32
Što to u čovjeku neopisivo opisati želi, nedodirljivo dodirnuti žudi, nepojmljivo pojmiti nastoji? Je li to tek želja da se barem nešto od toga u sebi zaključa i sačuva za škrtija vremena ili je to odsjaj Vječnoga koji te nenametljivo na sebe podsjeća?
Uzvišeno je ne samo znati nego i osjetiti kako si dio veličanstvene priče koja nedostižno premašuje sve tvoje mogućnosti i granice. Pa ipak si bitan, jer je Ljubav, prapočetak svega, u jednom trenutku vremena uzela tijelo čovjeka.
Bože, ne bih se usudio ništa drugo moliti osim da mi s vremena na vrijeme pomogneš ljepotu oko sebe prepoznati i u sebi je sačuvati. Tako će uvijek u mojim očima biti dovoljno svjetla da osvijetli breme vremena koje se ne može razumjeti niti izreći, a mora se nositi.
