Početna stranica » Znakovi na putu

Znakovi na putu

4 min

Ovdje i sada, svatko se nalazi na nekoj točki svoje životne, vremenske linije. Negdje iza je prošlost, negdje ispred budućnost. Kao na širokom putu, koji ide beskonačno u budućnost i beskonačno u prošlost. Odnekud, nekamo.

Vremenske linije svih su tu, križaju se, isprepliću, sijeku, ponekad spajaju, drugi put idu paralelno, iznad, ispod… Naravno da svi ti putovi nisu pravocrtni. Zapravo, često se osjeća vrtnja u krugu i više puta, samo s drugim likovima, koja traje sve dok se ne riješi neki problem, dok se ne nauči što se trebalo. Tada kao da se dogodi kvalitativni skok na višu razinu pa sve prošlo izgleda lakše i drukčije. Tako životna linija zapravo više sliči spirali, nego klasičnoj cesti.

Iznenadna događanja

Svatko sam hoda svojom „linijom”, susrećući druge, ostavljajući nekakav trag u vremenu. Neki prolaze tiho, neprimjetno, polako, ali sigurno. Drugi bučno, pjevajući, plešući. Treći oprezno, nesigurno, prepuni tjeskobe i strašljivoga iščekivanja. Kako bi si olakšali put i učinili ga sigurnijim, smišljaju se različiti znakovi, putokazi, upozorenja. Nekada su to realna, „pisana”, pravila, a drugi put „nepisana”, koja se uče i prenose s generacije na generaciju, o zaštiti od nepogoda, o zdravlju, ponašanju. Svi ti običaji pomažu lakše prevladati očekivana ili iznenadna događanja. Iznenađenja nitko baš ne voli. A još uvijek su moguća, iako se može učiniti kako je već sve spoznato i otkriveno, toliko da se može predvidjeti jer se već nekad i negdje dogodilo.

Da to nije baš tako potvrđuje postojanje tzv. praznovjerja. Ono se zapravo odnosi na različite situacije u kojima se pokušava objasniti događaj za koji nema racionalnoga objašnjenja ili dokaza, vjerovanjem da je uzrok događanja nadnaravan, pod utjecajem neke više sile ili povezanosti s nekim „višim silama”. Praznovjerje je prisutnije kada se učestalo događaju negativne situacije, koje se ne mogu riješiti u danim okolnostima pa sugerira pribjegavanju ponekad čak i bizarnim radnjama ne bi li ih se razriješilo. Na primjer crvenim koncima, amajlijama, dugmadi, kuckanju o drvo, koje na prvi pogled nemaju nikakve veze s događajem… Slično je i s pučkim vjerovanjima, koja su zaostala i danas na primjer u predviđanju vremena, iako postoji meteorologija kao doista empirijska znanost. Snovi i njihovo tumačenje su posebna, slična tema. Ono što je zajedničko svim tim radnjama i razmišljanjima je traženje pomoći u situacijama nemoći, neznanja ili straha.

Hodočašće

Povećanjem znanja i pronalaženjem objašnjenja, strah se znatno ublažava jer se spoznaje uzrok događanja i objektivno predviđa njegov ishod. (Kao kada se pali svjetlo u mraku.) To je jedan dobar put, više „kvantitativni”, sabiranjem činjenica i objašnjenjem uzroka i posljedica. Drugi je način više „kvalitativni”, osjećajni, na primjer, predanjem u vjeri. Može se postići kontemplacijom, a ponekad trenutno, obraćenjem. Oni koji imaju sreću takve vrste spoznaje duboko u sebi i zauvijek osjećaju apsolutnu zaštitu u svakom trenutku, izgube osjećaj straha. To je viša razina postojanja, povjerenje.

Siguran hod bez ustrašenosti oslobađa vrijeme i energiju za obraćanje pozornosti na sve pojave u okolini i u nama samima, koje tada postanu doista poput znakova na putu, koji vode i usmjeravaju po vremenskim linijama.

Još je bolje kada se shvati kako su svi ti znakovi i pojave povezani, kao što su povezane sve vremenske linije svih. Tada nestaje osjećaj samoće, a obično putovanje postaje pravo hodočašće, praćeno beskrajnim osjećajem duboke zahvalnosti. Onaj koji vjeruje, nikada ne hoda sam. Snagu crpi iz ljubavi i povjerenja da će sve biti dobro. U društvu je najboljega prijatelja, zaštićen njegovim moćnim plaštem od kiše, njegovom sjenom od sunca.

Smiren hod vodi k sabranosti, a ona do svjesnosti sadašnjega trenutka, ovdje i sada. Samo na taj način može se stvarati i planirati budućnost. A sve što se sada sabrano učini, već za tren je postalo prošlost. Tako sabranost i radosna smirenost proizvode bogatu prošlost i čvrsti temelj za budućnost. Sabranost se može naučiti, treningom. Na primjer, može se naučiti obraćati pažnju na svoje disanje, na točke na tijelu. Može se naučiti hodati i obraćati pažnju na okolinu kojom prolazimo, ne „onako usput”, nego pažljivo pogledati stazu, livade, cvijeće, bubamare, oči drugih ljudi, drveće, ptice, kuće, dimnjake, oblake, nebo… Može se skupljati predivne slike prirode i ljudi, jer to je zapravo sve što se stječe u životu. Može se tiho pjevušiti neku pjesmu ili hodajući moliti svoju molitvu i tako najbolje iskoristiti vrijeme.

Usmjeravanje pažnje na neki detalj smiruje i daje osjećaj samokontrole. To vrijeme je ukradeno baš za sebe i samo za sebe, za svoje misli. Postupno se osjeti zajedništvo sa svim u okruženju, s koracima, stazom, križevima „krajputašima”, biljkama, ljudima koji se susreću. Odjednom sve otkrije svoje značenje, ali ne praznovjerno, već intuitivno. Jer baš taj list, miris u zraku, baš taj otisak stope onoga koji je prvi prošao, baš to križanje, baš taj oblak, taj osmijeh kod susreta, podsjeti na nešto što je bilo ili na nešto što će tek biti. A tako baš i bude. Jer baš tako i treba biti. Ovdje i sada ili ondje i tada.

Tada samo zbog toga sabranoga hodanja svojim putem, u tišini uz molitvene pjesme svoje duše, poštujući znakove sa životnih linija, uhvati se ritam najljepše, nalik na haiku, pjesme koja glasi: „Hvala, hvala Ti. Hvala Ti – oduvijek. Hvala Ti – zauvijek.”