Živimo u burnim vremenima koja se po promjenama koje se uvode ili događaju kao i po posljedicama koje iz njih slijede mogu nazvati povijesnim: čitava duhovno-intelektualna tektonika svijeta koji smo poznavali i koji je stoljećima postojao trese se i možda nepovratno mijenja. Tkivo toga svijeta ubrzano puca po šavovima iz kojih je satkano, a ideje i predodžbe koje su bile niti tih šavova popuštaju ostavljajući rascjepe iz kojih se pojavljuju neki novi oblici. Misaoni konteksti koji su oblikovali čovjekov identitet nestaju ili se ruše, a javljaju se novi: stvari za koje smo smatrali da su po sebi razumljive, to više nisu…
Sredstvo dominacije
Povijesna vremena, gdje staro više ne drži, a novo tek nastaje, zapravo su „ničija zemlja”, tj. prostor kojim žele zavladati sukobljene strane. Stoga ne čudi da je većina ljudi temeljno dezorijentirana: „nešto” se događa, bolno i destruktivno, a teško je dokučiti o čemu je riječ jer nedostaju kategorije pomoću kojih bi se postojeće stanje moglo odgovarajuće dijagnosticirati. Tlo na kojem su ljudi stajali, nekoć naizgled čvrsto i predvidljivo, čini se da izmiče: većina ljudi nalazi se u slobodnom padu. Istodobno se čini da strukture, društvene i vjerske, koje bi trebale taj slobodni pad nekako spriječiti ili ublažiti, ne funkcioniraju ili svojom „pasivnošću”, tj. tako što „djeluju ne djelujući”, taj pad zapravo ubrzavaju te se ljudi osjećaju nemoćno i prepuštenima samima sebi.
Veliki dio promjena uvjetovan je i određen već postojećim ekonomskim i tehnološkim čimbenicima koji su našu društveno-političku stvarnost na različite načine oblikovali i usmjerili u određenom pravcu. U vremenu promjena obrisi ovoga usmjerenja postaju sve jasniji kao i uvid kako zapravo ono daje ritam životu čitavoga društva te da društvo, a onda i pojedinac, moraju taj ritam slijediti ako se žele izbjeći veći zastoji i potresi. Jedan od bitnih elemenata toga procesa usmjerenja društva jest i oblikovanje prihvaćanja toga ritma, tj. stvaranje jednoga svjetonazora koji će ljudski um tako uobličiti da ovaj zadani pravac kao i promjene koje proizvodi prihvati kao nešto normalno i samorazumljivo, nužno i opravdano… kao napredak, svakako…
Svi živimo u okviru nekoga svjetonazora kroz koji primamo neku temeljnu informaciju o stvarnosti na kojoj gradimo vlastiti višedimenzionalni odnos prema stvarnosti i životu. Pod svjetonazorom se obično podrazumijeva jedan širi mozaik ideja i predodžbi o svijetu i stvarnosti, a neki uže i konkretnije oblikovani sklop ili skup tih ideja i predodžbi obično se naziva ideologija. Svjetonazor je tako izgrađen od ideologija kao nekih niti koje ga istodobno izražavaju i održavaju na životu. Kroz ideologije naši svjetonazori bivaju ojačani ili aktualizirani šireći se različitim sredstvima poput, između ostaloga, kulture i medija: preko ideologija se plete mreža, vrlo često na prvi pogled nevidljiva, iz koje se gradi naše razumijevanje života odnosno naš životni narativ.
Iako u svom temeljnom i neutralnom značenju nešto što ima veze s idejama, ideologija je bitno povezana s materijalnim uvjetima društvenoga života te ga istodobno odražava i oblikuje. Iz uvida u ovu povezanost s materijalnim uvjetima života u moderno se doba posebno razvila kritika ideologije čiji je cilj upravo razotkriti tu vezu između ideja i materijalnih uvjeta odnosno interesa kao bitan element u oblikovanju naših svjetonazora. Iz ovoga se da lako uvidjeti kako se ideologija može iskoristiti kao sredstvo dominacije.
Kao neka vrsta mentalnoga genoma procesa oblikovanja čovjekova života ideologije grade, ali i razgrađuju stvarnost. Dok su u trenutnom tkanju promjena koje se događaju, neke ideologije poput Cancel ideologije imale su ulogu drmanja, poništavanja i dokidanja tradicionalnih pogleda na svijet, druge ideologije imaju ulogu stvaranja vizije jednoga novog društva, tj. izgradnje misaonih temelja novoga svijeta. Da bi se moglo izići iz stvorene dezorijentiranosti, potrebno je iznova definirati, pokazati put koji vodi prema izlazu: potrebno je ponuditi rješenje, jedan novi svijet u koji je morao prvo voditi put preko „ničije zemlje”.
Egzistencijalni vakuum
Simbolička moć, ističe P. Bourdieu, jedna je od najjačih političkih moći: riječ je o moći da se stvari i događaji imenuju, dadne im se smisao i tako definira naš svijet. Snaga i utjecaj ove simboličke moći posebno dolaze do izražaja u kriznim situacijama kada svijet značenja više nije jasan jer su obrisi i granice staroga svijeta značenja zamućeni ili nestaju. Realna politička i simbolička borba vodi se za kontrolu proizvodnje i nametanja „legitimne” vizije svijeta, a time i za očuvanje ili promjenu postojeće stvarnosti, što pretpostavlja kontrolu protoka informacija o svijetu i stvarnosti koje će oblikovati čovjekov život.
U svjetlu toga je znakovito da i suvremeno promišljanje vojne strategije, iako je oduvijek bila njezin bitan element, pridaje dodatnu važnost kontroli protoka informacija izdvajajući je kao posebnu dimenziju unutar cjelovitoga koncepta suvremenoga rata (hibridni rat) i označavajući kao „rat šeste dimenzije”: riječ je u biti o borbi za čovjekov um i dušu koja se nadovezuje na pet preostalih dimenzija ratovanja (kopno, voda, zrak, svemir i kiberprostor). Fizička stvarnost, naravno, i dalje ostaje bitna dimenzija ratovanja (prve četiri dimenzije), međutim zbog razvoja novih informatičkih tehnologija i stvaranja virtualne stvarnosti (kiberprostor) pozornica se sukoba prebacuje na područje kontrole i manipulacije ljudskoga uma putem „informacije”, tj. na šestu dimenziju ratovanja. Budući da više nije ograničen fizičkim prostorom, sukob je otvorene naravi i sva se stvarnost, realna i virtualna, vidi kao njegov prostor: cilj je kontrola informacije (uskraćivanjem ili ometanjem) u svrhu ovladavanja ljudskim umom i dušom, a informacijski vakuum ne postoji.
O raspadu tradicija te o egzistencijalnoj krizi koju on proizvodi i njezinu prevladavanju pisao je i V. Frankl u 70-tim godinama prošloga stoljeća. Opisujući egzistencijalnu krizu kao „egzistencijalni vakuum”, tj. osjećaj praznine i besmisla, uzrok joj pronalazi u dvije činjenice: „Za razliku od životinje, čovjeku instinkti ne govore što mora činiti. I, za razliku od čovjeka iz ranijih vremena, njemu ni tradicija više ne govori što treba činiti. Često ne zna čak što u biti želi činiti. Umjesto toga, on ili želi raditi ono što drugi rade (konformizam) ili radi ono što mu drugi kažu da radi (totalitarizam).” Franklova „logoterapija”, teorija i praksa otkrivanja i stvaranja smisla ljudskoga života, pokušava dati iscjeljujući odgovor na „egzistencijalni vakuum”. Potraga za smislom temeljna je oznaka koja čovjeka odvaja od drugih bića i pretpostavlja njegovu spremnost da, ostajući vjeran svojoj savjesti, istinski smisao traži „ispred sebe”: riječ je o višem smislu koji čovjeka, budući da ga nadilazi, izaziva i poziva da iziđe iz sebe i tako samoga sebe nadiđe. Samo takav čovjek, otvoren višem smislu, može nadvladati egzistencijalni vakuum i oduprijeti se konformizmu i totalitarizmu.
Drugim riječima, povijesna vremena promjena i temeljnih preokreta traže i povijesne ljude, tj. pojedince koji se ne boje odgovoriti na njegove zahtjeve: one koji žele na toj „ničijoj zemlji” pronaći nove kreativne staze življenja, spoznaje i slobode kojima će i sami koračati, a ne samo biti nošeni strujom tradicije. Povijesna vremena su trenutak kad treba opet početi iznova, pojedinačno, dublje i izvorno misliti i promišljati stvarnost. Stvarnost koja se ruši poziva ljude da se duhovno i intelektualno probude i da u svom slobodnom padu, koliko je to moguće, kormilo pravca promjena opet preuzmu u svoje ruke. Jer ako to ne uspiju, oni koji su, razarajući strukture čovjekove društvene realnosti, taj slobodni pad i proizveli sigurno neće ništa poduzeti da se prizemljenje ublaži. Dapače, dok je za druge riječ o kaosu, za njih je riječ o prilici: o kaosu koji se može kontrolirati i iz njega proizvesti neki novi poredak stvari od kojega će najviše koristi imati upravo oni, dok će ostali uglavnom biti nijemi i bespomoćni promatrači, zamorci.
