Biblijske susrete s Isusom prema Ivanovu evanđelju završavamo jednim od najljepših i meni najdražih evanđeoskih susreta: susretom Uskrsloga s Marijom Magdalenom (Iv 20,11-18). U tom susretu dolazimo do cilja našega puta traženja pronalazeći puninu i smisao svojega ljudskoga i vjerničkoga života. Nakon Isusove smrti Marija Magdalena dolazi na Isusov grob prvoga dana u tjednu, rano ujutro, još za mraka (usp. Iv 20,1). „Još za mraka” detalj je koji susrećemo samo kod Ivana i koji u sebi nosi duboko simboličko značenje. Osim izvanjskoga vremenskog stanja, grčki pojam skotia – „mrak” označavao je i duhovno stanje Isusovih učenika i Marije Magdalene koja nakon Isusove smrti prolazi tamnu noć vjere, razočaranja, besmisla, boli i očaja. U takvom stanju srca i duše Magdalena dolazi na grob, stoji i plače. Za razliku od učenika koji nakon što su na Magdalenin poziv došli i koji se, nakon što su vidjeli prazan grob, povoje koji leže i ubrus kojim bijaše omotana Isusova glava, vratiše kući (usp. Iv 20,3-10), Magdalena ostaje uz Isusov grob.
Mirno stajati
Evanđelist Ivan govori da je Marija stajala kod groba i plakala. U tom kratkom opisu potrebno je prije svega uočiti upotrebu grčkoga glagola histēmi – „mirno stajati”, „biti usidren ili privezan”, „učvršćen”. Marija stoji „kao ukopana” pred misterijem Isusove smrti. Ne predaje se, ne osporava činjenice i ne odlazi, nego prožeta osjećajem pripadnosti i zahvaćena nemoću ostaje uz Isusov grob. Nadalje, Marija ne pripada skupini onih koji pred Isusovom smrću ostaju ravnodušni. Njezin plač, koji autor navodi čak četiri puta, svjedoči da je riječ o ženi koja ne posustaje na svom putu traženja i koja se ne pomiruje s gubitkom svojega Gospodina. Posljednja značajka Magdalenina stava pred praznim grobom sadržana je u činjenici da ona ne prihvaća stvarnost Isusove smrti. Magdalena ne ulazi u Isusov grob!
Dok je stajala ispred groba i plakala, Marija se u jednom trenutku ipak naginje prema grobu: „Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu” (Iv 20,12). Saginjanje prema grobu omogućava Magdaleni gledanje smrti oči u oči. Prema sinoptičkoj tradiciji ona ulazi u grob. Prisutnost anđela unutar groba i bijela boja njihovih haljina koja je u Svetome pismu boja nebeskih bića svjedočanstvo su Isusova uskrsnuća koje Marija Magdalena još uvijek shrvana patnjom ne prepoznaje. Stoga anđeli preuzimaju inicijativu obraćajući joj se riječima: „Ženo, što plačeš?” (Iv 20,13).
Pitanje koje anđeli upućuju Magdaleni poziv je na susret s istinom o samoj sebi, koji je nužni preduvjet susreta s Uskrslim, a zatim i s braćom kojima će biti poslana. Na postavljeno joj pitanje Magdalena iskreno odgovara: „Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše” (Iv 20,13). U usporedbi s riječima kojima je nakon susreta s Isusovim praznim grobom prethodno pohitila k učenicima u Jeruzalemu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše” (Iv 20,2) zanimljivo je uočiti sljedeće promjene. Marija sada ne govori u množini „ne znamo” u kojoj neki autori uočavaju utjecaj sinoptičke tradicije koja govori o skupini žena koje su na uskrsno jutro pošle pomazati Isusovo tijelo, nego u jednini „ne znam”. Osim toga ne govori više o „Gospodinu”, nego o „Gospodinu mojemu”. U tim malim promjenama u kojima je naglasak na pripadnost, uočavamo Marijinu zarobljenost prošlošću, njezinu navezanost na zemaljskoga Isusa kakvoga je poznavala i kojega je nakon ozdravljenja zajedno s drugim ženama pratila na njegovu putu iz Galileje prema Jeruzalemu (usp. Lk 8,1-3) i grčevitu želju za posjedovanjem njegova, iako mrtvoga, tijela.
Okrenuti se
Nakon dijaloga s anđelima u Marijinu srcu dogodit će se vrlo važna promjena koju autor opisuje na sljedeći način: „Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus” (Iv 20,14). Od velikoga je značenja Marijino obaziranje koje autor opisuje grčkim glagolom strefō koji osim „okrenuti se” znači i „obratiti se”. Nakon što se sagnula kako bi zavirila u grob, Marija sada okreće leđa grobu. Ne radi se samo o fizičkom okretanju nego i o promjeni perspektive. Marija koja je nepomično stajala pred Isusovim grobom paralizirana patnjom, u ovom je trenutku pozvana nadići osobno shvaćanje Isusove smrti i prijeći iz smrti u život.
Stoga joj Isus postavlja isto pitanje koje su joj malo prije postavili anđeli: „Ženo, što plačeš?”, dodajući: „Koga tražiš?” (usp. Iv 20,15). I Mariji Magdaleni, kao svojoj majci i ženi Samarijanki, Isus se obraća apelativom „ženo” pozivajući ju na spoznaju istine koja se ne može osjetno shvatiti. U pitanju „Koga tražiš?” ne možemo ne uočiti sličnost s pitanjem postavljenim učenicima na početku Evanđelja kojim smo započeli i svoj osobni put traženja smisla i punine života. Zanimljivo je uočiti da Isus započinje i završava svoje mesijansko poslanje pitanjem o svom identitetu. No za razliku od prvih učenika (usp. Iv 1,38) Isus Mariju Magdalenu ne pita: „Što tražiš?”, nego „Koga tražiš?” Za razliku od prvih učenika koji su pošli za Isusom tražeći „nešto” Marija Magdalena traži „Nekoga”! Tako je Marija pozvana napustiti svoje dosadašnje tjeskobno traženje mjesta na kojemu misli da može pronaći mrtvo tijelo svojega Gospodina, i u vjeri potražiti mjesto boravka Uskrsloga. Na tom putu pomaže joj Isus obraćajući joj se njezinim osobnim imenom: „Marijo!”
Susresti Uskrsloga
Tek u trenutku u kojemu je čula svoga Gospodina kako izgovara njezino osobno ime, Marija ga prepozna i okrenuvši se, reče mu: „Rabbuni!” što na hebrejskom znači „Učitelju moj!” (usp. Iv 20,16). Trenutak pronalaska Gospodina nakon mukotrpnoga i dugoga traženja vrhunac je izvješća, ali i vrhunac objave Uskrsloga. „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.” (Iv 20,17) riječi su kojima Uskrsli poziva Magdalenu na drukčije poimanje međusobne pripadnosti. Svoju pripadnost Učitelju Marija je pozvana živjeti u vremenu koje dolazi i susretati Uskrsloga na putu prema braći kojima ju šalje.
Marijin put traženja koji je započeo tjeskobnim traženjem mrtvoga tijela njezina Gospodina završio je radosnim susretom s Uskrslim u kojemu će zadobiti novo poslanje: „Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu” (Iv 20,17). U susretu s Uskrslim iznova rođena, Magdalena preuzima odgovornost poslanja te odlazi braći svjedočeći: „Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao” (Iv 20,18). Zajedno s braćom kojima je poslana Marija Magdalena pozvana je živjeti svoju pripadnost i svoj odnos s Kristom na putu vjere, a ne na putu osjetilnoga posjedovanja.
Svjedočiti
Sadržaj Magdalenina svjedočanstva iskustvo je osobnoga susreta s Gospodinom u kojemu, iznova rođena, postaje „apostolica apostola”, prva navjestiteljica Uskrsloga u Ivanovu evanđelju kako su ju nazvali već crkveni oci. Put traženja smisla i punine života koji smo započeli zajedno s prvim učenicima traženjem „nečega” zaključimo osobnim susretom s „Nekim”, tj. pronalaskom Uskrsloga. Poput Marije okrenimo leđa grobu, smrti, strahu i beznađu te u osobnom susretu s Uskrslim iznova rođeni pronađimo puninu života, svjesni da samo ljubav prema Bogu i čovjeku, tj. živjeti za Nekoga/nekoga daje smisao i našemu životu, jer čovjek koji živi samo za sebe, umire. U toj svijesti budimo nepokolebljivi tražitelji Istine, autentični svjedoci Ljubavi i radosni navjestitelji Uskrsloga na putovima braće i sestara kojima nas i danas Gospodin šalje, vjerujući da samo Ljubav ima snagu pobijediti sve negativnosti života i da posljednja riječ ne pripada smrti, nego Bogu ljubavi i životu.
(doc. dr. sc. s. Silvana Fužinato)
