Biblija i crkveni oci o pravednosti
U Bibliji se često spominje pojam pravda. Već u Starom zavjetu imamo „Pravednog Boga“ koji izbavlja iz ropstva one potlačene i jadne. Također Stari Zavjet veliku brigu posvećuje onim ugroženima – udovicama, siromašnima, siročadi. Cilj starozavjetne pravednosti je u Božjem „Savezu“ s narodom koji koristi sve materijalno Božje, jer Bog je jedini vlasnik sve zemlje. Nadalje u Novom Zavjetu čitamo Isusove prispodobe koje nas pozivaju na pravdu i pravednost, primjerice prispodoba o milosrdnom Samarijancu ili temelj Isusovog govora – dvije Zapovijedi ljubavi.
Crkveni otac sveti Augustin naglašava da je pravednost već upisana u čovjekovom biću. Pitanje je hoće li je slušati ili neće jer opet čovjek ima slobodnu volju. Također smatra da pojedinac pravdu očekuje tek u eshatonu, nadajući se živjeti život u potpunoj pravdi. Sveti Toma Akvinski po uzoru na svetog Augustina ističe da nepravedan zakon nije zakon, a pravednost treba biti u skladu s moralom. Dakle on stavlja naglasak na moralno ponašanje (zakon) koje je urođeno svakom pojedincu, i ono je u skladu s Božjim zakonom. Ukoliko se pravedno ponašanje suprotstavlja moralnom zakonu, sv. Toma ga smatra nevaljalom pravdom i pravom.
Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Socijalna pravda isticao je da u svakoj državi postoje oni marginalizirani, čak i u razvijenim i manje razvijenim zemljama. I dalje velik dio svjetske populacije živi u siromaštvu.
Crkva siromašnih
Katolička Crkva je Mistično Tijelo Kristovo, što znači da je sam Krist Glava tog Tijela (Crkve), a mi vjernici smo udovi. Svaki taj ud ima svoju ulogu, a može funkcionirati samo ako su u skladu – i glava i udovi. Isusovi apostoli potaknuti Kristovim prispodobama o siromašnima su nastavili Kristovim putem, obraćali su ljude bez razlike, bilo bogati ili siromašni i pozivali su sve da slijede Evanđelje. Jednakost u Crkvi življena prema načelu izloženom u Djelima apostolskim – „sve im bijaše zajedničko„ kao da je s vremenom izgubila na vidljivosti. Dijelom zahvaljujući i udjelu u svjetovnoj vlasti (papinska država), a dijelom radi čuvanja darovanog, Crkva je stjecala sve više materijalnih sredstava, pa je (osobito u vrijeme renesanse) postala i najvećom pokroviteljicom umjetnosti, što premda hvalevrijedno, nije njezino primarno poslanje. Postojale su i zloporabe oko poticanja na davanje milodara za izgradnju crkvenih objekata i potpomaganje obrane od Otomanskog carstva, jer su neki to darivanje povezivali s davanjem oprosta, pa se tako govorilo o „prodaji oprosta“. Kako bi takvim praksama stao na kraj, papa Pio V. 1567. zabranio je svako davanje oprosta ako je pri tome uključena nekakva naknada ili financijska transakcija. Međutim, i ova epizoda iz povijesti Crkve govori nam o povremenom gubljenju fokusa. No, poznato nam je i da su takve situacije Crkvi često pomagale da se vrati na pravi put, i to najčešće uz pomoć onih „najmanjih“ u Crkvi.
Značajnu ulogu unutar crkve imaju utemeljitelji prosjačkih redova – prije svih sveti Franjo, a zatim sveti Dominik. Žestoko su se protivili načinu života nekih svećenika optužujući ih da su se okrenuli od izvornog Evanđelja, te da ne prakticiraju siromaštvo prvih kršćana. Svojom upornošću ti su redovi učinili preokret u Crkvi i pomogli da u njezinom djelovanju još jednom žarko zasja evanđeosko svjetlo.
Promotrimo li suvremeno doba, papa Ivan XXIII. u svojoj enciklici Mater et magistra istaknuo je načelo solidarnosti nazivajući Crkvu „Crkvom siromašnih“. On je prvi Otac upotrijebio taj izraz prije Drugog Vatikanskog koncila. Ivana XXIII. slijede sveti Ivan Pavao II. i papa Franjo. Papa Franjo ide korak dalje nazivajući Crkvu još „Crkvom za siromašne“. Središnji je motiv kršćanske solidarnosti ljubav, označena kao poslušna ljubav. Kao što je dijete poslušno roditeljima, tako uspoređujemo čovjeka prema Bogu – odnos sinovske ljubavi. Dakle ljubav i poslušnost su temelj Crkve siromašnih, gdje svakog čovjeka gledamo kao sliku Božju. Duh odgovornosti za brata/bližnjega mora biti glavni motiv koji prožima svako djelovanje na čitavom Mističnom tijelu Kristovu.
Solidarnost – temelj kršćanstva
Crkva uvijek motivira pojedince da budu solidarni prema nejednakima. Većinom se ta solidarnost odnosi na materijalnu pomoć i na pomoć oboljelim osobama. Primjerice Caritas Bosne i Hercegovine geslom „služenje ljubavi“ pomaže ne samo onima koji su materijalno uskraćeni, već nudi i duhovnu okrepu i ozdravljenje. Iako Crkva pisana velikim slovom na mnoge načine pomaže svima, mi kao vjernici laici smo pozvani živjeti Evanđelje u duhu Ljubavi – pomažući najprije ugroženima oko sebe, a zatim i svima ostalima.
Svatko od nas se treba pitati: „Što mogu učiniti da bi se smanjila nepravda u svijetu“. Kada promjenimo sebe i svoj pogled na svijet već smo puno doprinijeli pravdi i solidarnosti u svijetu. Temelj kršćanske poruke je ljubav, a bilo koji čovjek je pozvan širiti tu poruku svaki dan gdje god da se nalazi.
(Tihomila Ćorluka)