poteškoće u učenju ne bi više smjele biti locirane samo unutar pojedinog učenika nego kroz međuodnos učenika i nastavnika te svih subjekata škole koji podržavaju učenje. Zadatak obrazovanja jest povećati sudjelovanje svih kroz otklanjanje smetnji koje ometaju učenje. Inkluzija se zalaže za razvoj partnerskog odnosa između škole i društva, koji ovisi o broju i prirodi prepreka za ovaj iskorak. Također, radi na buđenju svijesti i poticanju djelotvornosti sustava za udovoljavanje individualnih potreba svih učenika.

Napredak školstva koje prihvaća učeničke razlike korespondira s činjenicom da su poteškoće koje učenici doživljavaju rezultat našeg odabira organizacije škole i formi poučavanja. Da bi se stvorilo pozitivno ozračje za primjenu inkluzije u nastavi, treba doći do unapređenja i reforme školstva kako bi se onda razvili oblici poučavanja u skladu s različitostima učenika. Slijedeći ovu ideju, dolazimo do zaključka da bi i obrazovanje učitelja trebalo biti organizirano na način koji će promovirati inkluzivne sadržaje, a suprotstavljati se isključujućem načinu poučavanja i posebnim vidovima specijalnog obrazovanja.

Da bi se ovo ostvarilo, potrebno je obratiti pozornost na jezik koji prevladava u školama i stigmatizirajuće termine koje treba što prije mijenjati. Neki termini za imenovanje osoba s invaliditetom ustalili su se, ali njihovo značenje je diskriminatorno u današnjem svijetu. Danas se sve više uvode nazivi koji su prikladniji ili politički korektni. Izbjegavaju se pojmovi defektan, retardiran te riječi koje iz njih proizlaze, a uvode se drugi nazivi te se tako mijenjanju i nazivi visokoškolskih institucija koje se bave izobrazbom budućeg kadra za rad s djecom s poteškoćama u razvoju.

Afirmacija različitosti i razlika

 Da bi inkluzija našla svoje mjesto u školi, potrebno je imati jasnu viziju škole koja vrednuje i afirmira različitosti i razlike. To bi podrazumijevalo izgradnju dodatnih kapaciteta unutar škola uz suradnju učenika, učitelja, roditelja i cjelokupne društvene zajednice. Također, treba pronaći načine kako bi se udovoljilo različitostima u učeničkoj populaciji. Stoga je potrebno stalno ulaganje u razvoj školstva, ali i jačanje suradnje svih subjekata škole, osobito nastavnog kadra. Suradnja između škole i zajednice je nužna i neizostavna. Booth navodi da je inkluzija u obrazovanju jedan od aspekata inkluzije u društvu. Očito je da društvo treba poduzeti izvjesne korake kako bi se povećalo prihvaćanje marginaliziranih pojedinaca ili skupina. Ovo prihvaćanje ne bi smjelo biti samo formalnog karaktera, provedeno kroz administrativne akte. Ono bi trebalo biti sastavni dio života svih pojedinaca. Da bi se ovo ostvarilo u današnjim uvjetima, bilo bi dobro da članovi marginaliziranih skupina odaberu profesiju učitelja i ustraju u tom pozivu. Tako bi mogli aktivno sudjelovati u nastavnom procesu i unijeti osobno, praktično i društveno iskustvo, što je od neprocjenjive vrijednosti za unapređenje obrazovnog sustava u cjelini i promjene unutar njega. Neki autori predlažu stvaranje pozitivne diskriminacije pri prijemu studenata na učiteljske škole, što bi svakako bio važan korak za članove manjinskih skupina, kao i osoba s invaliditetom. Također, nužno je ovim skupinama omogućiti javno istupanje kako bi ih se vidjelo i čulo.

Sve nam ovo govori da je pozitivno stvoreno ozračje, u kojemu će doprinos svakog člana društva biti dobrodošao i u kojem će uvijek biti moguće kontaktirati s drugima kroz njihove različitosti, nužno u današnjem društvu. Jedino tako, ukoliko smo spremni i voljni, upoznavat ćemo jedni druge i poštivati se međusobno. Inkluzivno obrazovanje je sredstvo borbe protiv ekskluzije, svakog isključivanja na bilo kojoj osnovi. To je proces promjene koji može započeti u svakome od nas ako smo dovoljno otvoreni i spremni na takve promjene. Bosna i Hercegovina je pravi poligon za vježbanje ovih vještina i njezin odgojno-obrazovni sustav je izazov svima koji zagovaraju inkluzivno obrazovanje.


Prof. dr. sc. Snježana Šušnjara izvanredna je profesorica na Odsjeku za Pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. Istraživački i nastavni interesi vezani su joj za povijest pedagogije i školstva, specijalnu pedagogiju, metodiku odgojnog rada i savjetodavni rad, temeljna nastavna umijeća, komunikaciju u nastavi i dr. Objavila dvije knjige iz područja povijesti pedagogije i školstva i specijalne pedagogije; autorica je više znanstvenih i stručnih članaka, te sudionica mnogih međunarodnih znanstvenih skupova. Magistrirala u Sarajevu i Finskoj; doktorirala u Finskoj.