Početna stranica » “Politika za svakog čovika” fra Petra Bakule

“Politika za svakog čovika” fra Petra Bakule

451 pregleda

Bakula je autor brojnih djela povijesnoga, ljetopisnoga, vjerskoga i općepoučnoga sadržaja, a ponešto je i prevodio, posebno crkvene himne. Pisao je na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku

Fra Petar Bakula rodio se u Batinu kraj Posušja 1816. godine, a umro u Mostaru 1873. Niže i srednje obrazovanje stekao je u kreševskom samostanu, iz kojega se sve do uspostave Hercegovačke kustodije pastorizirala Hercegovina. U novicijat je stupio 1833, svećenički red primio 1839. godine, a studij filozofije i teologije te tečaj iz medicine završio u talijanskom gradu Lucca. Tu je neko vrijeme i predavao filozofiju odnosno teologiju. Napisao je u tom razdoblju i djelo Osservazioni filosofico-critiche sulla moda e lusso del giorno ossia franco-italica, nadahnuto duhom risorgimenta. Tamošnje vlasti djelo su ocijenile politički nepoćudnim i zabranile ga, a autoru je oduzeto pravo daljnjega boravka u Italiji.

Djelovanje u Bosni Srebrenoj

Bakula je desetak godina djelovao u provinciji Bosni Srebrenoj, a onda se priključio onim hercegovačkim fratrima koji su se odlučili odcijepiti od Bosne Srebrene u posebnu franjevačku zajednicu. Zato je između 1846. i 1848. obnašao službu odgojitelja franjevačkih pripravnika u Čerigaju. Štoviše, kao izaslanik apostolskoga vikara fra Rafe Barišića osobno je 1852. godine kod nadležne Kongregacije u Rimu uspio isposlovati pristanak za uspostavu Hercegovačke franjevačke kustodije. Bio je također, između 1848. i 1859. godine, župnik u Grabovici, Gradnićima, Širokom Brijegu i Ružićima, a od 1860. do 1864. predavao je filozofiju na franjevačkom učilištu na Širokom Brijegu. Nakon toga je do kraja života obnašao službe generalnoga vikara biskupa fra Anđela Kraljevića i ravnatelja katoličkih škola u Mostaru. Puno je radio na podizanju prosvjetnih, kulturnih i crkvenih ustanova pa je u tu svrhu često putovao diljem Europe skupljajući novčane priloge, od Rima i Trsta, preko Münchena, Beča i Innsbrucka, do Praga, Budimpešte i Zagreba. Pridonio je i utemeljenju prve tiskare u Mostaru 1871. godine. Budući da je bio upućen u medicinu, pružao je liječničke usluge, i to čak i veziru Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je stolovao u Stocu. U ime hercegovačke franjevačke zajednice službeno je pohodio i sultana u Carigradu 1869. godine.

Spisateljski rad

Bakula je bio i vrlo plodan spisatelj. Autor je brojnih djela povijesnoga, ljetopisnoga, vjerskoga i općepoučnoga sadržaja, a ponešto je i prevodio, posebno crkvene himne. Pisao je na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Na latinskom je napisano i najvažnije njegovo djelo pod naslovom Shematismus topographico-historicum custodiae provincialis et vicariatus apostolici in Hercegovina. To djelo objavljeno je u dvama izdanjima, u Splitu 1867. i u Mostaru 1873. Na hrvatski ga je preveo Bakulin subrat fra Vencel Kosir i objavio pod naslovom Hercegovina prije sto godina ili Topografsko-historijski šematizam franjevačke kustodije i Apostolskog vikarijata u Hercegovini (Mostar, 1870). Osim Šematizma i spomenutog djela Ossevazioni… objavio je i djela Cenno storico sulla provincia di Bosna (Lucca, 1846), Breve compendio sacro-istorico sulle vicende della regolare-missionaria custodia e vicariato apostolico di Erzegovina (Dubrovnik, 1853. i 1865), I martirii nella missione francescana osservante ih Erzegovina (Rim, 1862). Na hrvatskom jeziku objavio je prozna djela Politika za svakog čovika (Split, 1869), Pribogoljubna bavljenja za slišati svetu misu (Split, 1869) te O francuskom i pruskom ratu god. 1870/71 (Dubrovnik 1873. i 1890). U stihovima, i to deseteračkim, u duhu epskoga narodnog pjesništva odnosno na način Bakulina Posušaka fra Grge Martića (koji, usput rečeno, za razliku od Bakule, nikada nije odobravao postupke hercegovačkih „separatista”) objavljena su mu djela Pisma sveto-iskazana od Ercegovačke čuvodržave (Dubrovnik, 1853), Hercegovina za devetnaest godinah vezirovanja Hali-pašina (Beč, 1863), Pravo mudroznanje za svakog čovika (Split, 1869), Četiri dila godine (Split, 1871), Prodanje i život Jozipa patrijarke (Split, 1871) te Pjesme (Dubrovnik, 1890). Osim toga u rukopisu je ostalo čak osamnaest Bakulinih spisa, koji se čuvaju u franjevačkom samostanu u Mostaru. I napokon u novije vrijeme četiri sveska Izabranih djela fra Petra Bakule priredio je fra Andrija Nikić i objavio u Mostaru između 1995. i 1999. godine.

Za ilustraciju ću navesti četiri ulomka iz Bakulinih djela. Prva su dva iz njegova Šematizma. U prvom ulomku pod naslovom Poganski nadgrobni spomenici i gomile u Hercegovini riječ je o stećcima, razasutim diljem Hercegovine:

Nigdje u Evropi ne može se naći toliko, kao posijano mnoštvo, starih spomenika koliko u Hercegovini. Pojedini grob oko tijela je solidno izgrađen, te vrlo često i svodom poput sobice opremljen do površine zemlje. Ta je površina groba više-manje velikim ravnim kamenom utvrđena. Na ovaj pak postavljen je drugi kamen tako goleme veličine da se i najveći stručnjak mora čuditi, pogotovo kad pomisli s kakvim sredstvima je to kamenje preneseno na brda i brežuljke često veoma strme. Dok se budeš divio dvjema spomenutim stijenama, često ćeš opaziti i treću koja je položena na drugu u obliku maloga hrama ili kuće i pokazuje ti razne grbove da moraš misliti na nešto veličanstveno. Na ovim stijenama, dosta umjetnički izrađenim, naći ćeš osim obiteljskih još i kraljevskih grbova i uklesanih mnogo drugih stvari i znakova, koji označuju kojom je prigodom pokopani umro i čime se u životu osobito zanimao Natpisa na spomenicima pak općenito glagoljicom napisanih ima vrlo malo […]. Gomile bez reda nabačena kamena u Hercegovini su gotovo bezbrojne. Uvijek su na brežuljcima i više uzdignutim mjestima. Veličina i mnoštvo kamenja zapanjuje čovjeka. U dnu ovakvih gomila može se naći ugljena, ljudskih kostiju, posuda sa pepelom i svjetiljki. Dosta neka bude da sam ih spomenuo.

U drugom ulomku iz Šematizma, pod naslovom Narav i sposobnost, riječ o naravi i karakteru tipičnoga Hercegovca:

Hercegovci su razdražljivi, ali ne nose dugo srdžbu niti snuju potajnu osvetu. Lako se za sitnicu raspale srdžbom, ali se lako i povrate. Nisu proždrljivi, vole popiti. Nadareni su oštroumljem, veseli, neobično vole pjesme i priče.

Treći je ulomak izabran ponajprije zato da se njime bar donekle ilustrira način Bakulina izražavanja u desetercima. Uzet je iz djela Hercegovina za devetnaest godinah vezirovanja Hali-pašina, i to s početka uvodnog poglavlja pod naslovom Pjesnik štiocu:

Moj štioče, brate, prijatelju!

Ja tvoj bratac, rodom Hercegovac,

Dobrim srdcem tebe vazda ljubim,

I uz ljubav malen dar ti pružam,

Moju knjigu, ne ko kitu cvietja,

Već rukovet trnja, i pelina.

Trnje bode, a pelin je gorak,

Dar nemili, istina je prava;

Da li brate ja krivice nejmam,

Što u mome vrtlu nesretnomu

Nejma ruže, ni drugoga cvietja;

Travurina, drače, i kupine

U pustoši restu oko mene.

Po čem molim da se ne uvrijediš

Mojim darom tako nepristojnim,

Nego reci: dar je, makar mali,

I primam ga pod imenom dara

Kako mi ga i upravlja ruka,

Koja, vjeruj, sve ljepote svijeta

Od tebe ih ne bi zakratila

I sve bi ti dala što b’ imala […]

I napokon četvrti je ulomak iz djela Politika za svakog čovika, i to iz poglavlja O naucim i njihovoj svrhi. U njemu je riječ o govorništvu (retorici odnosno govorinstvu) i o govornicima odnosno zboračima:

Govorinstvo po upravam svojim upotribljeno, još gdi se jednim poćudno najde, toliku snagu i plemenitost daje ričma da nije moguće ne zagrliti i primiti što rečeno čujemo. Ako li pako tamo netko i duboku istinu nami pripovida, tomači i predmeće načinom pako neučnim, nesrednim i zlosklonjenim, on će zalud sebe i nas moriti. Kod neumitna zborača i najbolji razlozi ginu, kod umitna pako i srednje stvari velike se čine. Nije sam Cicero, ni Scipio, nego i primlogi drugi njihovim višto tkanim zborim pokazaše nami koliko je velika moć u ustima jednog umitnog zborača. Nego dok ti ja hvalim zborača, ne pomisli da govorim o onim koji dugo i mlogo zbore, ne, nego o onom koji samo toliko govori koliko potribuje, i onako kako se pristoji svim okolo stanjim i prigodam. Mlogoričje uši zaglušuje, a malo riči pristojno rečeni[h] srdca pridobiva. U zavadi i na miru, s prijateljim i pozlobnicim, u dvoru i u najubogijem domu, svagdi, i u svakom društvu, tko umitno zbori, oni more se reći da ljudskim srdcem kraljuje […].


Ovaj članak je već objavljen u reviji Svjetlo riječi. Pretplatite se na digitalno i/ili tiskano izdanje revije.
Čitajte prvi i čitajte odmah!