Još kao djeca slušamo priče o njima, divimo se njihovoj hrabrosti i snalažljivosti maštajući kako ćemo i mi jednoga dana biti poput njih. Ima ih raznih vrsta: nacionalni, lokalni, religijski, ratni, sportski, glavni, sporedni, filmski, mitski, znani i neznani. Svako doba, svaki narod, svaka zajednica ima svoje ljude koje naziva junacima. To su oni koji svojim podvizima pomiču granice poznatoga i primjerom pokazuju ispravan put. Oni, boreći se za dobro, pobjeđuju zlo, štite slabije, oslobađaju ugrožene i uvijek su u službi nečega uzvišenoga.
Grčki um je osobinu ljudskoga bića koju nazivamo junaštvom utjelovio u mnoštvu mitskih likova i o njima ispleo zamršenu mrežu pričâ. Neki od najpoznatijih su: Heraklo, Ahilej, Eneja, Hektor, Jazon, Edip, Odisej, Perzej, Tezej itd. Svi oni posjeduju neku moć koja ih odvaja od arhetipskoga, običnoga, koja oblikuje njihovo vlastito ja čineći ih uzorima koji mame na nasljedovanje.
Jedan od omiljenijih koji spada u sam vrh grčkoga mitskog junaštva je Tezej, legendarni atenski kralj. Samo ime mu se etimološki povezuje s grč. riječju thesmós (uredba, organizacija) koja se izvodi iz glagola títhēmi (postaviti, urediti). Sin je atenskoga kralja Egeja i žene mu Etre. Prve bračne noći, nakon što je spavala sa svojim mužem, Etra je pobjegla na otok i ondje spavala i s Posejdonom, bogom mora. Na taj način Tezej zapravo ima dva oca ujedinjujući u sebi i smrtničke i božanske karakteristike. Rođen je u Troezenu na sjeverozapadnoj obali pokrajine Argolide gdje je proveo mladost. Zbog vladarskih dužnosti otac se morao vratiti u Atenu, ali mu je prije odlaska ostavio mač i sandale navalivši na njih ogroman kamen. Očev dar Tezej je mogao dobiti kada bude dovoljno snažan da sam podigne kamen. Tada će naime, smatrao je otac, biti sposoban napustiti život neodgovornosti i ovisnost o majci i krenuti vlastitim putem prema odgovornosti i odraslosti. To se dogodilo u njegovoj 16. godini.
Dokopavši se dara, trebao je poći u Atenu u potragu za ocem i kraljevstvom koje mu po pravu pripada. I odmah je morao načiniti izbor. U Atenu je naime mogao stići sigurnim morskim putem za samo pola dana plovidbe ili pak dužim i opasnijim kopnenim putem. Unatoč majčinu nagovaranju na putovanje morem, Tezej bira opasni kopneni put. Znao je da će na tom putu naići na 6 razbojnika koji nemilosrdno ubijaju svakog prolaznika, ali ipak bira ono što je teže u želji da upozna svijet i izvrši poneko junačko djelo kako pred oca ne bi došao bez ikakve slave. Već na samom početku puta nailazi na diva Perifeta koji je putnike ubijao željeznom palicom. Tezej ga je svladao i ubio. Zatim mu se ispriječio razbojnik Sinid koji je do zemlje svijao vrhove dvaju borova, za njih vezao putnike i onda ih opuštao te tako trgao privezane nesretnike. Ono što je on činio drugima, Tezej je učinio njemu.
U Kremionu je Tezej na molbu seljaka ubio divovsku svinju koja je uništavala ljetinu, a u Megari je u more bacio razbojnika Skirona koji je to isto činio drugim putnicima. Kod Eleuzine je naišao na Kerkiona koji je svakoga prisiljavao da se s njim bori na život i smrt. To je učinio i Tezej, ali dvoboj s njim Kerkion nije preživio. Potom je ubio i okrutnoga Prokrusta koji je putnike prisiljavao da legnu na njegov krevet te ih je, ako su bili prekratki, rastezao do veličine kreveta ili im je, ako su bili od kreveta duži, odsijecao noge. Tezej je samoga nasilnika polegao na postelju i utvrdio da je ovaj za cijelu glavu duži od kreveta. Sveo ga je na pravu mjeru.
Stigavši uspješno u Egejevu palaču, otac ga u prvi čas nije prepoznao, ali ga je prepoznala čarobnica Medeja koja je Egeju obećala čarolijama vratiti mladost i stoga uživala njegovu naklonost. Ona nagovori Egeja da otruje pridošlicu. No baš kada je Tezej trebao ispiti vrč otrovana vina, Egej prepozna na njemu svoje sandale i spriječi ga. Radosno je narodu Tezeja predstavio kao svoga nasljednika, a Medeju je prognao. No slavlje nije dugo trajalo. Pod zidine grada s velikom vojskom dođe 50 sinova Egejeva brata Palanta koji su htjeli zavladati gradom. Tezej se stavi na čelo atenske obrane i u samo jednom napadu uništi neprijatelje i Ateni osigura vladavinu zakonita kralja.
O Tezejevu junaštvu već se posvuda pročulo. Stanovnici Atike ga zamole da ih spasi od golemog bika koji je ubijao ljude i uništavao ljetinu. Tezej se rado odazove i u teškoj borbi svlada bika u blizini Maratonskog polja. No vrativši se u Atenu, nađe stanovnike pogođene novom nevoljom. Došli su naime izaslanici kretskog kralja Minosa po 7 mladića i 7 djevojaka koje je Egej kao danak morao davati svake 9. godine da bi ih Minos bacio nemani Minotauru. Bila je to kazna za Egejevo ubojstvo Minosova sina Androgeja. Tezej se odmah, unatoč očevu protivljenju, prijavi među mladiće koje je trebalo žrtvovati. Obeća da će ubiti Minotaura a na povratku na svoj brod staviti bijela jedra kao znak svoje pobjede. Minotaura je uz pomoć Minosove kćeri Arijadne doduše svladao, ali je jedra zaboravio staviti. Ugledavši izdaleka na njegovoj lađi crna jedra, Egej pomisli da je poginuo te se od žalosti baci u more koje po njemu dobije ime Egejsko.
Nakon Egejeve smrti atenskim kraljem postane Tezej. Učinio je mnoga dobra za svoj grad: ojačao ga je bedemima, izgradio nove građevine, donio zakone i uveo demokraciju, čuvao je mir i nije sudjelovao u osvajačkim ratovima. No junački duh mu nije dao mira pa je učinio još mnoge podvige. Sve u svemu, zbog toga što nije htio prekršiti riječ danu prijatelju Piritoju, uvrijedio je boga podzemlja Hada i sreća mu je okrenula leđa. Izgubio je kraljevstvo i neslavno skončao kada ga je Skironski kralj Likomed survao u more. Poginuo je, ali je u grčkoj svijesti ostao zapamćen kao junak koji je puno učinio za svoj narod.
To je upravo ono što karakterizira svakoga pravog junaka. On junačka djela ne čini samo sebe radi, nego radi općeg dobra, radi uzvišenih ideala. Ti ideali u njemu bude one najskrovitije snage i potencijale suosjećanja i ljubavi prema drugima koji ga tjeraju da žrtvuje sebe, i to je upravo ono što druge potiče na nasljedovanje. Junak uvijek bira teži put jer zna da je teže uvijek i bolje. On ne ide utabanim stazama, nego izabire vlastite putove iskušavajući svoje snage i izvlačeći iz sebe ono najviše i najbolje te ostvarujući svoje, a ne tuđe potencijale. On ne laže, ne obmanjuje i ne vara te ne ide nikada ispod svoje časti. Takvo postupanje ga vodi k samoostvarenju.
Psihološko tumačenje mitova zasniva se na uvjerenju da se sve mitske slike i bića nalaze u svima nama. Shodno tome u svima nama čuči i po jedan mitski junak. Tako bi se svaka pustolovina mitskog junaka mogla protumačiti kao pustolovina našega duha na putu k samoostvarenju, k ispunjenju onoga najboljeg u nama. Put je trnovit, težak i opasan, ali duh ga mora proći da bi oslobodio naše potencijale i naš žar od vlastitog ega simboliziranog krvoločnom zvijeri i razbojnicima na putu. Junakovo spašavanje svijeta ne treba shvatiti samo kao oblik mijenjanja političkih, religijskih ili drugih pravila. Pravo spašavanje događa se u unutrašnjosti samog junaka, u buđenju njegove ljubavi koja stvara novi, bolji život. Junakom smijemo smatrati samo čovjeka s takvim osobinama. Pričanje priča o junačkim pustolovinama ima i odgojni karakter. Kod djece one stvaraju posebnu čaroliju: pripremaju ih za kušnje života, uče ih da dobro uvijek pobjeđuje zlo i da nijedan poraz nije konačan, bude u njima osjećaj da moraju pomagati i štititi slabije te da dobrobit ljudske zajednice ovisi o svakome od nas jer svatko može biti junak priče svoga života. Kakvim junacima će se diviti i koga za uzor imati naši mladi ovisi o tome kakve im vrednote prenosimo. Bolje je da za uzor imaju izmišljenoga mitskog junaka koji posjeduje istinsko junaštvo nego nekog popularnog idola iz svijeta šund-glazbe, egocentrične politike, neiskrene bezduhe religije, isključivo na profit usmjerene ekonomije, šoubiznisa ili holivudskih i inih serija, koji, iako bez trunke junaštva, agresivno žele biti junaci i uzori.
