Ti si svet, jedini Gospodin Bog, koji čudesa činiš.
Ti si jak, Ti si velik. Ti si svevišnji,
Ti si svemoguć, Ti Oče sveti, kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedan Gospodin, Bog nad bogovima.
Ti si dobro, sve dobro, najviše dobro,
Gospodin Bog živi i istiniti.
Isusove rane na njegovom tijelu dokazuju da je Franjo, koji je najdublje bio ranjen ljubavlju, postao i sam rana. U Sv. Damjanu imao je križ pred sobom, a na La Verni u sebi. On je postao simbol Krista, slika i prilika Raspetoga, „drugi Krist”, kako svjedoči sv. Bonaventura. Na njemu se obistinilo ono što je kasnije Angelus Silesius jezgrovito izrekao: „Pretvorit ćeš se u ono što voliš.”
Brat Leon, duhovni pratitelj i tajnik sveca, nije bio očevidac ovog događaja, ali je bio sudionik. Njega je Franjo poveo sa sobom tijekom posta u čast sv. Mihovila. Franjo se uzdignuo u mistične visine, a Leon se osjećao potišten. Franjo je želio biti sȃm i ostati neopažen. Leonu je teško pala odvojenost od ćelije svoga brata i prijatelja i što nije imao udjela u onom što se s Franjom zbivalo. Mogao je samo naslućivati da su to za Franju bili najsvetiji životni trenutci. Franjo je pokušavao sakriti rane koje su krvarile, ali je jedva mogao stajati na nogama. Brat Leon je zanijemio zbunjen i šokiran. Osjećao se odbačenim od prijatelja koji je bio u prisnom dijalogu s Bogom. No, Franjo je shvatio situaciju. Da bi utješio brata Leona, napisao mu je na listiću Hvale Bogu višnjemu i osobni blagoslov. Kakva je ovo molitva? Što Franjo izriče u njoj?
U prvom dijelu molitve Franjo ističe Božju veličinu i dobrotu. Početni stih ulazni je poziv koji obrazlaže molitvu. Samo je ovdje navedeno Božje djelovanje. Inače je riječ o tome tko je i kakav je Bog. Franjo govori u sadašnjem vremenu: „Ti si”, „ti činiš”. On je još sasvim pod utjecajem mističnog doživljaja stigmatizacije. U Božjim čudesima koja spominje zapažamo iskustvo milosti. Franjo je dirnut čudesnom božanskom ljubavlju. Ono što Franjo kod Boga uvijek iznova ističe jest Božja svetost. Bog je onaj sasvim drugi, s druge strane naših predodžbi i mogućnosti: Bog je svet i svemoguć.
U drugom i trećem stihu naglašena je Božja transcendencija: njegova jačina, veličina i stvaralačka snaga. Bog je istodobno svevišnji i nama očinski blizu. Bog je kralj neba i zemlje. Franjo spaja dvije molitve koje je Isus govorio, a koje stoje u Novom zavjetu na različitim mjestima: Iv 17,11 (Oče sveti, sačuvaj ih… da budu jedno kao i mi) i Mt 11,25 (Slavim Te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima). Franjo moli Isusovim riječima. To pokazuje koliko se udubio u Isusove molitve upućene Ocu i potpuno ih usvojio.
Božja čudesnost nalazi svoj izraz u tajni Presvetog Trojstva. Četvrti i peti stih ispovijedaju tu tajnu koja je bit kršćanstva. Pri tome se ne radi o filozofskim brojčanim špekulacijama, nego o Božjoj komunikaciji ljudima. Bog u sebi nije samotnjak, nego punina života i relacija koja se u svom zajedništvu triju osoba u ljubavi daruje drugima. Na to upućuje trostruki „bonum”: Bog je upravo „dobro, sve dobro, najviše dobro”.
U ovom Franjinom hvalospjevu ne radi se o njemu, nego o Bogu. Franjino „Ja” uronjeno je u ono Božje „Ti”. Molitva je pročišćena od svake egocentričnosti. Ovo je molitva obraćenja, čistog gledanja Boga licem u lice. Ovo je ganuti doživljaj Božje ljubavi dan Bogu na znanje bez ikakve akcije. Ovdje je činjenje sasvim preplavljeno bivanjem. To je onaj Božji bitak koji se ljubavlju razmatra. Stigme su pečat, potvrda koliko je Krist oblikovao Franju te je sa sv. Pavlom mogao reći: „Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2,20).
