Crkva se s pravom zauzima za neradnu nedjelju, uglavnom misleći na zabranu rada trgovina nedjeljom. To je sasvim ispravno, ali nedovoljno. Naime, mene ne brinu toliko otvorene trgovine nedjeljom, koliko potpuni raspad kršćanskoga življenja nedjelje kao dana Gospodnjega, i kod zatvorenih trgovina! Samo se pogledajmo: nedjeljom sve više radimo, obavljamo poslove u dvorištima, na njivama, spremamo i čistimo stanove; sve nam je manje važna euharistija i „agape”, druženje nakon euharistije; više ne znamo za svečano ruho, odjeću, cipele: svi smo postali „kauboji”, iste („jeans”) hlače i „svetkom i petkom”; peremo rublje i obavljamo kućne poslove, šaljemo e-mailove; nedjelja sve više postaje dan grobnoga odmora od vikendskih neumjerenih provoda. I, da ne duljim: svjedoci smo potpunoga raspada nedjelje kao dana Gospodnjega. Stoga je potrebno vratiti dostojanstvo nedjelji jer ćemo samo tako vratiti dostojanstvo i samima sebi, a i onima koji su toga dostojanstva najpotrebniji, a to su siromasi i radnici. Potrebno je danas u propovijedima, katehezama širiti kulturu nedjelju, odnosno posvješćivati kršćanima važnost opcije za nedjelju. Tomu želi doprinijeti i ova epimeteja.
Nedjelja je dan vječnosti i radosti. Nedjelja je dan proslave Kristova uskrsnuća, a to znači dan proslave vječnosti. Zato smo pozvani svake nedjelje stvarno živjeti, kušati i doživljavati vječnost, kao potpuno zajedništvo s Bogom i s bližnjima. Ako je nedjelja dan vječnosti, tada nedjeljom sve što činimo, trebamo činiti kao u vječnosti! Slaviti euharistiju jer tu se događa vječnost, stvarno zajedništvo s Isusom Kristom. Tako moliti, razmatrati i slaviti Gospodina kao u vječnosti. Tako govoriti, ponašati se, odijevati se, djelovati kao u vječnosti. Trebamo prestati raditi jer u vječnosti nema rada, biti slobodni, a ne robovi, biti braća i sestre, a ne podređeni i nadređeni (rad stvara nejednakost). U vječnosti ćemo se družiti s bližnjima, zato se nedjeljom trebamo što više družiti s bližnjima, radovati se njihovoj prisutnosti, smijati se smijehom vječnosti. Ne misliti nikomu, ama baš nikomu zlo, pustiti sve zlo, opraštati sve uvrede jer: u vječnosti smo! Nastojati sve ono negativno, grješno, zlo – što se nakupilo preko tjedna u odnosima s bližnjima – rekao bih – proglasiti sitnicama. Jer, sve su te naše ljudske borbe, svađe, nesuglasice, u biti sitnice spram samoga Boga. I još nešto mi je osobito na srcu: ne dopustiti da na taj dan u nama zavlada tuga jer zapravo tuga razara prijateljstva i brakove. Tužni smo jer se previše držimo sitnica, jer previše branimo svoje sitnice, osjetljivi smo na svoje sitnice jer se previše držimo svojega sitnoga ega. I zato gledam tolike tužne žene i tolike tužne muževe u brakovima. Prekinimo. Nedjelja nas poziva da prekinemo tugu, da prestanemo tugovati u sebi i da sve učinimo kako drugi ne bi imao razloga tugovati zbog nas. Hajdemo, bar se na taj dan prisjetimo: danas je vječnost, danas je nedjelja! Ostavimo sitnice, Gospodin je tu, radujmo se njemu i svojim bližnjima.
Nedjelja je dan spasenjskoga rada i odahnuća. Isusov Otac radi, ali i Isus radi (Iv 5,17). Isus radi ponajviše šabatom, tada čini s najvećom predanošću čuda, tada ponajviše radi za čovjeka, oslobađa ga i otpušta od svih bolesti, i tijela i duše. Šabat je za Isusa bio osobit dan rada, ali rada za spasenje duša. Zato nedjelja treba biti i za nas dan vrhunskoga rada: kada puštamo da Isus radi za nas i kada mi radimo za druge. Ako smo kršćani, osobito ako smo svećenici, nedjelja bi nam trebala bit dan rada za duše: dan kada trebamo više moliti za druge, svečanije slaviti misu, predanije propovijedati, posjećivati bližnje, ma ludo sve činiti za spasenje duše bližnjega. I preko tjedna mi to radimo, ali ipak tada premalo radimo za druge, za spasenje duša drugih. I zato postoji nedjelja: primijetimo duše jedni drugima, barem nedjeljom. I još nešto. Knjiga Izlaska znakovito govori o šabatu kao danu odahnuća, danu kada trebamo odahnuti, kada sve stvorenje treba uzeti malo daha (Izl 23,12). Kao da nam Pismo kazuje: odahnite, samo ste ljudi, niste bogovi! De, ohanite malo, u vječnosti ste! Previše ste depresivni, zgrbljeni sobom (Lk 10,11), napustite sebe i otpustite sebe, u vječnosti ste. Dajte, pustite i drugim stvorenjima da odahnu od vašega ega! I gle, tako napušteni i otpušteni, bit ćete opušteni vi i svi oko vas, sva stvorenja, sva priroda. Možemo odahnuti, jer imamo s kim odahnuti: „Dođite svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11,28). Budimo iskreni: što nam više i treba u ovom prolaznom životu nego da imamo nekoga s kim smijemo odahnuti, s kim smijemo konačno mirno disati! Humanost se nekoga čovjeka pokazuje u tome da s njim možemo mirno odahnuti, da s njime možemo mirno disati. Isus je taj čovjek, on je takav Bog s kojim možemo odahnuti i s kojim možemo mirno disati život. Zato barem nedjeljom trebamo biti takvi da drugi s nama mogu odahnuti i mirno disati.
I ako tako živimo nedjelju, dogodit će se čudo: svaki dan bit će blagdan! Danas se u hrvatskim liturgijskim knjigama za običan dan koristi bezličan izraz „svagdan”. No, taj izraz nije dobar. Naime, latinska liturgija ne poznaje bezlični „svagdan”, nego samo „feria”, što u prijevodu znači blagdan. Dakle, svaki dan za kršćane je blagdan, „feria”! Znam, čudno zvuči, svaki dan, blagdan, „feria”. Ali, tako mora biti jer je s Isusom Kristom započeo blagdan, Božje kraljevstvo, mesijanska vremena! Zato dani s Isusom više ne mogu biti „svagdani”, nego samo blagdani. To mogu iz osobnoga iskustva potvrditi: kada provodim dan s Isusom, kao da gotovo više ne postoji razlika između nedjelje i drugih dana, svi dani postaju blagdani, nedjelje, Gospodinovi dani. Zato, dragi čitatelju, neka ti nova godina bude godina Gospodnja, a svi dani blagdani, Gospodnji dani.
