„Koje je zadnje blaženstvo zapisano u evanđeljima koje je izgovorio Isus?” pita me – u ono vrijeme – fra Bonaventura Duda, dok mi na zadnju stranicu Novoga zavjeta s uvodima i bilješkama Ekumenskoga prijevoda Biblije upisuje zaključne riječi posvete: „…dok ne ugledamo otkrito Božje Lice”. I prije negoli dospijem promisliti, kamoli odgovoriti, on već uz osmijeh govori: „Blago onima koji ne vidješe, a vjeruju.” Nije propuštao nijednu prigodu potaknuti svoje slušatelje i sugovornike da posvete osobitu pozornost na Božju riječ. Pritom su mu Isusova blaženstva bila osobito na srcu.
Blaženstva! Pri spomenu te riječi, nerijetko pomišljamo na blagost života, na lagodu, na ono što rasterećuje, na spokojan život koji smo uspjeli dohvatiti. Ili: koji je netko drugi uspio dohvatiti. Blaženstvom se običava nazivati i raj. Govorimo o svijetu blaženih. O vječnom blaženstvu.
Ali blaženstvo se na različite načine korijeni u zemlji i razlijeva nebeskim prostranstvima. Da bi na zemlji blaženstvo zaživjelo, potrebno je mnogo posvećenosti i truda, k tome i ne privremenoga, ne povremenoga. Blaženstvo se razrasta po zahtjevnosti i postojanosti. Blaženoga čovjeka resi vjernost, on u svemu ustrajava u svom evanđeoskom određenju. Blaženik je čovjek koji je uskladio svoj hod s Božjim i koji se zbog toga ni od koga ne odmiče, ni od koga ne smatra boljim, nego ustrajava u zauzetosti za ovaj svijet.
Aleksandar Šmeman, pravoslavni svećenik, svojedobno je napisao niz prelijepih meditacija o blaženstvima. Pišući o svakom pojedinom blaženstvu iz Govora na gori u Matejevu evanđelju, on vrlo uvjerljivo i dojmljivo pokazuje da je tim blaženstvima Isus opisao sebe i život koji će mu valjati proživjeti. Posljedično, i život svakoga tko se istinski odluči za evanđelje.
Moglo bi se reći da blaženstva odabiru čovjeka, ne čovjek blaženstva. U mnogim uočljivim, ali i na različite načine zastrtim životnim odrednicama, čovjek se suočava s blaženstvima. Ili će im se odazvati ili će im okrenuti leđa. I srce.
Ima ih koji bi htjeli ovladati blaženstvima kojih su dionici, biti njihova mjera. Ali tko će odmjeriti nadahnuća, darove Duha Svetoga? Tko će naći riječ za neizrecivo? Kakvoga bi smisla imalo staviti evanđelje na tezulju svoje nedostatne volje?
Ljudsko srce čini mudrim upravo njegova raspoloživost blaženstvima. Hod njima ususret i kada krijepe i kada razdiru. I kada njeguju i kada ne štede. Jer život s Isusom poznaje i vrijeme suza i vrijeme kad će svaka suza biti otrta s očiju. I vrijeme kada ljubav progovara zagrljajima i kada progovara ranama. I kada se ljudska i Božja riječ susreću u tišini. Bezglasno.
U konačnici, svako je blaženstvo iskaz ljubavi. I opet: i ljudske i Božje. Iskaz je ljubavi i kada se čini da ostaje nedorečeno. Jer Božja je riječ prostranija od vremena. I neumorna poput sjemenja.
