Početna stranica » Toma Čelanski

Toma Čelanski

281 pregleda

Toma Čelanski je, dakle, s vremenom postao pravi specijalist za franjevačku hagiografiju

Bio je prvi životopisac Franje i Klare iz Asiza. Mnogi kasniji pisci oslanjali su se većinom na njegova djela. Fra Arnold iz Sarranta († 1365.), provincijal Akvitanije, nazvao ga je jednim od četvorice franjevačkih evanđelista. Rođen je u bogatoj obitelji između 1185. i 1190. godine u malom mjestu Celano u Abruzzu, u Marsiji. Iz njegove književne djelatnosti očito je da je studirao. Koristi se dobro latinskim, dobar je poznavatelj Biblije te spisa i misli crkvenih otaca.

Oko 1215. kao mladić, zajedno s još nekim pismenim i plemenitim ljudima, pristupio je Franjinu bratstvu. Vjerojatno je Toma tad već bio svećenik i završio svoje studije. Neko je vrijeme morao ostati u Porcijunkuli pod vodstvom Franje zajedno s ostalima koji su tek bili primljeni. Oni su pripadali drugoj generaciji braće i trebali su i primjer i Franjine riječi da nauče smisao oblika života koji su tek započeli.

Toma je bio prisutan na generalnom kapitulu 1221. kad je donesena odluka o pokretanju druge misije u Njemačkoj. Kad Jordan Janski u svojoj Kronici donosi popis braće za misiju, koje je izabrao fra Cezarije, naglašava da je među njima i Toma Čelano, autor prve i druge legende o svetom Franji (Jord 19). Također prema Kronici, Toma je u travnju 1223. izabran za gvardijana samostana u Mainzu, Wormsu, Speyeru i Kölnu. Krajem iste godine fra Cezarije iz Speyera, provincijal u Njemačkoj, imenovao je Tomu za svoga vikara i vratio se u Italiju. Na generalnom kapitulu 1223. brat Albert iz Pise izabran je za novoga provincijala Njemačke, dok je Toma, vjerojatno do 1224., bio kustod Rajnske kustodije, a krajem te godine vratio se u Asiz.

Gotovo sigurno je bio na svečanoj Franjinoj kanonizaciji 16. srpnja 1228. u Asizu, što se može zaključiti iz detaljnoga i živoga načina na koji opisuje cijelu ceremoniju. Vjerojatno je tad od pape Grgura IX. dobio nalog da napiše život novoga Sveca. Ovaj je zahtjev označio novu fazu u njegovu životu, onu u kojoj je postao hagiograf oca Franje. Sigurno se jako morao potruditi, budući da je 25. veljače 1229., za vrijeme papina boravka u Perugii, već bio završio svoj posao, te zatražio i dobio odobrenje za Vita beati Francisci (Život blaženog Franje) ili kako se neformalno kaže Prvog životopisa.

Nešto kasnije zatraženo je od njega da reducira taj životopis za liturgijsku molitvu. Tako je oko 1230. nastala Legenda ad usum chori (Životopis za uporabu u koru). U njemu, između ostaloga, nalazimo opis prijenosa Franjina tijela 25. svibnja 1230. u novu baziliku sagrađenu njemu u čast. Prema tom veličanstvenom opisu može se zaključiti da je na tom događaju i sam bio prisutan. Iste godine, Toma se u Porcijunkuli susreo s Jordanom Janskim i tom prigodom darovao mu neke Franjine relikvije (možda primljene prigodom prijenosa svečeva tijela), a koje je Jordan odnio u Njemačku u Würzburg, kako opisuje Kronika (usp. Jord 59).

Nema daljnjih podataka o Tominoj djelatnosti sve do poziva generalnoga ministra Krescencija da napiše još jedno djelo o Franji, ovaj put na temelju svjedočanstva i sjećanja onih koji su bili bliski Franji. To djelo pod naslovom Memoriale in desiderio animae (neformalno Drugi životopis) bilo je gotovo oko 1249. Na poziv generalnoga ministra Ivana iz Parme, Toma je napisao i Treći životopis nazvan Tractatus de miraculis sancti Francisci (1250. – 1252.). Smatra se također da je na poziv pape Aleksandra IV. napisao Legenda sanctae Clarae u povodu kanonizacije sv. Klare 1255. Toma Čelanski je, dakle, s vremenom postao pravi specijalist za franjevačku hagiografiju.

Umro je 1260. godine, a na generalnom kapitulu u Parizu 1266. odlučeno je da se unište sve Franjine biografije prije 1263. Na taj je način uništeno Tomino hagiografsko djelo, kao i drugih autora koji su radili na tome da se sačuvaju i prenesu sjećanja na serafskoga oca. Kao posljedica toga, sve do 18./19. stoljeća sve generacije Manje braće i franjevačke obitelji mogli su upoznati asiškoga sveca uglavnom u svjetlu Bonaventurine Legende maior iz 1263. Tek nakon dugih godina šutnje Vita beati Francisci tiskana je prvi put 1768., Memoriale 1806. a Tractatus de miraculis 1899. godine. Među liturgijskim pjesmama koje se pripisuju Tomi valja spomenuti posljednicu Sanctitatis nova signa, a vjerojatno i vrlo poznatu posljednicu Dies irae.

Prema predaji umro je 4. listopada. U 18. stoljeću njegovi posmrtni ostaci položeni su u glavni oltar franjevačke crkve u Tagliacozzu. A još od 16. stoljeća počinju se javljati svjedočanstva o pobožnosti na njegovu grobu. Proces kauze za beatifikaciju i proglašenje svetim sluge Božjega Tome Čelanskog još nije dovršen.