Kao vjernici, rado razmišljamo o ljubavi na čisto duhovnoj razini, s određenom primjesom osjećajnosti. Ali Bog je u svojoj mudrosti htio povezati ljubav ne samo s našom dušom već i s našim tijelom. Tijelo nam omogućuje da izrazimo geste ljubavi, jer ljubav se izražava više gestama nego riječima. Mjesto gdje su ljubav i tijelo povezani na poseban način i gdje ljubav traži utjelovljenje upravo su brak i obitelj. Naime, za bračne i obiteljske odnose svojstveno je da se ljubav utjelovljuje, da ljubav na najjasniji način iskazujemo služeći se svojim tijelom i skrbeći za tjelesne potrebe svojih ukućana. Pritom, naravno, uvijek moramo paziti da naše tijelo ne postane prepreka za rast i posvećenje u ljubavi. Razmotrimo stoga na koji smo način pozvani utjeloviti obiteljsku ljubav, i to na nekoliko razina.
Rast duhovne ljubavi
Prva razina utjelovljenja ljubavi je ona darivanja tijela supružnika jedno drugome. Ovo bi darivanje uvijek trebalo činiti s poštovanjem i nježnošću. Nježnošću i poštovanjem ljubav se izražava s velikom delikatnošću. Zato možemo reći da je istinska nježnost izraz bračne ljubavi, dok nedostatak nježnosti može imati ozbiljne posljedice, pa čak i dovesti do raspada braka. Nježnost nam je svima potrebna, bez obzira na godine, ali često zaboravljamo da su nam upravo zbog toga dani osjeti i osjećaji. Ljubav koja se utjelovljuje gestama nježnosti polako liječi i oplemenjuje našu grijehom ranjenu osjećajnost te je čini pogodnom za rast i produbljivanje duhovne ljubavi. Možemo reći da nježnost postaje kao znak duhovne ljubavi, omogućavajući njezino izražavanje, konkretno ostvarenje, rast i produbljenje. Ovdje vidimo zašto je Bog želio da muž i žena međusobno odgajaju jedno drugo kako bi se njihova duhovna ljubav u potpunosti utjelovila i kako bi njihovi osjeti i osjećaji prestali biti prepreka njihovoj duhovnoj ljubavi i postali ono što pomaže njezinu rastu. Zahvaljujući tijelu, supružnici mogu međusobno izražavati svoju duhovnu ljubav i omogućiti joj da bude stvarna i snažna. Muž bi trebao upoznati svoju ženu u njezinu ženskom senzibilitetu, a žena bi trebala upoznati svoga muža u njegovu muškom senzibilitetu. Bog je autor njihove različitosti i komplementarnosti i zato je vrlo važno da se prema tome odnose inteligentno i delikatno. Bog je u svojoj mudrosti htio da tijela muškarca i žene budu komplementarna, da se nadopunjuju na svim razinama: na razini osjetila, osjećaja, strasti, mašte, pa čak i na razini uma i volje. Žena tako ima po naravi snažniji osjećaj za vjernost, dok je muž po naravi svjesniji sklada i reda, čime može pomoći cijeloj obitelji da skladnije raste u ljubavi. Trebamo se čuvati svakoga projiciranja vlastitih subjektivnih osjećaja na drugoga i naučiti ne tumačiti olako tuđe ponašanje. Naš supružnik za nas uvijek ostaje određena nepoznanica koju nikada nećemo moći savršeno upoznati.
Uzajamno darivanje tijela supružnika nije samo mjesto realizma i snage međusobne ljubavi nego i mjesto poteškoća i borbi. S jedne strane postoji opasnost od opijenosti strašću, a s druge strane vrebaju zamor i dosada. Zato se supružnici moraju brinuti da njihova duhovna ljubav bude dovoljno snažna kako bi im uvijek mogla davati novi poticaj. Kako bi se ljubav uvijek obnavljala, potrebno je da se supružnici s ljubavlju i nježnošću brinu za vlastito tijelo i zdravlje, a poštovanje im omogućuje da vole svoga supružnika i u njegovoj krhkosti, borbama i slabostima. Na duhovnoj razini supružnici bi uvijek nanovo trebali donositi odluku da vole svoga supružnika. Jer prava obnova bračne ljubavi proizlazi iz volje da svoga supružnika volimo duhovnom ljubavlju. Ako zanemarimo rast duhovne ljubavi, nemojmo se iznenaditi kad se poteškoće nagomilaju i zavlada imaginarna dosada.
Bog je u svojoj mudrosti htio da muž i žena, sjedinjujući se u ljubavi u osobnom darivanju tijela, budu izvor plodnosti. Plodnost je svojstvena bračnom angažmanu i čini njezinu bit. Zato je supružnici nemaju pravo ukloniti ili postupati s njom na način koji se kosi s Božjom dobrotom i mudrošću. Bog je htio da se bračni čin ne živi samo u uzajamnoj duhovnoj ljubavi nego i da usvaja naravne strasti, sa svrhom prokreacije. Time prokreacija daje njihovu uzajamnom tjelesnom predanju sveto ili božansko obilježje. Jer sam Bog stvara duhovnu dušu u embrionalnom tijelu djeteta i tako daje svoj odgovor na zajedničku inicijativu muža i žene da se otvore novom životu. Bog želi tu suodgovornost muškarca i žene i zato je potrebno da njih dvoje bude jedno u svojoj važnoj i ozbiljnoj odgovornosti.
Ljubav prema djeci
Suradnja supružnika s Bogom u začeću novoga ljudskog bića već od prvoga trenutka uključuje poštivanje djetetova života i ljubav prema njemu. Otac i majka odgovorni su za to novo biće u njegovoj krhkosti i slabosti te se obvezuju da će ga voljeti. Dotle bi morala ići uzajamna vjernost oca i majke, jer dijete je izravni plod njihove ljubavi. Ne voljeti i ne poštovati svoj plod predstavljalo bi najdublju povredu uzajamnoga predanja supružnika u ljubavi. Njihova bi ljubav morala biti čuvarom njihova zajedničkoga ploda jer upravo im ona omogućuje da svoj plod čuvaju u savršenoj suradnji i odgovornosti. Tu je posebno važna uloga majke. Što se tiče oca, on prije svega pomaže majci da u potpunosti živi svoju majčinsku odgovornost, svoju vrlo duboku i veliku odgovornost jer Bog je upravo njoj povjerio to novo biće. Stoga je svako nepoštivanje vlastitoga ploda znak nepoštivanja Onoga koji je njegov izvor.
Nakon djetetova rođenja, utjelovljenje ljubavi ubrzo počinje uključivati još jednu dimenziju. Riječ je o suradnji roditelja u pomaganju djetetu, a ta pomoć u prvim mjesecima djetetova života ima naglašenu tjelesnu dimenziju. Roditelji su pozvani i da shvate da im je Bog dao to malo dijete i da je na njima da ga njemu prikažu ili predaju. Za kršćanske roditelje to znači predanje djeteta Isusu po sakramentu krštenja, kako bi dijete po njemu primilo milost božanskoga posinjenja. Tražeći krštenje za svoje dijete, roditelji se zajedno obvezuju da će mu pružiti kršćanski odgoj.
Utjelovljenje obiteljske ljubavi uključuje dakle različite dimenzije: vjernost, poštovanje, nježnost, nerazrješivost, suodgovornost, svetost kroz rađanje, suradnju u zajedničkom radu za dobro djece, služenje. Tako zahvaljujući sakramentu ženidbe obitelj postaje ono što Drugi vatikanski koncil naziva domaćom ili obiteljskom Crkvom. Sakrament ženidbe preobražava ljubav muža i žene na takav način da Kristova milost dolazi usvojiti cjelokupnu njihovu naravnu ljudsku ljubav. Supružnici time jedno drugom postaju izvor milosti i svetosti. Naime, po sakramentu ženidbe Isus je prisutan u njihovoj međusobnoj ljubavi i obuzima njihova srca i njihova tijela kako bi im pokazao koliko blagoslivlja njihovu ljubav i čini da ona poprimi vrijednost vječnosti. Po sakramentu ženidbe njihova ljubav istodobno očituje i ostvaruje savez između Krista i Crkve, Zaručnika i Zaručnice (usp. Ef 5,22-32). Po sakramentu ženidbe tjelesna plodnost supružnika omogućuje ne samo opstanak čovječanstva već i širenje Mističnoga tijela Crkve i upotpunjenje broja spašenih. A svojim radom na kršćanskom odgoju djece roditelji surađuju u apostolskom životu Crkve, čiji su oni temeljni dio. Kršćanski parovi nastavljaju živjeti otajstvo Svete obitelji za današnji svijet na svoj, očito nesavršen, ali ipak stvaran način. Zato možemo reći da otajstvo Marijina božanskoga majčinstva, da njezin fiat po kojem se Sin Božji utjelovio među nama, predstavlja božanski model predanja svojstven kršćanskom braku. I to je ono što u konačnici daje puni smisao kršćanskom braku i obitelji.
