U davanju intervjua, jedne od modernijih formi novinarstva, sve su češći zahtjevi da se pitanja unaprijed pošalju osobama od kojih se traži mišljenje. S jedne strane razlozi takvih zahtjeva nalaze se u mogućnosti smislenijeg, sustavnijeg i staloženijeg odgovaranja na postavljena pitanja. S druge strane time se, što je možda i presudnije, žele izbjeći krive interpretacije i izvlačenje iz konteksta izgovorenih riječi. Iako se time posve ne otklanja mogućnost zloupotrebe, ipak se smanjuje opasnost krive interpretacije: teže je iz konteksta izvući i time doslovno izvrnuti zapisane nego izgovorene riječi. Ipak i zapisane riječi u stalnoj su opasnosti da budu tumačene izvan konteksta u kojem su nastale. Tako je sa svime što je zapisano, svakako i s Biblijom kao od različitih osoba zapisanom Božjom riječi. Od namjernih zloupotreba, upravo izvlačenja iz konteksta pojedinih biblijskih rečenica – među koje spada i ono Hitlerovo o “židovskom đavolskom podrijetlu” izvađeno, odnosno istrgnuto iz Ivanovog evanđelja (Iv 8,44) – preko svakodnevnog površnog čitanja i tumačenja sve do fundamentalističkog shvaćanja Pisma, zaogrnutog torzom vjerske gorljivosti.
U problemu nerazumijevanja konteksta nastanka biblijskih tekstova Umberto Eco, književnik i filozof, vidi jedan od osnovnih razloga zbog kojih Biblija spada među velike nečitane knjige (Great Unread Books). Ukoliko se Bibliju i čita, ipak je to uglavnom parcijalno, čitajući samo određene odlomke – samo rečenice ili poglavlja određene biblijske knjige – često bez ikakve informiranosti o kontekstu u kojem su ti odlomci nastali. Doista, kompleksnost konteksta dolazi do izražaja upravo u čitanju i razumijevanju Biblije. Kao što Bibliju ne čini jedan nego više tekstova, tako je i s kontekstima (s tekstovima): gotovo da je svaka od sedamdeset i tri biblijske knjige nastala u drugačijem, ili barem ne istom, povijesnom kontekstu. Što opet znači u različitim kulturološkim, socijalnim, političkim i drugim datostima.
Ukoliko se ozbiljno ne shvate navedene odrednice o onima koji su tekst zapisali, onima kojima je tekst upućen i onomu što sam tekst opisuje, teško je doći do njegova ispravnog razumijevanja. Stoga povijesno-kritička metoda – možda najosporavanija ali istovremeno i najneizostavnija – uporno inzistira upravo na osvjetljavanju povijesnog konteksta u kojem je tekst nastao. Pored povijesnog konteksta mora se uvažavati, uz druga pravila, i literarni kontekst: šira cjelina teksta, njegovo mjesto i važnost u sklopu cjeline poglavlja, određene knjige i na koncu Biblije u cjelini. To vrijedi ne samo za one često kritizirane dijelove Biblije – poput izvještaja o tome kako Bog potopom uništava gotovo sav svijet, Izraelci čine genocide nad svojim neprijateljima, Božji izabranici se žene s više žena pa sve do raznih preljuba, ubojstava i raznih izopačenosti – nego upravo za čitavu Bibliju, za svaki njezin dio. Nužno je, već pri samom pristupu određenom tekstu, bitno razlikovati prozne od poetičnih, narativne od legislativnih, povijesne od proročkih tekstova, i da ih ne nabrajamo dalje, jer literarna vrsta bitno određuje sadržaj teksta, a onda samim tim i njegovo tumačenje.
Isus je, kao gospodar, opravši noge svojim učenicima, primjerom pokazao kako među njima ne smiju vladati odnosi gospodara i robova, kako je poniznost nužna osobina svakog njegovog učenika i kako, na koncu, nema poštenog posla koji nije za čovjeka, a time i za kršćanina
Važnost uvažavanja konteksta pokušat ćemo pojasniti kroz dva jednostavna primjera. Isus svojim učenicima izričito zapovijeda da, po njegovom primjeru, jedni drugima peru noge. Zapovijed je sama po sebi jasna, no što ona danas znači? Trebamo li doista jedni drugima prati noge i ako trebamo zašto to ne činimo? Na koncu, ima li ova zapovijed danas, u dvadeset i prvom stoljeću, u vremenu kada je pranje nogu posve osobni, higijenski čin, ikakvog smisla? Jedno od mogućih rješenja jest da “preskočimo” ovu zapovijed, da se, zbog nemogućnosti njezine doslovne provedbe u današnjem vremenu, oglušimo o nju, no radeći tom logikom ubrzo ćemo morati “preskakati” i mnoge druge Isusove zapovijedi i riječi. Potrebno je očito vidjeti što je za Isusa i njegovo vrijeme značilo pranje nogu i zašto je to zapovjedio. Potrebno je, dakle, barem djelomično, sagledati povijesni kontekst toga vremena. Običaji odijevanja i obuvanja Isusovog vremena, uz bitne razlike u geografskim odrednicama Isusove domovine i naših krajeva, različiti su od današnjih. Sandale su osnovna obuća: upravo kao nama danas cipele. Prašnjavi putovi i nepostojanje današnjih modernih sredstava prijevoza rezultirali su gotovo uvijek prašnjavim odnosno prljavim nogama koje su se pri ulazu u kuću redovito prale. Budući da se radilo o nepopularnom i prilično neugodnom poslu, njega su u pravilu obavljali robovi: oni su – osobito gospodarima – prali noge na ulazu u kuću. Isus je, kao gospodar, opravši noge svojim učenicima, primjerom pokazao kako među njima ne smiju vladati odnosi gospodara i robova, kako je poniznost nužna osobina svakog njegovog učenika i kako, na koncu, nema poštenog posla koji nije za čovjeka, a time i za kršćanina. Prati noge jedni drugima danas znači zapravo natjecati se u služenju: ne u robovanju niti sluganskoj poslušnosti, nego u odgovornoj zauzetosti, zauzetosti kojoj neće biti odbojno ništa što je ljudsko, ma kako neugodno i neprijatno bilo.
Drugi primjer sličan je prvome. Među brojnim zakonskim propisima – danas često čudnim i dalekim – kojima obiluju knjige Izlaska, Levitskog zakonika i Brojeva, nalazi se i onaj o posuđenom ogrtaču: ukoliko uzmeš svome susjedu ogrtač u zalog, moraš mu ga vratiti prije zalaska sunca (Izl 22,25). Pitanja se javljaju sama od sebe: zašto prije zalaska sunca i zašto samo ogrtač? Ogrtač danas nema ni izbliza značenje kakvo je imao u vrijeme nastanka ovog propisa. Naime, već sam literarni kontekst ovog zakonskog propisa, tekst koji slijedi neposredno nakon njega, govori kako je to jedini susjedov pokrivač i kako se njime pokriva dok spava, zato mu se mora vratiti prije zalaska sunca. Ne smije se, dakle, dopustiti da netko, zbog posuđene stvari, ostane uskraćen za ono najelementarnije, kao što je pokrivač u inače hladnim noćima palestinskog podneblja. Značenje ogrtača danas mnogo je šire i proteže se na sve posuđene stvari zbog kojih osoba koja ih je dala u posudbu može životno oskudijevati odnosno ispaštati.
Dva navedena primjera vrlo su jednostavna: za mnoga druga mjesta u Bibliji potrebna je zahtjevnija i dublja analiza povijesnog i literarnog konteksta. To osobito vrijedi za Isusove riječi kojima se često razbacujemo, a još više za komplicirana mjesta Starog zavjeta čije je doslovno shvaćanje jednostavno nedopustivo. Suludo bi bilo očekivati da se svaki čitatelj Biblije, u nastojanju da shvati njezin smisao, zanima za pozadinu biblijskog teksta istražujući njegove kontekste. No jednako se nerazumljivom čini činjenica kako želimo što bolje shvatiti biblijske poruke istovremeno u širokim krugovima zaobilazeći povijesne i druge kontekste koji su utkani u njih. Valjalo bi stoga, oslobođeni od pretjeranog straha o narušavanju božanskog podrijetla Pisma, upoznavati barem osnovne datosti u kojima je ono nastalo jer nam njihovo poznavanje može samo pomoći u shvaćanju neprocjenjivog blaga Božje riječi zapisane čovjeku i za čovjeka. Uvodi u pojedine biblijske knjige, kao i u samu Bibliju, na ovom su putu korisno i neizostavno pomagalo. O biblijskim komentarima da i ne govorimo. U protivnom smo, možda i nesvjesno i u najboljoj namjeri, u opasnosti da izvlačimo iz konteksta, a time i iskrivljujemo, pojedine biblijske citate. Ne radi se ni o kakvom sitničavom seciranju biblijskog teksta, nego naprotiv o želji da se – upravo iz ljubavi prema zapisanoj Božjoj riječi i njezinoj obvezatnosti – on što ispravnije shvati i životom oživi.
