Prema medijskom izvještajima prije nekoliko dana je u Vatikanu održan „susret čelnika kontinentalnih tijela Katoličke crkve na kojem se analiziraju dosadašnji plodovi i daljnji koraci ovog povijesnog sinodskog hoda“. Kada je tadašnji papa Franjo u listopadu 2021. godine službeno otvorio trogodišnji (a pokazat će se, zapravo permanentni) proces Sinode o sinodalnosti, dobar dio medija je proglasio taj događaj najvećim crkvenim događajem nakon Drugog vatikanskog sabora. Obećanja su bila velika, gotovo mesijanska: Crkva će prodisati punim plućima, strukture će se demokratizirati, periferije će progovoriti, a otuđeni će se vratiti u crkvena zdanja. Danas, s distance i s pogledom na nasljeđe koje nam je taj proces ostavio, trebamo se iskreno zapitati je li ova višegodišnja institucionalna avantura doista donijela duhovno proljeće, ili je zapravo iscrpila Crkvu i ostavila je u stanju trajne, neurotične zbunjenosti?
Sam naziv „Sinoda o sinodalnosti“ predstavlja vrhunac teološkog apsurda i jezične tautologije, svojevrsno „prazno okretanje u krug“ koje slikovito opisuje i sam proces. Kada institucija organizira trogodišnji globalni događaj kako bi raspravljala o pojmu koji je izveden iz njezina vlastitog imena, ona šalje poruku da je izgubila vanjski fokus i upala u slijepu ulicu autoreferencijalnosti. To je ekvivalent situaciji u kojoj bi se neka tvornica automobila bavila „automobilnošću“ umjesto da proizvodi vozila ili bolnica samom sobom i svojim hladnim pogonom umjesto liječenjem bolesnika. Za golemu većinu prosječnih vjernika, taj je pojam ostao potpuno apstraktan, nerazumljiv i tuđ – lingvistički konstrukt skovan u kabinetima crkvenih birokrata koji nema nikakvo uporište u svakodnevnom vjerničkom životu. Kada se upita običnog vjernika što za njega znači „sinodalnost“ ili pak „sinoda o sinodalnosti“, reakcija koje slijedi je u najboljem slučaju zbunjenost, a u najgorem ravnodušnost. Crkva je tako pala na najvažnijem ispitu komunikacije: umjesto da govori jasnim, evanđeoskim jezikom koji privlači, ona se sakrila iza teološkog žargona koji izolira i zbunjuje vlastiti narod.
Ono što je ambiciozno najavljivano kao „hod zajedništva, sudjelovanja i poslanja“ u praksi se pretvorilo u birokratski megaprojekt. Umjesto mističnog tijela Kristova koje naviješta Radosnu vijest, dobili smo Crkvu koja nalikuje na korporaciju u stanju permanentnog restrukturiranja. Najveća iluzija sinodalnog procesa je njegova navodna inkluzivnost. Teorija je tvrdila da će se čuti glas svakog vjernika, pa i onih s ruba društva. Stvarnost na terenu je, međutim, bila sasvim drukčija. Prosječni vjernik, onaj koji nedjeljom puni crkvene klupe, moli krunicu i živi od sakramenata, jedva je uopće registrirao da se događa nekakva „sinoda“. Sinodalne upitnike i žustre rasprave preuzela je visokoobrazovana crkvena i akademska elita, profesionalni teolozi te nevladine udruge s već unaprijed definiranim ideološkim agendama.
U tom bizarnom obratu, autentični sensus fidelium (osjećaj vjere) zamijenjen je anketnim inženjeringom. Rezultati koji su stizali u Rim često su odražavali frustracije i želje bogatih, ali duhovno opustošenih zapadnoeuropskih (napose njemačkih) crkvenih krugova. Glas naroda tako je postao glas onih koji imaju vremena i logistike sjediti po radnim skupinama vodeći beskrajne i besmislene rasprave oko vrlo nebitnih stvari za današnjeg vjernika. Posebno brine kulturološki i lingvistički zaokret koji je Sinoda donijela. U crkveni diskurs na velika je vrata ušao zamoran, sterilan jezik koji više priliči agencijama Ujedinjenih naroda ili modernim PR agencijama nego zajednici ribara s Galilejskog jezera. Pojmovi poput „inkluzivnosti“, „osluškivanja“, „razlučivanja“, „transparentnosti“, „horizontalnosti“ i „metodologije razgovora u Duhu“ postali su obvezna mantra na beskrajnim zasjedanjima kako u Vatikanu, tako i u mnogim lokalnim crkvama.
U tom poplavnom valu administrativnog rječnika, negdje su se usput izgubili i utopili temeljni pojmovi kršćanstva. Koliko smo puta u sinodalnim dokumentima čuli riječi poput obraćenje, svetost, grijeh, pokora ili recimo spasenje duša? Crkva se pod Franjinim vodstvom tijekom ovog procesa previše bavila sobom, svojim procedurama i vlastitom strukturom. Dok je svijet gladovao za jasnim moralnim i duhovnim orijentirima, mi smo mu ponudili priručnik o organizaciji sastanaka.
Navodna namjera Sinode bila je izgraditi zajedništvo, no ona je funkcionirala kao savršen katalizator polarizacije. Otvaranjem rasprava o pitanjima koja zadiru u samu narav crkvene discipline i dogme – od ređenja žena i ukidanja celibata do blagoslova istospolnih parova – stvoren je opasan, nerealan privid da je u Katoličkoj crkvi sve podložno pregovorima, lobiranju i glasanju, baš kao u parlamentu. Konačni ishod tog procesa nije donio olakšanje, nego duboku frustraciju na oba ideološka pola. Progresivno krilo se osjeća prevarenim jer korjenite revolucije koje su im se smiješile iz radnih dokumenata na kraju nisu formalno i pravno uobličene, a tradicionalno i konzervativno krilo ostalo je traumatizirano i otuđeno, gledajući u sinodalnosti perfidan pokušaj protestantizacije i rastakanja katoličkog identiteta iznutra. Najbolji (i najopasniji) primjer toga je njemački „Sinodalni put“ koji je, podgrijan rimskim vjetrom u leđa, u nekoliko navrata doveo Crkvu na sami rub formalnog raskola, pokazujući da se duh podjela, jednom pušten iz boce, teško vraća natrag.
Slušanje je, bez sumnje, kršćanska vrlina. No, kada slušanje postane trajna metoda i sama svrha institucionalnog postojanja, ono prerasta u paralizu. Sinodalnost je pretvorena u beskonačni krug sastančenja na kojima se raspravlja o tome kako bismo trebali raspravljati. Dok se crkvena mašinerija bavila tehnikama vođenja dijaloga, zapadni je svijet galopirajuće sekulariziran.
Pokojni papa Franjo ostavio nam je u nasljeđe Crkvu koja je strukturirana poput permanentnog sabora. No, taj eksperiment decentralizacije razotkrio je jednu duboku istinu: katolički organizam ne može funkcionirati bez snažnog, jasnog i nepokolebljivog autoriteta. Kada rimski centar oslabi ili postane izvor dvosmislenih signala, lokalne crkve ne postaju slobodnije, nego se gube u partikularnim interesima i međusobnim trvenjima.
Poručivano nam je kako će Sinoda o sinodalnosti biti lijek za probleme modernog doba, a ona je zapravo postala tek vjerno zrcalo krize u kojoj se Katolička crkva već desetljećima nalazi – krize identiteta, autoriteta i, naposljetku, vjere. Pokazalo se, naime, da „zajednički hod“ ne vrijedi apsolutno ništa ako smo putem zaboravili Onoga koji je jedini Put, Istina i Život. Na novom vodstvu Crkve sada je težak zadatak: ugasiti projektore, pospremiti sinodalne fascikle i ponovno otvoriti Evanđelje.
