U pojedinim teološkim i religijskim rječnicima pod pojmom “vjera” naći ćemo različite opise: izrazi “najviša briga” ili “jedino potrebno” opisuju vjeru kao motivaciju koja orijentira sve životne izbore vjernika; sintagma “osjećaj apsolutne ovisnosti” naglašava da je vjera odgovor na prethodnu (Božju) inicijativu; “bezuvjetno povjerenje” da je neodvojiva od nade unatoč razlozima koji idu u prilog očaju. Svi ovi izrazi govore o paradoksalnoj logici vjere koja je logika “viška”. Takva logika, međutim, traži da vjeru ne zatvaramo u teološke koncepte nego da ju ponovno vežemo uz biblijski tekst.
Razliku između religijske i biblijske vjere moguće je svesti na razliku između vjere kao prihvaćanja određenih koncepata, pravila i obreda koji omogućuju prostor svetosti za susret s Bogom te vjere kao povjerenja u Boga, u njegov angažman za čovjeka, povjerenja kakvo neprestance prolazi kroz kritičko propitivanje vlastita utemeljenja. Nije dovoljno da kažem: vjerujem “u Boga”, nego više od toga: vjerujem “Bogu”. Vjera može biti definirana teološkim konceptima, ali im prethodi. Ona je rizik trajno otvorena odgovaranja.
Najviša briga ostala bi nijemom kada ne bi primala moć riječi iz opetovane interpretacije znakova i simbola koji su oblikovali ovu brigu tijekom stoljeća. Osjećaj apsolutne ovisnosti ostao bi slab i neartikuliran osjećaj da nije odgovor na poziv da budem novo stvorenje, poziv koji mi otvara nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Bezuvjetno povjerenje bilo bi prazno da se ne oslanja na uvijek iznova obnovljenu interpretaciju događaja-znamenja o kojima piše Sveto pismo – Izlaska u Starom i uskrsnuća u Novom zavjetu. To su događaji oslobođenja koji otvaraju ono najvlastitije moguće moje vlastite slobode i tako za mene postaju živom Riječju Božjom.
Biblijska je vjera u oštroj suprotnosti s očekivanjem ma kakve nagrade ili utjehe. Ona je proročka vjera, obećanje bez jamstva. Vjera, dakle, kakva se probija kroz “noć teologije” do “noći iščekivanja”, vjera Bogu koji ne optužuje niti štiti, nego dopušta da čovjek bude izložen krajnjim opasnostima a da one ne ugrožavaju njegovu ljudskost; vjera Bogu koji je i sam nemoćan i čija nemoć jedina može pomoći čovjeku da bude čovjek ne bojeći se prijetnji kaznama ni utječući se mogućim utočištima. Tek onkraj ove “noći” ponovno mogu naći Boga utjehe i Boga uskrsnuća. Ili točnije: dopustiti mu da me nađe.
Bog je dobar a da ne očekuje za to ikakvo priznanje, stoga ga istinski ljubimo tek ukoliko od njega baš ništa ne očekujemo za uzvrat nego mu se prepuštamo s povjerenjem. Takvo povjerenje ljubav je prema svijetu i kozmosu, ljubav kakva prihvaća patnju, ljubav kakva je sama sebi utjeha i nagrada.
Odricanje što ga vjera traži od mene jest odricanje od svakog znanja o Bogu. Tražiti u Bogu jamstvo za našu želju da u njemu imamo najviše jamstvo znači koristiti Boga kao jamstvo da nas ništa ne može dovesti u pitanje ukoliko se “odričemo sebe samih”. No, vjera je upravo suprotno od takvoga jamstva – ona je rizik na koji pristajemo stavljajući svoj život pod znak Isusa koji se odrekao sviju jamstava, čak i Božjega. Što dalje idemo na putu “gubljenja života”, više nas prožima Isusov poziv da “zadobijemo život”, tj. da ga primamo kao dar. Doista, biblijski Bog ništa ne jamči, čak ni sebe, kao izvjesno, nego obećava kao sadržaj nade.