Oblik stola za kojim leže/sjede okupljeni oko Isusa, bio je u početku ovalnoga oblika, tj. imao je oblik potkove. U XI. st. to je već dugi četverokutni stol. Upravo za takvim stolom sjede apostoli uz Isusa kojega je Lončar – ne samo zato da izbjegne njegov uobičajeni položaj u sredini slike – postavio u zlatni rez.
Stolnjak na stolu izrazito je žute boje. Na stolu nema nikakva posuđa. Na njemu je samo vrč s Isusovom krvlju koja se iz njega izlijeva i cijedi preko stolnjaka. To je obični kućni vrč kakav se rabio u Isusovo vrijeme. Žuta boja najtoplija je i najsjajnija boja. Nju je teško ugasiti, ona uvijek prelazi svoje okvire, baš kao što se Riječ i Ljubav ne mogu ugasiti, niti im ima okvira. Žuto je boja ljeta i jeseni, boja zreloga klasja, ali i boja zemlje kad izgubi svoj zeleni pokrov, i tada znači klonulost i blizinu smrti. Žuta je k tome, kada izgubi intenzitet, i boja izdaje, nevjere i raskida, nesolidariziranja – kao primjerice oni nedavni „žuti prsluci” u Francuskoj.
Isusova halja naslikana je bijelom bojom, kao i pozadina njegova lika, što sugerira uskrsnuće. Preko halje Isus ima ljubičastu traku, boju muke. Isus je prikazan u trenutku kada, umačući kruh u vino, izjavljuje da će jedan od njih izdati. To je Isus koji je već prešao u onostranost, Isus uhvaćen u času „prelaska” (metábasis), ispunjen ljubavlju (agápe) koja ide do kraja. Na Isusovu licu kao da s jedne strane vidimo njegov getsemanski strah (Duh je doista spreman ali tijelo je slabo), a s druge strane iz njegova pogleda, usmjerenoga negdje izvan toga prostora, nekamo k nama, čitamo spoznaju izdaje i čujemo mu riječi: „Zaista, zaista vam kažem jedan od vas će me izdati” (Iv 13,21).
Ta slutnja, ta „potresenost” Isusova, izaziva uznemirenost, ali i radoznalost, pa Ivana nagovara Šimun Petar: „Pitaj tko je taj o kome govori!” Ivan koji je, kako piše Ivan Slamnig u pjesmi „Evanđelisti”, „bio nježan, djetinjaste ćudi / i kužio je Isusa ko žena”, privinuo se na Isusove grudi i upitao ga: „Gospodine, tko je taj?” Odgovor znamo: „Onaj kome ja dadnem umočen zalogaj.” Isus zatim kaže: „Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže”, aludirajući na Ps 41,10, znajući da Judinom izdajom: „Nije završena patnja zbog kršenja vjernosti, slom prijateljstva zahvaća i pričesno zajedništvo Crkve kad god uzimaju ‘njegov kruh’ i izdaju ga. (…) Isus u ovom času uzeo na sebe izdaju svih vremena, bol zbog činjenice da će ga izdavati u svim vremenima te je do temelja propatio nevolju povijesti.” (Joseph Ratzinger, Isus iz Nazareta, II. dio).
Takva Isusa prikazao je Tihomir Lončar, Isusa koji zna za svoju predstojeću smrt na večeri rastanka/prelaska, na kojoj za blagovanje daje sama sebe, uspostavljajući u tom trenutku vlastitu Pashu, postajući ono „umiruće zrno, u kojem tijekom svih vremena u istinskom umnažanju kruha sam sebe dijeli svim ljudima.” (J. Ratzinger, o. c.). „Izdaja diše za ovim stolom u ovaj čas / ne samo jednoga nego svih vas. // Pokazat će se!”, piše fra Ivan Kramar („Posljednja večera”, Dom od kože, 2021.), ali: „Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati” (2 Tim 2,13).
Posebnu pozornost Lončar posvećuje Judi. Postavio ga je Isusu s desne strane, nama s lijeve, između dva apostola od kojih jedan u čuđenju s odmakom gleda u nj, a drugi se ne obazire na njega nego zgranut sluša Isusove riječi, pitajući se, kao i svi ostali: „Da nisam ja, Gospodine?” (Mt 26,22; Mk 14,19). Juda je naslikan zelenom bojom, bojom Luciferova kamena prije pada, bojom ludih i bezumnih, ali i ljudskom bojom. Kaže se: Pozelenio je od zavisti. Prisjetimo se: Sotona na vitraju u Chartresu zelen je. Juda je tu uhvaćen u trenutku nakon sto je progutao zalogaj koji mu je, umočen u vino, dao Isus, nakon čega u Judu odmah ulazi sotona (Iv 13,27). Juda oko vrata ima konop kojim će se uskoro objesiti. Razmišlja o svome činu, nakon što je razbio prijateljstvo s Isusom, misleći da će tako postati slobodan, a postao je rob zla. Spoznaje, možda, ovaj Juda i da je pogriješio, međutim, on „više nije u stanju vjerovati u oproštenje. Njegovo kajanje postaje očaj. On vidi još samo sebe i svoju tamu, ne vidi više Isusovo svijetlo koje može obasjati i pobijediti svaku tamu.” (J. Ratzinger, o. c.). On postaje biće tame.
Lončar je apostole rasporedio u tri dinamične skupine. Dva apostola sjede u prvom planu. Ivan i s njim još petorica sjede Isusu s lijeve strane, a jedan stoji iznad njih. Time Lončar izbjegava kefaličnu linearnost slike i razigrava taj prizor prožet uznemirenošću i zaprepaštenošću apostola nakon što su čuli Isusove riječi. Možemo samo nagađati koji je koji. Onaj prvi u prednjem planu mogao bi možda biti Jakov stariji. Onaj koji stoji možda je Jakov mlađi. Drugi nakon Ivana, s podignutim prstom, mogao bi biti Toma. U stvari, nije važno koji je koji. Važan je dojam što ga tvori ta skupina učenika okupljena oko Isusa u tom važnom trenutku.
Pozadina slike zagasito je plava. Iznad Isusa, iz bjeline iza njega, vrcaju uvis raznobojne čestice, nalik na jezike, „od plamena koji će se razdijeliti nad svakoga od njih”, kako se tome govori u Djelima apostolskim (Dj 2,3).
