Početna stranica » Stanje pismenosti u Bosni pred kraj turske vladavine

Stanje pismenosti u Bosni pred kraj turske vladavine

38 pregleda

Katoličke osnovne škole u Bosni držali su u tursko vrijeme uglavnom franjevci, a u manjoj mjeri sestre milosrdnice. Austrougarska okupacija dočekana je s 54 katoličke škole u kojima je bilo 2325 učenika

Danas je opismenjenost u Bosni, makar bila i skromna, ipak gotovo općenita. Ne tako davno to nije bilo tako: moja je majka, iako je živjela u gradiću i bila bistra uma, ostala nepismena; otac je bio pismen jer je išao u fratarsku osnovnu školu. A što da se kaže o selima? Tamo je rijetko koji pojedinac bio pismen.

Čini mi se korisnim izbližega pogledati kakva je bila pismenost u Bosni prije austro-ugarske okupacije. To će nam pomoći da bolje uvidimo svoju prošlost. Pogledat ćemo kako su ove stvari stajale kod muslimana, kod pravoslavnih i Židova pa onda prikazati i katoličke osnovne škole.

Muslimanske osnovne škole

Muslimani su u turskoj državi imali bolji položaj nego drugi; oni su se i sami, redovno, u njoj osjećali kao svoji u svome. Ipak, s obzirom na osnovno školstvo, i za njih se, u ranije vrijeme, nije skrbila država nego bogatiji pojedinci. Oni su im svojim novcem osnivali početne vjerske škole podižući zgrade i osiguravajući njihovo uzdržavanje i rad; to su bile njihove zadužbine (vakufi).

Te osnovne škole zovu se sibjan-mektebi (ili, iskvareno: mejtefi), što u prijevodu znači dječja škola. Oblik te škole preuzet je od Arapa i iz drugih islamskih zemalja. Začudit će nekoga koliko ih je bilo u Bosni pred austrijsku okupaciju: godine 1877. bilo ih je 917 a u njima je bilo 40.779 djece, muške i ženske, od šeste pa do desete i daljnjih godina.

Te su brojke izvanredno velike. Ali, nažalost, ono što se u tim školama pružalo i kako se poučavalo, gotovo nikako ne zadovoljava. Dobro je što je učitelj (redovno hodža) poučavao djecu u lijepom ponašanju i glavnim učenjima svoje vjere. Ali, gotovo se sve svodilo na pamćenje dijelova Kur´ana na arapskom jeziku. To je djeci bilo nerazumljivo a slabo je koristilo i poneko dodatno objašnjenje. Pouka tako nije dolazila do dječjeg uma i srca i svodila se na jednostavno zapamćivanje: ono bi uskoro, gotovo bez traga, nestajalo iz njihove svijesti iako bi djeca na to utrošila od tri do šest, pa nekad i devet godina.

Školska je prostorija bila malena, soba od dvadesetak četvornih metara, zagušljiva i dosta mračna. Djeca su u njoj sjedila na podu, bez klupa, bez ploče. Hodža bi sjedio na “sećiji” a njegovi pomagači (kalfe) pred djecom bi čitali riječ po riječ iz Kur´ana i djeca bi za njima ponavljala… Ako se nešto od toga i naučilo, bilo je to da su neka od njih naučila napisati naše riječi arapskim slovima pa se to pismo (arebica) susreće na nekim nadgrobnim spomenicima i drugdje.

Mnogi su napredniji muslimani uviđali zaostalost tih škola pa su ih, za vrijeme Austrije (od 1893. pa dalje), nastojali poboljšati. Te drugačije škole zvale su se ibtidaije, ali je sustav u njima ostao uglavnom isti. Izmijenjene su izvanjske stvari: izgrađene zračnije prostorije, uvedene klupe i ploča, negdje su namješteni bolji učitelji, trajanje školovanja ograničeno na tri godine, ali je bit ostala ista: djeca nisu učila ni latinicu ni ćirilicu!

I turske su vlasti konačno godine 1856. uvidjele da treba osnivati škole u kojima će se predavati potrebni svjetovni predmeti, tzv. “ruždije”. One su znatno naprednije i u njima je bio slobodan pristup i nemuslimanima. To su bile svjetovne osnovne škole a bilo ih je u Bosni i Hercegovini u 30 mjesta. Međutim, budući da se u njima i dalje tražilo učenje tuđeg (turskog) jezika, malo je koji nemusliman stupao u njih.

Kratko rečeno: trebalo je odlučno prijeći na narodni jezik i pismo, učiti djecu predmetima koji su im potrebni: čitanju i pisanju na materinskom jeziku, računu, zdravstvu, zemljopisu i povijesti, ostavljajući pristojno mjesto i vjeronauku. Ustrajati u konzervativnom stavu značilo je nemati razumijevanja za djecu i za njihove kasnije stvarne životne potrebe.

Pravoslavne osnovne škole

Gospodarska osnova za razvitak vlastitoga osnovnog školstvo u 19. stoljeću kod pravoslavnih bila je povoljna. Oni su imali dosta bogatih trgovaca po gradovima, iako ni kod njih seljacima nije cvalo. Bila je odlična novost što su uspostavili crkveno-školske odbore koji su se brinuli i za osnivanje i rad njihovih škola. Ekonomska jakost vidi se iz toga što je sarajevska crkvena opština imala godine 1851. 400.000 forinti u gotovu novcu. A bili su i darežljivi: jedan je trgovac u Sarajevu od sebe priložio za gradnju škole u Sarajevu 10.000 groša. – Druga povoljna okolnost bila je što su u Vojvodini i Dalmaciji Srbi imali već školovanih učitelja, spremnih doći u Bosnu i ondje raditi uz normalnu učiteljsku plaću.

Tako nije čudno što su pravoslavne, srpske, škole i u Bosni dobro napredovale. Godine 1877. bilo je 56 škola s 3258 učenika prema ukupnom broju od 495.000 njihova tadašnjeg stanovništva. Iako broj škola, prema njihovim gospodarskim mogućnostima, i nije posebno velik, ipak im je kvaliteta, zbog školovanih učitelja iz krajeva gdje je obvezatno osnovno školovanje odavno bilo uvedeno, bila znatna.

I ove, srpske, škole prošle su i u samom 19. stoljeću, znatan razvoj. Na početku se i u njima sjedilo na podu, bili su opterećeni crkveno-slavenskim oblikom jezika i ruskim utjecajima (spomenimo samo meko i tvrdo “jer”, ili “jat”, pa onda čudni pristup u prvom učenju čitanja), no oni su suvišne stvari brzo odbacivali. U nekim njihovim školama započinjali su učiti i početna znanja iz njemačkog jezika, radi trgovine. Znatan je nedostatak bio, iako ga lako možemo razumjeti, što je selo uveliko zaostajalo za gradovima i u ovom osnovnom školovanju.

Židovsko osnovno školstvo

Židova je u Bosni i Hercegovini ranije bilo malo: godine 1875. bilo ih je samo 3485; od toga broja u Sarajevu ih je živjelo barem 1070. Unatoč tomu, oni su imali tri svoje osnovne vjerske škole (s 84 učenika), zvane ” meldar”, koje su sličile muslimanskim sibjan-mektebima. I ove su škole bile isključivo u službi vjere i bile su opterećene starim hebrejskim jezikom i svojim osebujnim španjolskim. U školi su, uz vjerske pouke, uz moralne i obredne propise, učili staro hebrejsko pismo; trebalo ga je znati čitati.

Način poučavanja bio je sličan onom u sibjan-mektebu; čak su i nastavnika zvali “hodža”. Važila je i podjednako stroga stega: za teže prekršaje valjalo je podnijeti “klade” (falake) i ponižavanja: nositi papirnatu kapu s natpisom “magarac” ili “lopov”. Ali, slične kazne susrećemo i kod drugih konfesija.

Budući da se u tim školama nije poučavalo ni  latinsko ni ćirilsko pismo niti kakvo opće znanje, a u životu je sve to ipak bilo potrebno, Židovi su upisivali svoju djecu u osnovne pravoslavne ili katoličke škole. Tako je u tim školama bio i razmjerno velik broj židovske djece: npr. u Sarajevu 230, u Travniku 30. – Usto su oni od trgovaca privatno učili sastavljati pisma na španjolskom (ladino) jeziku, jer im je to služilo da pismeno opće s ostalim Židovima po svijetu.

Katoličke osnovne škole u tursko vrijeme

Katoličke osnovne škole u Bosni držali su u tursko vrijeme uglavnom franjevci, a u manjoj mjeri sestre milosrdnice. Pogledat ćemo kratko nastavak i razvoj franjevačkih škola, njihovo ustrojstvo i njihovo uzdržavanje, a zatim  prikazati sasvim kratko sestarske škole.

Franjevci koji su se školovali u prekosavskim krajevima dobro su uvidjeli golemu važnost osnovnog školstva pa su već g. 1830. uputili sultanu molbu da im dopusti otvoriti neke osnovne škole. Na to uopće nisu dobili odgovora. Na svoju ruku, u sporazumu sa čuvenim kapetanom Husejinom Gradaščevićem, otvorio je godine 1823. fra Ilija Starčević u Tolisi prvu osnovnu školu u Bosni. Za tim primjerom poveli bi se sigurno i drugi, da upravo tih godina nije došlo do nesretnog spora s biskupom Barišićem. Uskoro, nakon što se taj sukob završio, franjevci su počeli u većem broju otvarati svoje škole: godine 1852. šest, a kasnije su slijedile gotovo svake godine nove i nove. Okupaciju su dočekali s 54 katoličke škole u kojima je bilo 2325 učenika. Škole su se nalazile po gradovima i gradićima a jedan dio bio je i po selima. Poučavali su uglavnom dječake a nešto manje djevojčice. S dolaskom Austrije te su se škole ugasile jer je država počela otvarati državne škole. Bilo je to 1883.; tek iznimno radila je poneka (npr. u Livnu do 1885. i Rami do 1899.).

Ako se sada upitamo kako su bile uređene te škole, odgovor ne može biti jednostavan, jer su se te škole postupno razvijale i razlikovale se od mjesta do mjesta. Ipak se s vremenom, osobito od 1867., došlo do uglavnom ujednačenog oblika trogodišnje ili četverogodišnje osnovne škole, u kojoj se, po redu, učilo čitati i pisati, zatim račun, vjeronauk te nešto zemljopisa i povijesti. Nastava je započinjala početkom rujna a svršavala koncem lipnja. Nastavu su držali prije i poslije podne po tri sata, a zimi popodne po dva sata. Četvrtak je bio slobodan dan a isto tako i nedjelje i na brojne blagdane nije bilo nastave.

Nastavu su držali uglavnom franjevci. Tek na nekoliko mjesta (3-4) bili su nekad namješteni i civilni učitelji koje je trebalo plaćati. Svećenicima, koji su ujedno bili i učitelji, nije bilo lako, jer su već imali svoje svećeničke zadatke. Najveća poteškoća bila je uzdržavanje škole. Trebalo je izgraditi školsku zgradu ili iznajmiti prostorije za održavanje nastave. A odakle namaknuti novac? Samo negdje (npr. u Sarajevu) turska je vlast za to dala nešto (10.000 groša). Ipak je dosta zgrada podignuto; iako skromne, dobro su služile. A onda, trebalo je nabaviti školski inventar: klupe, učila, udžbenike. I tu je trebalo moljakati od stranih vlada nešto u tu svrhu. Najznatniji je prilog dala Austrija: godišnje 1500 forinti. To bi nekako zadovoljilo potrebe jedne škole ali za nekoliko desetaka škola bila je to tek mrvica. Najveći izdatak išao bi na plaće učitelja, no franjevci su radili besplatno. Tek ponekad bi dobili od onih 1500 forinti neko malo priznanje (od 10 do 30 forinti jednom godišnje a samo iznimno 100 forinti i to samo neki). Učiteljska mjesečna plaća bila je inače 300 forinti na mjesec.

Uz ove franjevačke škole valja navesti i škole časnih sestara milosrdnica, koje su iz Zagreba doveli biskup fra Paškal Vujičić i fra Grgo Martić. Uz velike žrtve one su otvorile škole u Sarajevu (1871.), Docu kod Travnika, Derventi, Mostaru i Banjoj Luci (1872.), u Stocu (1873.) i Livnu (1874.). I druga su ih mjesta htjela imati (npr. Fojnica), ali nije bilo moguće udovoljiti tim željama.

Na njihovim školama predavale su stručno osposobljene sestre-učiteljice, naravno – bez plaće! Za školske potrebe dobivale su njihove škole skromnu potporu jednom godišnje: od 300 do 500 forinti. Da bi mogle živjeti, sestre su se bavile i svojom ekonomijom i dobivale poneki prilog izvana. Njihove su škole bile uređene prema austrijskom sustavu i poučavanje je bilo uzorno. Tako su one nastavile svojim radom i nakon okupacije pa i kasnije sve do komunizma.

Osvrt

Bilo je prigovora radu franjevačkih škola. Da je u njima moralo biti i nedostataka, svakom je poštenom promatraču bilo jasno kad se uvaže okolnosti njihova rada. Školski rad franjevaca bio im je dodatno opterećenje uz njihove redovne dužnosti. Obavljali su ga bez sredstava, besplatno i u “nemogućim” uvjetima. Oni su njime dali divovski doprinos dobru svoga puka a plodovi su bili veliki. Čitava jedna ljudska generacija, od 1850. do 1883. , “progledala” je zahvaljujući njima. U tom roku oni su opismenili, kako ja računam, oko 15.000 ljudi. To osobito vrijedi za naše obrtnike, koji i jesu najčešće bili učenici tih škola. Oni su stvorili našu prvu čitalačku javnost. Ti mladi ljudi s oduševljenjem su prihvatili da se služe molitvenicima, da čitaju vjerske glasnike, kalendare poput Danice; s velikom su ljubavlju čitali Jukićeve narodne pjesme (zvane “Tomićke”). Od te generacije mnogi su postali revni pratitelji svetojeronimskih izdanja a neki i Matice hrvatske. Tako su se mogli i sami uzdizati u gospodarskom, zdravstvenom i kulturnom pogledu. Neki su od njih postali profesori i doktori – npr. Tugomir Alaupović. S time je rasla i njihova osobna, narodna i vjerska samosvijest.