Mnogo godina poslije strašne smrti Dive Grabovčeve na Vran planini, u obitelji Andrije Ereša, duvandžije i vinogradara iz sela Radišića kraj Ljubuškog, rođena je 8. kolovoza 1931. kći Radoslava koju od milja prozvaše Slava. Radoslava nije došla na svijet u selu gdje je živjela obitelj Andrije duvandžije, nego u staji na Vran planini. Rasla je i stasala u planini kao cvijet perunike. U planinskoj čistoći i divoti izrasla je u zdravu i lijepu djevojku. Po ljepoti i stasu bila je na glasu kao Diva u davno vrijeme.
Jednom je devetnaestogodišnja pastirica Slava u vedro lipanjsko jutro 1950. godine pošla za svojim stadom. Pridružila joj se susjeda i prijateljica Kata Brkić sa svojim ovcama. S njima su i njihovi psi, Slavin tornjak Kolas i Katin ovčar Zelov. Kata je potegla iz tikvice zadnji gutljaj vode, pa su zametnule kuru tko će otići po vodu na čatrnju, koja je bila ispred šumarske kuće. Kata je stavila ispod maloga prsta mrvicu zemlje i pružila šaku Slavi da odabere koji će prst. Slava pokaza upravo na onaj prst ispod kojega je bila mrva zemlje i zapade je da ode po vodu na čatrnju.
Kata je ostala paziti ovce koje su ispod drveća preživale u hladovini, a ona sjedila na stećku, koji vidite na slici, i plela bratu čarape. Vrijeme je prolazilo, a Slava se nije vraćala. Kata se čudila zašto je nema i što toliko radi tamo kraj čatrnje. Čula je lavež psa, pucanj, neku čudnu kriku i viku i sve je utihnulo. To ju je zabrinulo, pa je ostavila stado i pošla prema bunaru. Kad je banula na povir doca i ugledala stravičan prizor, prišla je bliže i klonula na tlo sva izbezumljena od straha i užasa. Slava je ležala na zemlji naga, sva u krvi, iznakažena, a oko nje i zdenca, izgažena krvava trava i planinsko cvijeće. Malo dalje od Slavina unakažena tijela, ležao je mrtav njezin vjerni pas Kolas.
Kata je u bunilu, strahu i užasu koji ju je obuzeo, vidjela neke ljude kako iz prikrajka promatraju nju, mrtvu Slavu i psa. Pričinjalo joj se da uokolo plešu šumske prikaze, duhovi planina i kao da vidi Slavu u čudesnu blještavilu od kojega gotovo da je obnevidjela. Kati je bilo čudno odakle su se najednom stvorili i zašto odoše i ostaviše njezinu mrtvu prijateljicu i nju samu i žalosnu u planini. Kata nije ni slutila da to nisu bili slučajni prolaznici, ni putnici namjernici, nego Slavini mučitelji i zlotvori. Slavu su iznenada mučki zaskočili, razderali joj odjeću, obeščastili, izboli noževima i na kraju mučenički ubili, skrili su se u šumu i promatrali Katu što će učiniti kad vidi mrtvu Slavu kraj bunara. Zapravo, najprije su ubili psa Kolasa. Jer, čim je prva ruka dotakla Slavu, on je skočio, ugrizao ga za ruku i režao na njih, dok je preplašena Slava kao ptiče drhtala od straha. Kad su upucali psa, izboli ga noževima, nasrnuli su na Slavu, kao vuci na ovcu.
Kad se pribrala i donekle postala svjesna što se dogodilo njezinoj prijateljici Slavi, otvorila je širom uplakane oči, razgledala uokolo drveće oko dolca i bunara. Ostala je nasamo sa sobom i svojom tugom u planini, među stvarima koje su je okruživale, izluđivale i užasavale u tišini i divljini. Čulo se predvodnika ovna zvono, kao da ječi i odjekuje u muku planine. Dugo je šutke i užasnuta stajala kao kip skamenjene žalosti i jada. Priziv moranja probudi se u njoj, strese je, uznemiri do te mjere da se poboja za sebe. Trebalo je ostaviti Slavu u planini i poći kući javiti strašnu vijest. Sve se u njoj bunilo protiv te spoznaje i istine, da mora otići kući i kazati što se dogodilo usred bijela dana, na planini, kraj čatrnje.
Mati Slavina je pred kućom nešto radila kad je Kata nenadano banula iza suhozidine, kao priviđenje. Sva izvan sebe, blijeda, umrljana krvlju, jer je mrtvu Slavu grlila i oplakivala, granala je rukama i nešto tiho govorila, kao da bunca u svojoj nemoći, strahoti i kobi kojoj je svjedočila, a tako mlada i ranjiva. Bilo je to 21. lipnja. Vijest o Slavinoj stravičnoj smrti sijevala je brže od munje kroz brda i doline, preko kamenjara, zašla u svaku kuću, potresla i zgrozila i staro i mlado diljem humske zemlje.
Krivac Momo Šešum iz Vukovska nikad nije odgovarao za svoj zločin jer je bio major zloglasne OZNA-e. Osam godina prije njezine strašne smrti, na sličan je način na istom mjestu ubijen njezin otac Andrija, a dvije godine poslije i njegov brat Lovre. Vrsnoga zidara i duvandžiju Andriju, Slavina oca, odveli su u noći iz staje neki bradati vojnici 1942. godine, tobože da im pokaže put za Ramu, doveli ga do zdenca u planini i mučenički ubili.
Čobani su njegovo tijelo našli treći dan nakon što je odveden od kuće. Slavina strica Lovru odveli su vojnici s trorogim kapama isto tako noću od kuće i ubili 1944. godine na istom mjestu gdje i brata mu Andriju. Nađen je kraj bunara obezglavljen. Taj Momo, pričao je stari Bariša, početkom rata bio je četnik, pa se prometnuo u partizana kad je vidio da će njegovi izgubit rat.
Bariši nije bilo jasno, a nije ni meni, zašto se godinama šutjelo o stradanju Erešovih u Vran planini i još nekim ubojstvima poslije rata. Šutjelo se i o smrti kongorskoga župnika fra Stjepana Naletilića. Umro je u strašnim mukama. Njega su noću, kažu, ako ne lažu, partizani zaskočili u župnom dvoru, odveli u planinu, nekoliko dana mučili i na kraju umorili. Ista zla ruka stigla je Andriju, brata Lovru, kćer Slavu i župnika fra Stjepana, kojemu se ni za grob ne zna.
Slava je pružila žilav otpor do posljednjega izdisaja. Borila se kao lavica. Stari i mudri Bariša je svima govorio da je nezgodno mjeriti i gradirati ljudske muke i stradanja. Po njegovu kazivanju, Diva Grabovčeva je mučenica i žrtva turskoga silnika u vrijeme osmanlijskoga zuluma, a Slava žrtva u doba partizanske, komunističke Titove vladavine.
Diva i Slava skončale su mučeničkom smrću, kod svojih stada, u planini, u razmaku od tristo godina. Dvije pastirice, dva krvava cvijeta, dvije perunike, snašla je slična, zla sudbina. Na kraju ove žalosne, istinite priče, ja moram reći da u stradanju nisu iste. Ni u smrti nisu iste. Diva je upamćena i slavljena, a Slava zaboravljena, kao da nije ni postojala. Taj zaborav je strašniji od zle sudbine obitelji Ereš; Slave, njezina oca Andrije i njegova brata Lovre.
(Piše: Ante Lib Matić)
