Oduvijek je bilo među ljudima nezadovoljnih, preopterećenih, depresivnih. Zbog dostupnosti informacija u posljednje vrijeme svjesniji smo da ih ima jako puno, možda i nikada više. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je kako više od milijardu ljudi boluje od raznih mentalnih bolesti s tim da su anksioznost i depresija među vodećima. Nadalje, ono što je posebno zastrašujuće je to da je među mladima najčešći uzrok smrtnosti samoubojstvo.
Otuđivanje i samootuđenost
Toliko se tijekom obrazovanja posveti vremena i truda na skupljanje informacija o Zemlji, svemiru, matematici, jezicima, povijesti i tko zna čemu sve ne. Sve je dobro znati i sve koristi. No, je li nešto ipak bitnije od svih tih informacija iz matematike? Svaka učiteljica će već tijekom prvoga razreda osnovne škole učenicima približavati važnost čitanja, pisanja, zbrajanja kroz jednostavne primjere primjene u praksi: „kako ćete znati koliko nešto trebate platiti ako ne znate zbrajati, kako ćete znati pročitati natpise na trgovinama ako ne znate slova…” itd. Sve je bitno i sve koristi, no jesmo li kao društvo ipak nešto predvidjeli? Jesu li nam djeca sretnija kada ih naučimo svim tim informacijama iz nastavnoga plana i programa? Činjenice pokazuju drukčije. Nezadovoljstvo i depresivnost među mladima je značajno u porastu kao i otuđivanje i samootuđenost. Sve navedeno je jako isprepleteno. Ukoliko obitelj živi jednim dinamičnim životom s rodbinskom i susjedskom zajednicom, dijete će imati priliku vidjeti različite modele životnih odnosa te samim time imati i veći kapacitet sutra posložiti svoj život u nekom željenom smjeru. Često čujem u svojoj kliničkoj praksi kako odrasli navode da ih je još kao dijete inspirirao primjer neke bliske osobe u izboru zanimanja, u viziji braka, ili u nekoj od uloga oca, majke ili sl. No, ako obitelj živi izolirano od zajednice i još k tome i unutar obitelji i sami članovi nisu povezani u kvalitetne odnose, šansa za otuđenjem je jako velika te je kapacitet za izgradnju modela vlastitoga života unutar realnih okvira značajno manji. Mladi izolirani u svoj spavaćoj sobi dok provode više od 5 sati dnevno na mobitelu, model, uzor i inspiraciju pronalaze u tik-tokerima, influenserima i sl. To su sve nerealni uzori za njihovu životnu datost te potencijalni izvor beskrajnih frustracija kada shvate da ne mogu ostvariti očekivanja od sebe koja su sebi postavili po modelu takvih uzora. S toga me ne čudi da je upravo samoubojstvo vodeći uzrok smrti kod mladih. Samoubojstvo kao „izlaz”. Čudno. Zar nešto tako stravično može biti uopće uzeto u obzir kao potencijalno „rješenje”? Kada frustracija zbog nezadovoljstva životom dosegne izrazito veliku razinu, nažalost, bijeg u samoubojstvo se može činiti manje bolnim nego ostati u realnosti koju pojedinac nikako ne želi prihvatiti i s tim osjeća ogromnu količinu bolnoga nezadovoljstva.
Bliskost
Ne mogu a da ne promislim: A gdje su im bili roditelji? U radu s obiteljima čiji su članovi počinili samoubojstvo redovito čujem upravo kako nisu primijetili nikakve znakove, kako se osoba ponašala uobičajeno, prirodno. Tim više je tuga i preispitivanje još i veće. Je li moguće da nam je nešto promaklo ispred očiju? Je li moguće da nam sada nešto promiče ispred očiju? Gdje smo mi kao roditelji u životima svoje djece? Koliko smo uopće upoznati s njihovim tugama, radostima, strahovima, sumnjama. Naravno, postoji i faktor puberteta kada se djeca svakako žele udaljiti od roditelja i otrgnuti „pupčanu vrpcu”. Na roditeljima je, kao odraslima za koje vjerujemo da imaju (barem bi trebali imati) više kapaciteta od djece, da uravnoteže jedan kvalitetan odnos sa svojim djetetom uz poštivanje njegovih godina no nikako po cijenu potpunoga gubitka bliskosti. Jako je važno imati uvid na što dijete provodi svoje vrijeme, s kim komunicira, koje sadržaje gleda putem mreža, koji su mu uzori i sl. To nipošto nije i ne može se staviti u zadiranje u djetetovu privatnost, već naprotiv, imati uvida u sve to je obveza roditelja. Dužni smo „uhoditi” svoju djecu. Domišljati beskrajno kako saznati što više o njihovim životima, bilo od njih ili od njihovih prijatelja kroz spontane susrete.
Tko god je imao dijete u adolescentskoj dobi, ili radio s njima kroz zanimanja profesora, trenera i sl., sigurno je iskusio i koliko izgrađivanje odnosa u toj dobi traži strpljenja, angažmana i mudrosti. No, to je test za roditelje. Tko tada ostane blizak sa svojim djetetom udario je zdrave temelje povjerenja u odnosu za cijeli život. Teško je ostati blizak s adolescentom. Sjećam se kako je jednom prilikom moja starija kolegica na radionici o roditeljstvu savjetovala roditeljima tinejdžera: „Ne slušajte što vam govore, gledajte što rade!” Uistinu, ne postoji ružna riječ, uvreda koju nisu spremni izgovoriti roditeljima (uz čast izuzecima), no u svojim djelima na trenutak su i dalje to ona ista divna, topla djeca puna ljubavi koja će učiniti neko dobro djelo za svoju majku, oca. Usisat će kuću ili, ničim izazvani, pospremiti kuhinju.
Ključno je ostati blizak s djecom u mladenačkoj dobi. Ostati osoba koja ih sluša bez osuđivanja (to je za roditelje možda i najteže). Trebaju potvrdu. Pohvalu. Tako lako roditelji upadnu u beskrajno kritiziranje svakoga postupka svog adolescenta. Kad bi bili samo svjesni koliko to direktno potkopava samopouzdanje djeteta. U srcu djeteta tada se javlja bol i gorčina koju pokušava ugušiti različitim metodama koje su njemu poznate ili dostupne. Stoga nije ni čudno da jedan dio mladih tada kreće u upotrebu droga, alkohola, klađenja, ulazi u nemoralne promiskuitetne odnose ili se „isključi” iz realnosti kroz sate, dane, godine boravljenja ispred ekrana u igricama, tik-tokovima, skrolanjima i sl. Sva ta ponašanja, iako različita, služe istoj svrsi: pobjeći od svoje realnosti. Zapitajmo se zašto bi netko želio pobjeći od svoga života. Svi znamo da se od ljepote i ugode ne bježi. Istraživanja na amebama, kao jednostaničnom organizmu, pokazala su kako ukoliko se stavi uz amebu s jedne strane hrana a s druge strane toksin, ameba se počinje kretati prema hrani kao ugodi. Ako jednostanični organizam bježi od neugode prema ugodi, kako onda isto ne bi činio i čovjek kao najsloženiji živi organizam? Roditelji često naprave previd oslanjajući se na spoznaju o krvnoj povezanosti sa svojim djetetom u smjeru da su oni dijete rodili i da ga najbolje poznaju, da je njihov odnos neupitan, da oni imaju najjači utjecaj na svoje dijete i sl. Kroz svoju kliničku praksu uvjerila sam se kako je to sve često zabluda. Odnos s djetetom je živ i traži stalni angažman s obje strane, a od roditelja bi inicijativa trebala biti veća jer bi odrasli trebali i više razumjeti važnost toga odnosa. Roditelj se može ostvariti i biti uspješan i u drugim životnim ulogama, no ukoliko podbaci u ulozi roditelja, nesretnost mu je zagarantirana. Tužno je kada radim psihoterapiju s osobnom starije životne dobi koja dolazi zbog depresije te kroz razgovor spomene kako nije u komunikaciji sa svojom djecom već godinama. Uzalud sav drugi uspjeh i zgrnuto bogatstvo kad sa sebi najbliskijima, svojom djecom, ne uživaš u blagoslovu toga.
Budnost
Budnost u roditeljstvu je najvažnija značajka. Često mi dolaze djeca na psihoterapije i žale se na svoje roditelje što više vremena provode na mobitelima nego s njima. Pretužno. I, još gore, znam da djeca govore istinu. Budnost u roditeljstvu je prevažna, to je i dužnost svakoga roditelja. Bdjeti kao anđeo čuvar nad svojim djetetom i štititi ga od svih negativnosti koje uočimo da bi mogle naškoditi umu i srcu naše djece. Ne smijemo ulogu kanalizatora informacija u um našega djeteta prepustiti likovima s interneta. To je lakše, dijete na ekranu, roditelj na ekranu, tišina u kući. Tišina da, mir ne. Težimo za mirom, makar u razgovorima sa svojom djecom. Gledajmo svakako da nam ne bude jedina tema škola i problemi oko nje, pokažimo iskreno zanimanje za život svoga djeteta. Dijete se razvija, mijenja iz dana u dan. Dijete od 15 godina nije više ona osoba koju smo rodili. To je jedno novo mlado biće koje se nadograđuje iz dana u dan i ako želimo ostati s njim bliski, nužno je da pratimo korak s njim. Posvetimo svoje vrijeme (i živce) svojoj djeci, blagoslov koji ćemo crpiti poslije od njih u njihovoj odrasloj dobi neće izostati. Gledajmo svim snagama da, dok su još u našim domovima, u obitelji djeca dožive razumijevanje i u svojim padovima i lutanjima prihvaćenost i podršku da krenu iznova te da se razviju u zdrave ličnosti. Dragi roditelji, napravimo dom iz kojega djeca neće bježati u patološka ovisnička ponašanja ili, što bi moglo biti najgore, u samoubojstva. Napravimo od svoga doma oazu mira u burnom svijetu oko nas u koju će se dijete uvijek rado vraćati i nalaziti ljubav i razumijevanje.
