Početna stranica » Djeca su mali ljudi

Djeca su mali ljudi

431 pregleda

Bezuvjetna ljubav prema djetetu je temeljna pretpostavka za svaki odgoj. Dijete bi moralo prvi dio života proživjeti na idealan način kako bi kroz kasnija nadolazeća razdoblja moglo proći na što potpuniji način

Postoje obitelji u kojima vlada pozitivna atmosfera, razumijevanje, toplina. Naravno da i takve obitelji imaju svoje teškoće, ali su u svojoj osnovi brižne i otvorene. Djeca iz ovakvih obitelji su, uglavnom, sretna i rado se vraćaju tamo gdje se osjećaju sigurnima i rado viđenima. Kasnije, pri osnivanju svojih obitelji, oni će kopirati ovakve obrasce ponašanje i nastojati ih prenijeti na svoje potomke.

S druge strane su obitelji u kojima vlada teško ozračje, gdje se osjeća ciničnost, grubost i izvjesna agresivnost. Ne može se očekivati da će iz ovakvih obitelji izlaziti sretna i zadovoljna djeca. Ona neće poznavati drugačije ponašanje i prenosit će i na svoje buduće obitelji takvo teško nasljeđe. Ukoliko sretnu osobe iz prvih obitelji otkrit će da postoji i drugi svijet i nastojat će prigrliti toplinu i ugodnost takvih domova ili će ih izignorirati u strahu od promjena, nemogućnosti prilagodbe ili rana koje ih sputavaju.

Mi svoja iskustva projiciramo na svijet i mislimo da svijet vidimo onakvim kakav jest, ali to nije baš istinito. Svijet vidimo onakvim kakvi smo mi, odnosno, onako kako smo uvjetovani vidjeti ga. I dok ne postanemo sposobni iskoračiti iz vlastitih cipela, dok ne pogledamo svijet kroz oči drugih, nikad nećemo uspjeti graditi dobre odnose s drugima. Da bismo podupirali ovaj napor promjene, trebamo izgraditi mostove prema drugima, biti voljni sagledati njihov svijet i osjećaje, razumjeti ih i dati im potporu. Ovo je osobito važno u našem odnosu s djecom. Navest ću dva primjera koje Covey navodi u svojoj knjizi Sedam tajni uspješnih obitelji.

Primjer 1. Otac je stalno kažnjavao sina koji je bio neposlušan i stalno odlazio iza ugla. Svaki put kad bi to učinio, otac bi ga kaznio i rekao mu da više ne ide iza ugla. Ali, dječak je to i dalje činio. Na kraju ga je, nakon kazne, dječak pogledao suznim očima i upitao: „Tata, a što je to ugao?”

Primjer 2. Djevojčica koja pohađa osnovnu školu ima problem s matematikom. Sva njezina braća i sestre su bistri i nisu imali teškoća u školi, tako da su svi bili iznenađeni njezinim zaostajanjem u matematici. Učili su oduzimanje, a ona to jednostavno nije shvaćala. Došla bi kući uzrujana i plakala. Otac je odlučio s njom provesti večer i otkriti uzroke problema. Pomnjivo joj je objasnio što je to oduzimanje i dao joj nekoliko zadataka da se iskuša. No njoj je i dalje bilo nejasno. Jednostavno nije shvaćala. Otac je strpljivo na stol poredao pet jabuka. Uzeo je dvije. Njoj se lice odjednom razvedrilo. Rekla je: „Pa nitko mi nije rekao da samo moram smanjiti.” Nitko nije znao da ona ne shvaća kako ‘oduzeti’ znači smanjiti. Od tog trenutka sve je bilo jasno.

Vrlo je važno znati što misle mala djeca, jer ona obično ne znaju riječi kojima bi to objasnila. A odrasli ih gledaju kao da bi ona trebala razumjeti njihov rječnik i značenje riječi na isti način kao oni. Zbog nerazmišljanja i svakodnevnih podrazumijevanja i uzimanja stvari zdravo za gotovo, događaju se sukobi i uvijek netko ostane neshvaćen i povrijeđen. Shvaćanjem stvarnosti i prilagođavanjem naših očekivanja u velikoj mjeri utječemo i na svoje zadovoljstvo. Naša su očekivanja i temelj naših prosudbi, ističe Covey.

Primjerice, kad znamo da djeca u dobi od 6 do 7 godina imaju jaku sklonost pretjerivanju, pa i laganju, i da je to samo razvojna faza, nismo toliko skloni prejako reagirati na njihovo ponašanje. Zašto? Zato što smo si to posvijestili i kao takvo prihvaćamo i razumijemo. Stoga je jako važno shvatiti razvojne faze i nezadovoljene emocionalne potrebe djeteta. Promjene u okolini koje bude te potrebe i postaju uzrokom određenog ponašanja, također trebamo imati na umu. Stručnjaci se, uglavnom, slažu da se gotovo svi dječji ispadi mogu objasniti razvojnim fazama, nezadovoljenim emocionalnim potrebama, promjenama u okolini, običnim neznanjem ili kombinacijom svega navedenog.

Maria Montessori, velika talijanska stručnjakinja na području pedagogije s kraja 19. stoljeća i početka 20. st., smatrala je da pored toga što tijekom svog razvoja dijete ovladava ljudskim sposobnostima, snagom, inteligencijom, govorom, ono se u isto vrijeme prilagođava, to je biće koje se izgrađuje u skladu s uvjetima svijeta koji ga okružuje. „Sredina u kojoj djeca odrastaju jest instrument koji značajno utječe na njihov odgoj. Jer dijete uzima sve što zatekne oko sebe, ‘upija’ i ‘ugrađuje’ u vlastito biće. Svojim neograničenim mogućnostima ono je u stanju biti preobražavatelj čovjeka, kao što je i njegov stvaratelj. Dijete nam daruje novu viziju i veliku nadu. Odgajanjem djece možemo mnogo pridonijeti dubljem shvaćanju i produhovljenju čovjeka, kao i njegovom većem blagostanju.”

Međutim, ako smo uvjereni da je dijete, primjerice, lijeno, ponašamo se u skladu s tom etiketom. Stoga nas dijete počne doživljavati kao osobu koja voli zapovijedati i kritizirati. Naše će ponašanje kod djeteta izazvati otpor koji ćemo mi protumačiti kao novi dokaz njegove lijenosti, pa ćemo pojačati naše zapovijedi i kritike. Tako dolazi do sukoba koji se hrani samim sobom, neke vrste suovisnosti. Ovo stanje traje sve dok obje strane ne budu posve uvjerene da imaju pravo, pa im loše ponašanje druge osobe postane potrebno kako bi se uvijek iznova uvjerile da imaju pravo. Upravo je stoga sklonost osuđivanja tako negativna, tako velika prepreka zdravim odnosima. Zbog nje sve informacije tumačimo u skladu sa svojom prosudbom. A nesporazum koji je već postojao još je veći zbog emocionalne energije koja se ulaže u takve sukobe.

Dva najveća problema u komunikaciji jesu način na koji ljudi tumače iste informacije i način na koji različiti ljudi tumače iste riječi. Oba se problema mogu prevladati suosjećanjem i razumijevanjem. Vukasović s pravom ističe: „Ako je čovjek najviša vrijednost na Zemlji, onda je sudjelovanje u procesu ostvarivanja te vrijednosti vrlo častan i plemenit zadatak. Sudjelovati u izgrađivanju ljudske osobnosti, pratiti razvitak i usavršavanje čovjeka, jedna je od najljepših dužnosti u životu. Ali to je, istodobno i vrlo odgovaran zadatak. Svaki je uspjeh u odgojnom radu za roditelja sreća i radost, a svaki neuspjeh – bol i razočaranje. Vrijedno je potruditi se da se ostvari što više radosti i sreće.”

Jagoda Truhelka je isticala kroz svoje pisanje da ne može odgajati onaj koji sam nije odgojen, slijedeći očito Rousseaua koji je kazao da odgojitelj prije nego počne odgajati čovjeka sam mora biti potpuni čovjek. Otuda i znakovita zgoda koju Truhelka bilježi, a koja zorno pokazuje kako nas djeca gledaju i prate. Nije dovoljno osigurati im hranu i odjeću, potrebno je više se fokusirati na odgoj i razumijevanje djeteta, na razgovor i davanje primjera tim malim ljudima, koji nas jako dobro razumiju ali na svoj osobni način.

„Jedno zimsko jutro otišao otac od kuće po dubokom snijegu. Pošto je prošao pola puta, osjeti za sobom svoga sinka. ‘Kako si mogao da prođeš kroz ovoliki snijeg?’, pita ga otac. ‘Stao sam u tvoje stope’, glasio odgovor. Pomisli otac: ‘Tako će moja djeca svagdje tražiti moje tragove.’ I našao je na sebi i u sebi štošta, što ne bi želio svojoj djeci.”

Djeca su nam poslana kao kiša koja dolazi iz duše, kao bogatstvo i obećanje koje se uvijek može ispuniti; naša je dužnost da se pobrinemo i da pripomognemo da se to sve zaista i ispuni. Nemojte misliti da je dijete slabić; dijete je ono što će izgraditi ličnost čovjeka. (Marija Montessori)

Svako dijete ima sposobnost putem svog duha čudesno upijati i učiti na višestruk način. Korak po korak ono izgrađuje svoj um, ovladava pamćenjem, sposobnoš­ću razumijevanja i rasuđivanja. Sposobnost razumijevanja izgrađuje se u šestoj godini. To je razdoblje kad možemo primijetiti da djeca imaju više strpljenja saslušati nas kada im govorimo.

Montessori primjećuje: „Ponekad se čini kao da dijete živi u nekom drugom svijetu, drugačijem od našeg. Stoga nije posao nas odraslih da poučavamo nego da pomažemo dječjem umu da izvrši svoj zadatak: da se razvije. Bilo bi divno kada bismo uspjeli – da svojom podrškom, inteligentnim odnosom prema djetetu i razumijevanjem njegovih vitalnih potreba produžimo period u kojem njegov um posjeduje moć upijanja.”

Stoga je važno imati ova saznanja na umu, jer ćemo izbjeći i veće neugodnosti i prestati kreirati dijete po svojim nadahnućima i željama. Trebamo mu biti oslonac na putu odrastanja i spoznavanja svijeta, pružiti mu pomoć, ljubav i razumijevanje. „Ni u jednom drugom uzrastu dijete nema toliku potrebu za inteligentnom pomoći; svaka prepreka na putu stvaralaštvu umanjit će njegove izglede da dostigne savršenstvo. Mi, dakle, nećemo više pružati pomoć djetetu zbog toga što ga smatramo malim i nejakim nego zato što je obdareno ogromnim stvaralačkim energijama. Te energije, po svojoj prirodi, tako su krhke da iziskuju zaštitu punu ljubavi i mudrosti kako ne bi bile oslabljene i oštećene”, dodaje Montessori.

Trebamo razumjeti da se djetetov um razlikuje od našega te da mu se ne možemo približiti samo verbalnim porukama niti se možemo izravno miješati u proces stvaranja čovjekovih sposobnosti. Kada to shvatimo i prihvatimo, dolazi do promjene cijelog procesa odgajanja. Sam proces odgoja više se neće zasnivati na nametanju naših riječi i ideja nego na našoj pomoći djetetu da odraste. To je novi put pred kojim se nalaze i odgoj i obrazovanje. Put je to koji vodi pružanju podrške čovjekovom umu, različitim procesima njegovog razvoja i jačanju njegovih mogućnosti. „Da bismo uspjeli u onome u čemu je dijete uspjelo tokom prve tri godine života, nama odraslima trebalo bi šezdeset godina napornog rada”, podsjeća nas Marija Montessori. Jesmo li ikada razmišljali na ovaj način, promatrali djecu kroz ovu prizmu?

Naravno da ne smijemo umanjiti svoju ulogu kao roditelja i odgojitelja. Ne smijemo umanjivati svoj značaj i odgovornost niti se olako odricati svoga autoriteta. Još je Makarenko isticao autoritet kao nezaobilaznu sastavnicu odgoja i upozorio da se neki roditelji, kojima nedostaje autoritet, služe lažnim autoritetima, koje on vidi kao ‘autoritete’ sile, odstojanja, nadutosti, pedanterije, mudrovanja, lažne ljubavi, dobrote, prijateljstva, podmićivanja. Sve su ovo negativne pojave koje nisu istinski autoritet. Autoritet se ne zasniva na slijepoj ljubavi i popuštanju, niti na pretjeranoj strogosti i zabranama, ili apsolutnoj podređenosti. Pravi autoritet privlači djecu, a lažni ih odbija i straši.

Kako postići istinski autoritet? On se postiže primjerenim djelovanjem u obiteljskom životu ali i izvan njega, znanjem, radom i marljivoš­ću, moralnoš­ću, poštenjem, iskrenoš­ću, pravednoš­ću, prihvaćanjem obveza i dužnosti, te njihovim savjesnim obavljanjem, ljubavlju i brigom za djecu, poštivanjem osobnosti djece, pomaganjem i podrškom, pozitivnim odnosom prema obitelji i odgovornoš­ću… Dijete sve oko sebe promatra, doživljava i kopira. Razumije da takvom roditelju može vjerovati, povjeriti mu se, pouzdati se, slijediti njegov primjer. Prihvaća njegove/njezine savjete, bez prisile i trudi se postupati i živjeti u skladu sa željama svoga roditelja. Tako se ostvaruje spontani pedagoški odnos u obitelji, čime se uspostavlja emocionalni kontakt. Snaga i uspjeh odgojnog djelovanja ovisi o autoritetu roditelja, koji trebaju raditi na tome, postupati tako da ih djeca vide kao svoje uzore, kao istinske autoritete kojima teže. Suprotno ovomu je pretjerana strogost, preveliki zahtjevi, grubost, kažnjavanje, stalna orijentacija na negativno. Djetetu treba radosti, veselja, vedrine, ljubavi, topline, srdačnosti, uvažavanja, poštivanja, a navedeno im zagorčava djetinjstvo čineći ga teškim, tmurnim i nesretnim što nije dobro za razvoj djetetove osobnosti i karaktera.

Tomu je u svom radu stremila i već spominjana Maria Montessori koja je utemeljila Kuću za odgojno zapuštenu djecu u Italiji, želeći im prići na ljudski način i vidjeti što ih to tjera na nedolično i nasilno ponašanje. Na osnovi ove prve institucije, danas imamo brojne vrtiće i škole u kojima se radi po njezinim principima i koji nose njezino ime.

Zašto je njezin pristup odgoju i obrazovanju tako učinkovit da i danas opstaje i uspješno djeluje? Zato što ona razumije djecu i postupa s njima kao s malim ljudima, nudeći im ljubav i razumijevanje, ali i odgovornost i obveze, sve u skladu s njihovim uzrastom. „Upijajući um sve prihvaća, svemu se nada. On prima siromaštvo baš kao i bogatstvo; prilagođava se svakoj vjeri, predrasudama i običajima svojih sunarodnjaka i sve to postaje dio njega samog.”

Maria Montessori je, također, isticala, kao važnu stavku valjanog odrastanja, da djeca imaju smisao za red. Primijetila je da već male bebe imaju potrebu da njihova okolina bude uredna i da se ništa ne mijenja, jer im to daje osjećaj sigurnosti i lakše mogu istraživati u njoj. Smisao za rad se u Montessori vrtićima razvija potičući djecu da vraćaju materijale na mjesto, nakon završene igre ili aktivnosti. Pod urednoš­ću Montessori ne podrazumijeva pretjerano veliku čistoću, nego nastoji pokazati koliko je važno da je okolina njegovana i da su odnosi u njoj harmonični. Pod redom se podrazumijevaju neke dobre navike, pravila koja djeca mogu razumjeti, zakonitosti spoznavanja kao pomoć za orijentaciju u svijetu. Smisao za red je prirodni zakon koji djeci omogućuje da izgrade svoj vlastiti unutarnji smisao. Preko smisla za red dijete može spoznati cjelinu kao takvu, može se orijentirati i reagirati.

Montessori je isticala da nepotrebna pomoć, čak i kad je dobronamjerna, može sprječavati dijete u njegovom razvoju. „Pomozi mi da to učinim”, geslo je za koje se ona zalagala i koje se primjenjuje u svim Montessori ustanovama. Djetetu je prijeko potrebna sloboda. Pod slobodom Montessori podrazumijeva slobodu vlastite inicijative u okolini koja je primjerena potrebama djece. Ona je bila uvjerena da djeca, kojoj je u toj dobi pružen odgovarajući pomoćni materijal i koja s njim rukuju, ranije mogu svladati čitanje, pisanje i računanje, nego ona djeca koja to nemaju. Ipak je od svega najvažnija potreba za ljubavlju i prihvaćanjem. Bezuvjetna ljubav prema djetetu je temeljna pretpostavka za svaki odgoj. Idealna okolina za dijete bi trebala biti lijepa, miroljubiva i mirna. Dijete bi moralo prvi dio života preživjeti na idealan način kako bi kroz kasnija nadolazeća razdoblja moglo proći na što potpuniji način.

Individualni, pojedinačni rad s djetetom je preduvjet za život u društvu, a svjedoci smo sve veće odsutnosti roditelja iz života djece i pogrešnih ustupaka radi grižnje savjesti. Djeca to prepoznaju i, nažalost, iskorištavaju, te neka od njih i kao odrasli često ne sazriju i bivaju zbunjeni stvarnoš­ću.

Radeći s odgojno zapuštenom djecom, Maria Montessori je primijetila da su djeca zbog pažnje koju su uživala, ubrzo počela razvijati pozitivno društveno ponašanje. Bila su ljubazna, otvorena i pokazivala su veliko zanimanje za sve što ih okružuje. „Mi čovjeka moramo uzeti za ruku, moramo ga sa strpljenjem i povjerenjem provesti kroz sve periode odgoja. Treba mu ponuditi sve: školu, kulturu, vjeru pa čak i cijeli svijet. Moramo mu pomoći da sam u sebi razvije ono što će mu pomoći da shvati. Nije riječ samo o teoriji, ovdje se zaista radi odgojnoj praksi.”

Maria Montessori je smatrala da će djeca ostvariti svoje prirodne potencijale i razviti se u neovisne, odgovorne i plemenite osobe, ako dobiju slobodu samostalnog biranja onoga čime će se baviti u okolini koja je uređena u skladu s njihovim razvojnim potrebama. Svakoj osobi treba omogućiti da nađe svoju ulogu, svoje mjesto, svoj cilj postojanja. Svako dijete je posebno i tako ga treba tretirati. Možemo li mi prihvatiti ove ideje i početi ih primjenjivati u svojim obiteljima?