Jedan od najuglednijih bosanskih franjevaca na kraju 19. i početkom 20. stoljeća bio je fra Jeronim Vladić. Rođen je u selu današnje župe Gračac Ustirami 1848., a umro u ramskom samostanu 1923. godine. Osnove pismenosti stekao je kod župnika u Triješćanima, a onda se za novicijat pripremao u Fojnici, Gučoj Gori i Bugojnu. Školovanje je zatim nastavio u Carigradu u franjevačkoj školi kod sv. Marije na talijanskom jeziku, a nakon toga ponovo je u Fojnici, Gučoj Gori i Livnu. Filozofsko-teološki studij završio je u Đakovu i Rimu između 1865. i 1870. godine, kad je zaređen za svećenika. Djelovao je kao propovjednik, učitelj u osnovnoj školi te kao profesor filozofije i teologije u Livnu. Bio je i župnik u Golom Brdu kod Bugojna i Gračacu. Djelovao je također kao vjeroučitelj na Velikoj gimnaziji, Učiteljskoj preparandiji i Tehničkoj školi u Sarajevu. Uživao je velik ugled u Provinciji i u Redu, pa je tako npr. 1902. bio generalni izaslanik u provinciji Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji, a godinu dana prije toga biran je za generalnog definitora i provincijskog komisara u Albaniji. Bio je vrlo dobo obrazovan, inteligentan, samosvjestan i odlučan. Bio je i veliki ljubitelj narodnoga blaga te dobar poznavatelj franjevačke prošlosti i duhovnosti, osobito u Bosni i Hercegovini.
Spisateljske zasluge
Povijesnim, kulturološkim i vjerskopoučnim prilozima surađivao je u brojnim glasilima: u Sriemskom Hrvatu, Srcu Isusovu, Serafinskom perivoju, Glasniku sv. Ante, Našoj misli, Vedrim hrvatskim dušama itd. Ulomci iz njegovih Zapamćenja objavljeni su postumno 1929. u Franjevačkom vijesniku, a u knjižnici Zbora redovničke mladeži bosanske sačuvala se zbirka Narodnih pripovjedaka. Od 1908. do smrti Vladić je djelovao u samostanu na Šćitu.
Kako navodi fra Ignacije Gavran, Vladić je vrlo zaslužan ne samo za Ramu nego i cijelu Provinciju iz barem triju razloga. Prvo, on je prvi urednik prvoga franjevačkog lista na slavenskom Jugu, koji je (s malim prekidima) izlazio sve od 1887. do 1941. godine. Drugo, Vladić je pisao o brojnim zaslužnicima, osobito iz povijesti Bosne Srebrene, npr. o fra Anđelu Zvizdoviću, fra Pavlu Posiloviću, fra Lovri Karauli, fra Miji Batiniću, fra Frani Jukiću, fra Marijanu Šunjiću, fra Andriji Kačiću Miošiću itd. Treće, i najvažnije, Vladić je objavio dva zapažena djela ljetopisno-povijesne naravi: Uspomene u Rami i ramskom franjevačkom samostanu (1882) i Urežnjaci iz Rame (1920). Novo izdanje tih djela, s predgovorima fra Stjepana Lovrića i s bogatim slikovnim materijalom, objavili su ramski fratri 2008. godine.
Djela nabožnoga sadržaja
Osim spomenutoga Vladić je objavio i djela nabožnoga sadržaja: Katekizam u propovijedi ili nacrt za kateketičke propovjedi (1887), Trideset jedan dan pred Presvetim sakramentom (1890) te Isus s križa govori poniženom grješniku, razmatranja za duhovne vježbe (1917).
Navest ću sada jedan ulomak iz djela Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu. U njemu je riječ o tome kako su ramski fratri u listopadu 1687. napustili samostan i s narodom se uputili u Cetinsku krajinu noseći sa sobom i sliku Ramske gospe. Prema narodnoj predaji u događaje oko preseljenja izravno je bio umiješan i slavni hajduk Stojan Janković:
Ovdje je [tj. u samostanu na Šćitu, prim. I. P.] ostao Stojan samo nekoliko sati preko noći a pred zoru krenu nekuda s vojskom, a čvrsto preporuči gvardianu, neka bi nikom ništa ne kazivao o Stojanu, da je amo dolazio, međuto dok se on vrati, da se spremi sa ostalom braćom i kršćenim narodom, ter da s njimi idu u Dalmaciju, gdje ih čeka nešto slobodnije disanje, ako ne misle i nadalje snositi turske globe i nasilja, pa najposlie i glavu izgubiti. Iza nekoliko dana po treći put navrati se Stojan u Ramu. Sada je sašao u Selo Kopčiće, porobio ga, zapalio i što nije prije pobjeglo, sve izsjekao, a pred džamijom noćio i ovna izpekao. Tako nam narodna predaja kaže. Za tiem da se je sutra podigao iz Kopčića i došao po drugi put na Šćit, gdje je opetovano pozvao gvardiana, da sa redovnici i narodom bježi u Dalmaciju. Franjevcem, prem je dozlogrdilo dosadanje životarenje, ipak im se težko bi rastati sa toli milimi uspomenami; ali vidjevši, da se narod od svih strana seli, uvidiše, da nije moguće ni njim ostati među onim malim brojem kršćana, što ostaje po zabitnijih mjestih i planinah, a među mnogobrojnimi njihove krvi žednimi Turci, naročito nemogući se nadati, da će se među njimi obstati moći; za to nagovoriv narod, što ga se je dalo nagovoriti, pokupiše sve što bijaše boljega i što mogaše ponieti sobom iz crkve i samostana redovnička čitava obitelj od 36 osoba u družtvu Stojanovu i njegovih četa pobježe iz bogate Rame.
U nastavku opisuje Vladić prilike u Rami koje su uslijedile nakon selidbe u Dalmaciju:
Po selitbi franjevačkoj iz Rame o dolazku amo prvoga sveštenika dakako Franjvca pošto drugih sveštenika nije bilo u Bosni, a najpače u Rami, narod ovo pripovijeda, dakako nenaznačujuć godine niti imena župnika. Poslije nekoliko godina dođe fratar u Ramu i nastani se pod stienom na desnoj obali rieke Rame, gđeno potom Nešnica prodire iz klanca kroz kamen i slapovito padajuć niz kamenje valja se do Rame. Od ovog slapa i selo je dobilo ime Proslap. Tude u šumici pod stienom na samotnu mjestu fratar načini nešto kolibice, okolo koje izkrči malo šume i zasadi nešto povrtalja, a s druge godine još više zemlje preuze i izkrči tako, da je to sada izgledalo kao mali posjed, vrlo pomljivo obrađen i ukusno uređen […]
Urežnjaci o Rami
Urežnjaci o Rami sadrže brojne nadopune i korekcije onoga što je napisano u Uspomenama o Rami i ramskom franjevačkom samostanu. Sadrže i dijelove u kojima se opisuje povratak franjevaca u Ramu i djelatnost brojnih župnika koji su se snalazili na razne načine jer sve do 1857. nemaju stalnog boravišta na ramskom području. Inače riječ urežnjaci Vladić opisuje na sljedeći način: „Urežnjaci se kod nas zovu oni kratki konci od osnove kod tkala, kada se već otka platno i odrežu se od platna, ter većinom služe za krpljenje”.
U ulomku iz Urežnjaka koji slijedi opisuje se župnikovanje u Rami čuvenog fra Bone Perišića iz Fojnice, jednoga od najuzornijih i najobrazovanijih bosanskih fratara svoga vremena i najboljega prijatelja Ivana fra Frane Jukića. S Jukićem je neumorno širio preporodne ideje i svesrdno mu pomagao u prikupljanju narodnih umotvorina te u raspačavanju knjiga i drugih tiskanih publikacija. Perišić je međutim, za razliku od Jukića, bio vrlo kritičan prema sebi te za života ništa nije objavio. U rukopisu mu je ostala Kronika, latinski pisana Povijest Crkve te nacrt o uređenju numizmatičke zbirke, galerije slika i knjižnice pod naslovom Dissertatio de nummis et Museis. Dosada je objavljen samo dio Kronike. Objavio ga je fra Rastislav Drljić u Franjevačkom vijesniku 1939. godine. Evo sada najavljenoga ulomka iz Urežnjaka:
Ovo je bio potpuni redovnik i prvi od ramskih župnika, koga sam i ja poznavo i s njim više godina živio, i vazda sam ga vidio jednaka, svetački i učenjački zamišljena i čedna, ponizna, ozbiljna i vedra, a da se gotovo nigda nije nasmijo. […] Ovaj redovnik bio je jedan od najčuvenijih redovnika svoga vremena i to ne samo u bogoslovskoj struci, nego u svim znanostima je bio ko jedna enciklopedija. U manastiru se veoma mnogo bavio pisanjem i prepisivanjem, i velika je šteta, što se vrlo bojo kritike, te ništa nije objelodanio. Da je bio slobodniji i drzovitiji, ko što pokojni Jukić, ovaj mu ne bi bio ni do koljena. I ko što je bio plašljiv, da štogod izda štampom, tako je bio strašljiv i kod propovijedanja. I nigdje se ne hvale njegovim propovijedima, osobito što je imo muko glas, ali je za to gledo, da najsvjesnije obavi sve dužnosti ispovjednika, osobito kod okorjelih i navadnika. I ne bi nijednog otpustio, dokle ga ne bi uvjerio o njegovom žalosnom i pogiblivom stanju i primoro ga na stalno i čvrsto obećanje. Jedan mi je njegov pokornik – čini mi se da je i sad živ, već sad starac – pripovijedao: Otkada sam se ispovjedio pred fra Bonom Perišićem, ja već nigda nisam zaustio psovke, tako mi se njegov naputak u srce i u dušu zasadio.
