Ivan Pavao II. je ustvrdio: „Neprestance raste broj onih koji Krista ne poznaju i nisu dio Crkve, štoviše, otkad je Sabor završio, taj se broj gotovo udvostručio. To golemo mnoštvo ljudi, koje Otac ljubi i za koje je poslao svoga Sina, očito hitno treba misiju.”1 No što su potrebe veće paradoksalno sve više opada svijest za misijskim djelovanjem. Zanemarivanje i zamiranje evangelizacije pokazatelj je da kriza ugrožava sada već same temelje Crkve.
Pavao VI. je s pravom poručio da evangelizacija svih ljudi tvori temeljnu „zadaću i poslanje” Crkve i da je ona „upravo radi naviještanja Evanđelja”.2 „Crkvi, prenošenje Evanđelja za nju nije nešto neobvezatno: po naredbi Gospodina Isusa to je njezina dužnost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se spasili. Da, ta poruka je neophodna. Ona je jedinstvena. Nemoguće ju je nečim drugim nadomjestiti. Ne podnosi ni ravnodušnost, ni sinkretizam, ni preudešavanja. U pitanju je ljudsko spasenje. Ona ukazuje na ljepotu Objave. Sadrži mudrost koja nije od ovoga svijeta. Po sebi je kadra pobuditi vjeru, vjeru koja se temelji na sili Božjoj. Ona je Istina. Zaslužuje da joj apostol posveti sve svoje vrijeme, sve svoje sile, a da joj, ustreba li, žrtvuje i vlastiti život.”3 Dakle, Isus je htio Crkvu ne da se ona bavi samom sobom nego da se bori za spasenje svake duše. Svijest o dužnosti i neophodnosti naviještanja Radosne riječi ipak kao da se izgubila i ostala u sjeni raširenoga otpada od vjere. Dok se katolici ne vrate svom izvornom poslanju misionara, ne može biti napretka u Crkvi, ni duhovnoga ni brojčanoga, jer Bog, bez obzira na to kako teške bile okolnosti, traži našu suradnju.
Drugi vatikanski sabor dodatno prisnažuje: „Crkva se rodila zato da šireći posvuda na zemlji kraljevstvo Kristovo na slavu Boga Oca sve ljude učini dionicima spasonosnog otkupljenja, i da se po njima sav svijet doista upravi ka Kristu. Svaka djelatnost mističnog Tijela usmjerena prema tom cilju zove se apostolat, koji Crkva vrši svim svojim udovima, dakako na različite načine; kršćanski je naime poziv po svojoj prirodi također i poziv na apostolat” (AA,2). Drugim riječima svaki krštenik mora biti i apostol. Tako je sveta Mala Terezija, iako je bila redovnica u zatvorenom samostanu, proglašena zaštitnicom misija jer je svoju svakodnevnicu s ljubavlju prikazivala za misije. Ništa nije izgubila na aktualnosti tvrdnja Ivana Merza kako „sva ljudska djelatnost mora biti radi ljubavi, radi apostolata, radi toga da se širi Kraljevstvo Božje među ljudima”.4 Nitko nema izgovora da ne može biti dionik naviještanja Radosne riječi. Štoviše, slobodno se može zaključiti tko nije apostol taj nije ni kršćanin.
Nužnost evangelizacija
Što može jedan svećenik učiniti u sadašnjoj krizi vjere koja razara sve pred sobom? Mnogi se jednostavno predaju i životare do kraja svoga vijeka s glavnom brigom pazeći da se nikome ne zamjere i da budu materijalno zbrinuti. Tako postaju sudionici tihe eutanazije kršćanstva. Drugi se pak odvaže ići protiv struje i trude se biti apostoli dijeleći uvjerenje sv. Pavla: „Jer, što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelje ne navješćujem!” (1 Kor 9,16). U prošlosti je primjerice u nekim francuskim biskupijama čak polovica svećenika odlazila u misije a sada nemaju dovoljno svećenika ni za svoje potrebe pa njima dolaze misionari.5 Bez obzira na oskudicu zvanja treba njegovati velikodušnu raspoloživost za upućivanje u misije i Bog će to višestruko nagraditi novim zvanjima. U protivnom ako prevlada uskogrudnost i sebičnost, propadanje će se samo ubrzati.
Laici pak često drže da evangelizacija na njih ne spada, a upravo oni mogu lakše doći do mnogih koji su daleko od vjere. Ne čudi što se Drugi vatikanski sabor izravno obratio laicima istaknuvši njihov „vlastiti i apsolutno nuždan udio u poslanju Crkve. Apostolat laika, naime, koji proizlazi iz samog njihovog kršćanskog poziva, nikad ne smije u Crkvi izostati” (AA,1). Naše suvremene okolnosti „iziskuju apsolutno da njihov apostolat bude intenzivniji i prostraniji” (AA,1) te da odgovori na nova pitanja i „teške zablude koje nastoje potpuno izvrnuti religiju, moralni red i samo ljudsko društvo” (AA,6). Hrabro zalaganje za istinu je neodvojivo od preobražavanja svijeta iznutra i izgradnje alternative, makar u katakombama. U današnjem sekulariziranom svijetu ovo je ogromna zadaća o kojoj ovisi vjera budućih naraštaja i sam opstanak kršćanstva.
Laici su također, prema svojim mogućnostima i darovima, pozvani biti apostoli ne samo primjerom života nego i naviještanjem Krista riječima kako prema nevjernicima, „da se privedu k vjeri”, tako i prema vjernicima „da se pouče, učvrste i potaknu na gorljiv život” (AA,6). Sjetimo se samo koliko je majka Angelica kao obična redovnica učinila sa svojom najuspješnijom katoličkom televizijom Eternal Word Television Network (EWTN) i svojim emisijama za širenje vjere. Osobni odnos s Bogom i odvažna vjera u Providnost jamac je uspjeha.
Uzajamno prebacivanje odgovornosti laika i svećenika za apostolat ne vodi nigdje i izgovor je za lijenost. Svatko treba činiti ono što je u njegovoj moći pa će mu Bog otvarati put i preko njega pokretati druge. Iz toga će se onda prirodno roditi i razvijati plodna međusobna suradnja u provedbi zajedničkoga cilja spašavanja duša.
Neprijatelj čovjeka
Od početka ljudske povijesti imamo pogubno djelovanje Zloga za kojega je apostol Petar upozorio: „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre” (1 Pt 5,8). On kao duh ne treba odmora i djeluje neumorno na propasti čovjeka i kao takav izvor je svakoga zla. Danas kad se o đavlu ne govori, a mnogi kršćani čak u njega ne vjeruju, njegovo zloćudno djelovanje je učinkovitije jer se na njega ne računa. Pavao VI. je nakon Koncila dramatično upozorio da je „kroz nekakvu pukotinu Sotonin dim ušao u Božji hram”.6 Drugom prigodom dodaje: „I u Crkvi vlada to stanje nesigurnosti. Mislilo se kako će poslije Koncila granuti sunce za povijest Crkve. Naprotiv, došao je oblačan dan, dan oluje, mraka, traženja i nesigurnosti.”7
Uvjeren je da se to ne može objasniti samo naravnim razlozima: „Vjerujemo da je nešto natprirodno došlo u svijet upravo zato da poremeti i uguši plodove ekumenskog Koncila.”8 Nekoliko mjeseci kasnije kaže: „Koje su danas najveće potrebe Crkve? Neka vas ne začudi naš odgovor kao jednostavan ili čak praznovjeran ili nerealan – jedna od najvećih potreba jest obrana od onog zla koje zovemo Đavao… Izlazi iz okvira biblijskog i crkvenog nauka onaj tko odbacuje priznati njegovo postojanje; ili onaj tko ga pretvara u nekakvo zasebno počelo, koje nema, za razliku od svakog drugog stvorenja, svoj izvor u Bogu; ili onaj tko ga tumači kao pseudo-stvarnost, pojmovno i fantastično uosobljenje nepoznatih uzroka naših zala… On je neprijatelj broj jedan, napasnik nadasve. Znamo da to mračno i zbunjujuće biće doista postoji i da još djeluje podmuklom lukavošću. To je skriveni neprijatelj, koji sije zablude i nesreće u ljudskoj povijesti.”9 Koliku štetu nanosi zorno pokazuje sustavni rast odbacivanja i mržnje na Crkvu. Još je 1978. godine Pavao VI. o tome progovorio zaključivši: „I kakva plima antiklerikalizma, nereligioznosti, slijepog, ali oštroumnog bijesa protiv svake preživjele vjere, i više nego ikada protiv religiozne, institucionalizirane, neovisne vjere koja se zove Crkva!”10
Antievangelizacija
Negativno djelovanje đavla nadahnjuje i potiče slično, pojedinačno i kolektivno, djelovanje ljudi tvoreći skupa snažnu antievangelizaciju. Ovo djelovanje se provodi bezobzirnom bezbožnom indoktrinacijom, preko institucija i medija, ali i promicanjem poganskih praksi nemorala, hedonizma, idolatrije te na koncu i sotonizma.
Ivan Pavao II. je dao podrobnu analizu toga procesa: „Crkva svakoga dana obnavlja borbu s duhom ovoga svijeta, borbu koja nije ništa drugo doli borba za njegovu dušu. Ako su u njemu s jedne strane nazočni Evanđelje i evangelizacija, s druge strane postoji snažna antievangelizacija koja raspolaže sredstvima i programima i žestoko se opire Evanđelju i evangelizaciji. Borba za dušu suvremenoga svijeta najžešća je tamo gdje se duh ovoga svijeta čini najjači. U tom smislu Redemptoris missio govori o modernim aeropazima, to jest o novim propovjedaonicama. Ti aeropazi danas su svijet znanosti, kulture, sredstava komunikacije; to su ambijenti u kojima se stvaraju intelektualne elite, pisci, umjetnici.”11 Posebno moderna europska civilizacija snosi veliku odgovornost na globalnom planu jer je „počinila i mnoge pogreške i zlouporabe u odnosu na čovjeka, iskorištavajući ga na tolike načine”.12 Uz to ona se „uvijek zaodijeva strukturama sile i političkog i kulturnog ugnjetavanja (osobito sredstvima društvene komunikacije) kako bi čitavom čovječanstvu nametnula slične zablude i zlouporabe”.13 U pozadini svega stoji „borba protiv Boga, sustavno uništavanje svega kršćanskog: borba što u velikoj mjeri već tri stoljeća prevladava u mišljenju i životu Zapada. Marksistički kolektivizam samo je ‘pogoršano izdanje’ tog programa.”14 Ovo plansko i organizirano djelovanje, nastalo na zapadu, predvođeno „grešnim strukturama”, opijeno svojim uspjesima i sigurno u konačnu pobjedu, sada otvoreno diskriminira i pustoši ostatke kršćanstva ponosno proglašavajući zlo dobrim, a laž istinom kao što zorno pokazuje rodna ideologija i praksa.
Biti ili ne biti
Kardinal Karol Wojtyla proročki je ukazao još 1976. godine, u obraćanju tijekom Euharistijskoga kongresa u Philadelphiji, da je posrijedi jedinstveno događanje u povijesti: „Sada se nalazimo pred najvećom povijesnom konfrontacijom koju je čovječanstvo ikada doživjelo. Ne mislim da to u potpunosti shvaća široki krug Američkog društva, ili cijeli široki krug kršćanske zajednice. Sada smo suočeni s konačnim sukobom između Crkve i protucrkve, između Evanđelja i protuevanđelja. Sukob je unutar planova Božje Providnosti, to je kušnja s kojom se čitava Crkva, a posebno Poljska crkva, mora suočiti. To je kušnja ne samo našoj naciji i Crkvi, već u izvjesnom smislu test 2000 godina kulture i kršćanske civilizacije, sa svim posljedicama na ljudsko dostojanstvo, prava pojedinca, ljudska prava i prava nacija.”15 Kada kaže „konačni sukob” to znači da se radi o biti ili ne biti, odnosno o tome da se želi potpuno zatrijeti kršćanstvo sa svim njegovim plodovima i nametnuti novi, protukršćanski poredak. U konačnici to znači zamijeniti Krista s Antikristom. U ovoj situaciji na nama je da krenemo iz početka po uzoru na prve kršćane dajući prednost osobnom apostolatu. Odvažimo se na sustavne iskorake. Zašto primjerice naše mlade, nakon postizanja punoljetnosti, ne bismo poslali barem pola godine u posebne komune, poput Cenacola, gdje će očistiti dušu od grješnih svjetovnih zagađenosti i razviti jak molitveni život, a onda pola godine u misije gdje će otkriti radost osvajanja duša za Krista? Sada kada izgleda sve izgubljeno imamo iznimnu priliku da se vratimo prvoj ljubavi i onome najbitnijem Kristu te da se preko naše velikodušne evangelizacijske zauzetosti Bog proslavi. Ne radi se samo o spasenju ljudi kojima smo poslani i koji su nam bliski nego i o vlastitoj vječnoj sudbini jer se raj može izgubiti i grijehom propusta bez obzira stoji li iza njega kukavičluk, lijenost ili nešto treće.
1 Ivan Pavao II., Redemptoris missio. Enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, KS, Zagreb, 1991., 8 (br. 3).
2 Pavao VI., Evangelii nuntiandi. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu, Rim, 1976., br. 14, na: https://www.vatican.va/content/paul-vi/hr/apost_exhortations/documents/hf_p-vi_exh_19751208_evangelii-nuntiandi.html, (9. svibnja 2022.).
3 Ibidem, br. 5.
4 Ivan Merz, Naš ovogodišnji prosvjetni rad, rukopis, Zagreb, Arhiv I. Merza, F 36.
5 Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., 130.
6 Pavao VI., Omelia, Rim, 29. lipnja 1972., na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/homilies/1972/documents/hf_p-vi_hom_19720629.html, (17. lipnja 2022.).
7 Ibidem.
8 Ibidem.
9 Pavao VI., Udienza generale, Rim, 15. studenog 1972., na: http://www.vatican.va/content/paul-vi/it/audiences/1972/documents/hf_p-vi_aud_19721115.html, (17. lipnja 2022.).
10 Pavao VI., Udienza generale, Rim,5. travnja 1978., na: https://www.vatican.va/content/paul-vi/it/audiences/1978/documents/hf_p-vi_aud_19780405.html, (8. lipnja 2022.).
11 Ivan Pavao II., Prijeći prag nade, Mozaik knjiga, Zagreb, 1994., 131.
12 Ibidem,148.
13 Ibidem.
14 Ibidem.
15 Paul Kengor, „John Paul II’s Warning on ‘Final Confrontation’ With the ‘Anti-Church’”, National Catholic Register, 5. listopada 2018., na: https://www.ncregister.com/commentaries/john-paul-ii-s-warning-on-final-confrontation-with-the-anti-church, (8. lipnja 2022.).
