Kad ovaj tekst iziđe iz tiska, nogomet će i dalje biti vruća tema zbog proteklog Svjetskog prvenstva. Osjećam blagu odbojnost prema tom sportu, točnije onom što je postao. Svima je jasno kako se previše novca ulaže u spektakl koji zapravo proizvodi brojne kržljave ovisnike; što ovisnike o kocki, što ovisnike o ekranima i robi koju prodaju klubovi. Sport kao takav postao je previše ispolitiziran, a njegovi igrači lišeni bilo kakvoga jasnog karaktera. U konačnici, nogomet se kao takav savršeno uklapa u shemu kruha i igara kojom se održava politički status quo koji je nužno protiv običnoga čovjeka. Ove zamjerke su po svakom logičkom parametru neoborive, međutim one splasnu pri prizoru utakmice na malom ekranu. Ova realno postavljena pitanja postaju snobovske zamjerke kad nastupi ekstaza zbog zabijenoga gola. Zašto je to tako? Zašto nogomet usprkos svojoj krajnjoj nesvrhovitosti plijeni toliku pažnju.
Ovo je jedno pitanje s kojim se hrvam već dosta vremena, i nisam uviđao pomaka dok nisam čuo promišljanje intelektualca i youtubera Neeme Parvinija na temu nogometa. Kako se on bavi političkim komentiranjem i elitnom teorijom politike, zanimljiva mi je bila njegova digresija o nogometnim konceptima koji se daju preslikati u političku kampanju Ruperta Lowea i njegove stranke Restore Britain. Njegove ruminacije rasvijetlile su moje vlastite stavove po pitanju nogometa, odnosno način na koji promatram taj sport i sve one što su u njega uključeni.
Mitovi i legende
Prvo što valja uočiti je činjenica da je nogomet jedan poseban kozmos u koji je konzument nužno potpuno uvučen. Tako plaćeni sportaši i klubovi postaju protagonisti i antagonisti jednoga legendarija koji privlači gledatelje diljem svijeta. Sposobnost baratanja loptom sama po sebi je impresivna i privlačna oku, te stoga ne čudi kako taj dojam postaje još veći kada se stavi u kontekst same utakmice, a da ne govorim šire neke kampanje poput Lige prvaka ili Svjetskoga prvenstva. Te se kampanje zapravo preobražavaju u mitopejske naracije. U stanovitom smislu, nečiji pohod do trofeja Lige prvaka može se izjednačiti s Jasonovom potragom za zlatnim runom ili s Heraklovim nemogućim pothvatima. Klubovi i igrači koji se sukobljavaju postaju likovi koje ćemo sa simpatijama pratiti ili s gnušanjem mrziti. Njihove povijesti u konačnici prestaju biti tek trivijalna prošlost i postaju praktički legendarne genealogije heroja koji su u ovoj godini Gospodnjoj pozvani na još jedan veličanstveni podvig.
Nogometne priče
Čim je postavljen takav mitopejski okvir, jasno je da se pojavljuju i standardne fabule, kao i tropi koje valja poštovati. Tako se primjerice u nogometu vrednuje kodeks časti i požrtvovnosti. Veći se naglasak stavlja na talent i razigranost, nego na isključivo ostvarenje pobjede. Zato će rijetki s naklonošću gledati na ekipe koje pobjeđuju na prljav način, bilo da svojim novcima pometu konkurenciju ili da pobjedu ostvare na krajnje nepošten način. Ipak, najcjenjenije su nogometne priče pobjede koje su ostvarene srčanošću i upornošću onih „ratnika” koji su izlazili na teren. Takva je primjerice priča Leiscester Cityja koji je protivno svim očekivanjima i nadama osvojio ligaški trofej. Tu su također i igrači koji predstavljaju znamenite heroje nogometnog legendarija. Tu su Pele i Maradona kao oličenje krajnje razigranosti nogometa, Cruyff kao savršeni spoj tehnike i intelekta, Messi i Ronaldo kao krajnja ostvarenja ljudskoga potencijala i tako dalje. Takvu auru nose i nogometni klubovi. Rivalstvo Real Madrida i Barcelone nije samo rivalstvo dvaju klubova nego sučeljavanje dvaju krajnje različitih pogleda na nogomet – ljubavi prema pobjedi i ljubavi prema sportu. Utakmice u tom kontekstu poprimaju jedan drugi karakter. Koliko puta se naježimo i uzbudimo u trenucima preokreta kada je pobjeda jedne ekipe iščupana iz ralja poraza. Nismo li nadahnuti kada se na terenu pojavi jedan David koji protiv svih očekivanja ruši nadmenoga Golijata? Osjećamo li zadovoljstvo kada naša ekipa usprkos svim poteškoćama i greškama ostvari pobjedu oslanjajući se isključivo na snagu vlastitoga inata? Ukratko rečeno, nogometne situacije postaju vjerne preslike naših životnih situacija, zato nas ne treba čuditi što su nogometaši brojnima uzori. Nogometne su priče itekako sposobne artikulirati i one životne, pa usuđujem se reći i nadahnuti, jer je nogomet, poput života, jedna beskompromisna stvar. U nogometu uočavamo kako i najsitniji postupci mogu imati kobne posljedice. Dovoljno je pogledati lica nogometaša nakon finala nekoga natjecanja. Jedni će biti u ekstazi, dok će drugi biti skrhani i uplakani. Oni nisu tek igrali utakmicu, nego su se borili za život i smrt. Zamislite kad bismo tako pristupali našim vlastitim životima. Koliko bismo napretka osjetili.
Najvažnija sporedna stvar na svijetu
Ovo su sve pozitivna obilježja nogometa. Štoviše, ovo su poticaji da se naša djeca bave ovim sportom kako bi razvili vlastitu motoriku, ali i vlastiti mentalitet. Međutim, mi smo se kao društvo previše zadojili ovim fenomenom. Dopustili smo sebi da povjerujemo priči koja nam je ispričana, umjesto da uočimo i usvojimo istine koje nam nudi, pretvorivši tako jednu potencijalnu ljudsku školu u još jedan proizvod za konzumaciju. Štoviše, dali smo se manipulirati lakom navezanošću i ovisnošću. Zaboravili smo bit ovoga lijepog sporta i uprli smo oči prema blještavilu koje ga kvari. Od lijepoga sporta postala je sjena sebe. Izvor nadahnuća pretvoren je u alat za jeftini populizam i manipulaciju. Doista, nogomet se da otkupiti i u nogometu se da uživati. Međutim, moramo biti svjesni svega negativnoga što se uz njega veže i po tim stavkama smijemo biti beskompromisni. Na kraju krajeva, nogometni legendarij tek je sjena one prave Istine koja nas nadahnjuje i vodi; ili jednostavnije rečeno, nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a ne ona koja bi nas trebala sveobuhvatno preokupirati!
