Naša je generacija svjedok neviđenoga napretka u povijesti ljudskoga roda i civilizacije. Živimo vjerojatno u epohalnom povijesnom trenutku. Nikada dosad nije zabilježen takav skok u kvaliteti života niti se tehnološki napredak očitovao takvom brzinom da je čovjeku sve teže pratiti njegove razvojne niti. Govoreći o kvaliteti života, misli se prije svega na uvjete u kojima živimo, poslove koje radimo, razvoj medicine koja olakšava i produljuje život, mogućnosti putovanja i odmora na egzotičnim mjestima. Međutim, kako vrijeme prolazi a tehnološki se razvoj pokazuje sve neuhvatljivijim, čovječanstvo osjeća teret s kojim se ne uspijeva nositi. Štoviše, sv. Pavao proširuje tu ljudsku muku na sve stvoreno: „Sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada” (Rim 8,22). To je zapravo osjećaj koji svakoga prati: posjedujem, imam i viška, ali osjećam da mi važno nedostaje. Jedan vid života, čini se, dobio je na važnosti, ali je drugi nešto izgubio. Međutim, čovjek je čovjek samo u svojoj cjelovitosti. Zato možemo reći da je, ustvari, cjelina izgubila na kakvoći, jer nema materijalnoga života bez duševno-duhovnoga. Statistike vele da je lanjske, 2024. godine u Bosni i Hercegovini zabilježeno 299 samoubojstava, koji svaki za sebe govori o gubitku smisla života. Svjedoci smo da opći razvoj ne nadomješta sreću i zadovoljstvo životom.
Navještaj Boga života
Još od 19. st. pojavom raznih ateističkih filozofskih i socijalnih sustava kršćanstvo je prolazilo kroz teška razdoblja pronalaženja prikladnoga jezika kojim bi navijestilo evanđelje društvu. Danas, kad je nihilistički pogled na svu zbilju u koju smo uronjeni dosegao svoje vrhunce, evanđeoska se poruka čini aktualnom kao u razdoblju rane Crkve. U vremenu blijedih lica i praznih pogleda koji ne naziru smisao života evanđelje Isusa Krista može izazvati šok koji će prenuti uspavane i malaksale. Ima li radosnije vijesti od evanđelja koje je Radosna vijest!? Ovo je naš najpogodniji trenutak (kairos) za navještaj Kristove poruke: da je život jači od smrti, da nakon žalosti zasigurno dolazi radost, da je cilj Isusova života bio oslobođenje ljudi iz tame u život svjetla. Gledano iz te perspektive, čini se da navještaj evanđelja nikad nije bio lakši. Stoga evanđeoska poruka o pobjedi života i svjetla nad smrću i tamom ima dvostruko usmjerenje: s jedne strane upućena je svima izvan kršćanstva koji tapkaju u mraku društva obilježenoga besmislom i beznađem, dok je s druge strane upućena svim onim kršćanima koji iz vlastitoga unutarnjeg svijeta mraka i opće propasti ne vide svjetlo Kristove poruke. Križ i uskrsnuće i danas osvjetljuju put Crkvi i cijelom društvu.
Paradoksi križa
Tragedija križa ne ogleda se toliko u okrutnosti načina smrti koliko u njezinoj sramoti. Rimski građani, koliki god prijestupnici i razbojnici bili, nisu umirali na križu. Križ je bio rezerviran za robove i pobunjenike protiv vlasti. Ciceron ne samo da se gnušao prizora toga sramotnog sredstva mučenja nego je smatrao da bi svakom Rimljaninu trebao biti potpuno stran bilo kakav misaoni pojam križa. U tom smislu Pavao će reći da je kršćansko propovijedanje „Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23), ali onima koji su po njegovoj smrti preporođeni Krist je postao i snaga i mudrost (1 Kor 1,24). Pobožnom je Židovu sablažnjiv, bogohulan govor uopće o Božjem Sinu, a kamoli da je još raspet na križu. Poganima je pak posve strana misao da Bog želi ući u ljudsku povijest i baviti se ljudskim životima. Zbog toga je križ i jednima i drugima bio neprihvatljiv.
Međutim, sav Isusov život bio je život za druge i vrhunac takvoga stava objavljen je njegovom smrću na križu. I zaista, Isusova smrt na križu nije samo običan, premda hvalevrijedan, oblik filantropije, nego – i mi kršćani u to duboko vjerujemo – čin otkupljenja paloga čovjeka. Već su prve generacije kršćana ispovijedale Isusa Krista „koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa”. On je u svojoj smrti isti kao i za života: uvijek za druge, uvijek za nas. Teologija to naziva proegzistencijom, životom za druge. Isus je na križu pokazao Božju ljubav i svemoć. Cijelim svojim životom, čiji je vrhunac bila smrt na križu, pokazao je sinovsku poslušnost Ocu. Na križu se u Isusovoj patnji očitovala Božja svemoć a da pritom Bog ništa nije izgubio od svoga božanstva jer se njegova svemoć očituje u ljubavi, a ljubav je jedini razlog križa. Križ je i sredstvo spasenja i znak da Bog suosjeća sa svakim patnikom na zemlji.
Norveški književnik i odnedavno nobelovac (2023.) Jon Fosse, govoreći o misteriju Božje neizrecivosti i o paradoksima kršćanske vjere, na koncu sažima teško pitanje odnosa između Boga i ljudske patnje jednom lapidarnom rečenicom: „Gdje očaj doseže granicu, tu je Bog.” Za Fossea veličina kršćanstva upravo je u toj paradoksalnoj moći križa koja patnju i zlo preobražava „u Božji mir i u Božju ljubav”. Nigdje čovjek ne pokazuje toliko dostojanstvo kao u situacijama u kojima je to dostojanstvo izvana ugroženo. Stoga je Isusovom smrću na križu patnja preobražena u nadu koja otvara put prema novoj stvarnosti.
Bog je vjeran svojim obećanjima
Od prvih stranica Biblije provlači se stalni motiv koji prati izabrani izraelski narod: Bog je vjeran svojim obećanjima. Usprkos svim njihovim lutanjima i nevjerstvima, udaljavanjima od Boga i njihovu zločinačkom životu, Bog ne okreće glavu od njih. Premda su zaslužili smrt, Bog ne želi ničije smrti, nego da se obrate i žive (Ez 18,32). Starozavjetna Božja obećanja o punini života nalaze svoj smisao u Isusu Kristu. Prvi su kršćani Krista uspoređivali s Adamom. Krist je drugi Adam: što je prvi Adam svojom neposlušnošću Bogu narušio, Krist je svojom poslušnošću Ocu popravio. U Isusovu uskrsnuću, koje je Očevo djelo u snazi Duha Svetoga, Bog je dokazao svoju vjernost čovjeku. Ne dopušta čovjekovu propast, nego sve njegove čežnje i očekivanja upravo u uskrsnuću dobivaju svoje ispunjenje.
U središtu Uskrsa stoji otajstvo života. Da je na križu poražena ljubav, smrt bi imala zadnju riječ. Ali budući da je križ najveći iskaz Božje ljubavi prema čovjeku, smrt je poražena, a život je trijumfirao. Svetopisamski tekstovi o Isusovu uskrsnuću kao i njegova kasnija ukazanja učenicima pokazuju nam da se radi o istom Isusu i prije i poslije uskrsnuća: on jede s učenicima, pokazuje im svoje rane, tumači im prethodne događaje. Taj isti Učitelj i Gospodin ostavlja im svoga Duha koji će ih i dalje voditi i koji će ustvari biti garancija Isusove stalne i stvarne, premda ne i fizičke, prisutnosti među njima.
Obredi uskrsne noći bogatom nam simbolikom predočuju taj prelazak iz smrti u život, iz tame u svjetlo, kao što se izabrani narod – prešavši iz egipatskoga ropstva kroz Crveno more – dokopao obećane zemlje. To je put svakoga kršćanina: po krštenju iz tame prijeći u svjetlo, iz smrti vinuti se u život. Ali ne u bilo kakav život! Duh Sveti, kojega nam je Isus ostavio, omogućuje nam život u Kristu (Kol 2,6; 3,1-4). Taj isti Duh i nas će uvesti u samu bit Božjega života. Bog kad daje život, daje ga u izobilju i hoće da svi živimo u punini. A izobilje ili punina postoje samo u njegovu životu. To znači da Bog ne želi biti samac, nego nam je Isusovom smrću i uskrsnućem pripravio mjesto u svojoj punini gdje ćemo ga gledati licem u lice.
Život iz nade
Sigurnost nade koja nam je dana po Isusovoj smrti na križu i uskrsnuću da ćemo biti dionici Božjega života, da nas Bog hoće „obožiti”, ostavlja konkretne tragove i u našim zemaljskim životima. Tko je prošao put od nevjere do vjere, kome su pale ljuske sljepoće s očiju povjerovavši u sigurnost Božje ljubavi i njegova plana s ljudima, taj više ne može živjeti kao ranije, kao da Boga nema. Mijenja se iz temelja način života. Svijet više nije samo suzna dolina, tijelo nije tamnica duše, bližnji nisu odreda neprijatelji, nego trenutak i mjesto u kojima živimo postaju prilika za konkretan kršćanski život iz vjere.
Uskrsnućem i uzašašćem Isus ostaje – istina, u promijenjenim okolnostima – i dalje prisutan među svojima, u svojoj Crkvi. Sakramenti su trenuci posebnoga susreta između Boga i čovjeka, a napose euharistija. U to slavlje, u kojemu prinosimo kruh i vino, mi uključujemo najdragocjenije i najposebnije što imamo: donosimo sami sebe, svoje radosti i žalosti, svoje uspjehe i teškoće, svu svoju svakodnevicu, dopuštajući da nas euharistijsko zajedništvo preobrazi. Svaka je misa spomen Kristove smrti, uskrsnuća i njegova ponovnoga dolaska. Razdoblje između njegova uzašašća i ponovnoga dolaska nije nikakav vakuum, nego povijest spasenja, povijest odnosa između Boga i nas. Znamo da nas je spasila Kristova sudbina u smrti i uskrsnuću, i to ona povijesno jedincata i neponovljiva. Ali budući da smo povjerovali u Božji plan da živimo u njegovoj budućnosti, mi zapravo sad u ovom svijetu ostvarujemo svoju vjeru, živimo iz nade da je pred nama vječni život. Zapravo želimo tragove te budućnosti u Bogu osjetiti već ovdje, na zemlji. U Božjem planu i zemlja, takoreći, postaje dijelom neba, priprema nas za nebo.
U tom vremenu iščekivanja jedini primjer koji vrijedi slijediti jest primjer Isusa Nazarećanina koji je „prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10,38). On nam je pokazao jedini put na kojem se ostvaruje prava čovječnost: u ljubavi prema svima. Djelatna ljubav, ljubav prema svakome, pa i neprijatelju, jedini je pravi dokaz istinske vjere i obraćenja. Sve drugo ostaje ideologija i isprazno mudrovanje. Dostojevski je tu kršćansku (kristovsku) univerzalnost snažno opisao u Braći Karamazovima. U poukama starca Zosime čitamo kako nitko nema pravo reći da ga se drugi ne tiče. Svi smo odgovorni za sve. Patnja jednoga uda patnja je svih udova i cijeloga tijela. I jedini način da se prekine začarani lanac grijeha, zločina i osvete jest preuzeti zločine drugih na sebe. Starac Zosima to naziva vlastitom odgovornošću za tuđe zločine. Jer ako čovjek umisli da je pravednik među zločincima, nastavlja pobožni starac, on ustvari mrmlja na Boga i pada u đavolsku oholost misleći i dalje da čini dobro.
Propadaju moderne utopije koje su obećavale zemaljski raj bez Boga. Rađaju se nove ideologije koje nude svoje spasitelje svijeta i čovječanstva. Za nas kršćane ostaje već utrta staza: nas je Krist spasio, a takva se vjera živi u budnome iščekivanju njegova drugoga dolaska i u stalnim pokušajima rada na uspostavljanju Božje vladavine na zemlji, među ljudima. Božje kraljevstvo nije u sili i moći, nego u služenju i u svakodnevnom prinošenju sebe za druge. Tek ovakvim angažmanom djelatne ljubavi euharistija dobiva svoj puni smisao, a čovjek se ostvaruje kao euharistijski čovjek, kao onaj koji živi iz i od euharistije. Sveti su oci govorili da je čovjek, kad raširi ruke, najsličniji križu. Stoga, ako je euharistija stalni spomen na Kristovu smrt i uskrsnuće, a cijeli Kristov život bio je za druge, onda je euharistijski čovjek, tj. pravi kršćanin, samo onaj tko ne štedi život samo za sebe nego ga daje i troši za druge. Tek tako možemo shvatiti Isusov paradoks između gubitka i spasenja života: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga” (Mk 8,35).
(fra Fabio Badrov)
